Saturday, June 6, 2026

Colt Frontier


Colt Frontier
Vrsta: antologijska cigla

Crtez: Sergio Toppi

Scenario: Sergio Toppi 

Izdavac: Fibra (2019)

Premijerno: 1976-2001

Dimenzije: 28.7 x 22 cm, HC

Br strana netto: 346

Tiraz: 600

Zanr:  vestern, horor, egzotika, istorijski

YU istorijat: -

Kolor? Nekih 100 strana, ostalo je cb.

Politicki obojen? Politicka korektnost je na snazi.

Golotinja? Ne.

Rasprodato? Da.

Crtez: 5-9/10

Scenario: 3-9/10

Ciljne grupe: esteticari, iskusni stripofili, starija publika, levicari, vesternevci

Prednosti: neobican i detaljan crtez, poneka dobra prica

Minusi: monokolor, puno politicki-korektnih idiotarija, crtez ponekad lenj

Evo i šeste, a za sada i zadnje recenzije o Serđu Topiju. Trebalo mi je vremena da se napokon nakanim da i ovaj integral obradim za blog, odnosno da ga ponovo pročitam.

Zamislite samo koji bizaran fenomen: čitalac fibrinih izdanja koji više puta pročita pojedine albume! To je prosto neverovatno, jer na primer fibratori često uopšte ne čitaju svoje albume već ih samo skupljaju po svojim policama gde skupljaju prašinu. Ima tu neke logike: fibrator skuplja stripove, a stripovi skupljaju prašinu. Što bi Rusi rekli, kak poetičeskaja. Da bi se krug zatvorio bilo bi potrebno da prašina krene da skuplja fibratore, ali to je nažalost nemoguće, ali samo zato što prašini fibratori ne trebaju. (Čak i prašina bira.) Oni samo Fibri trebaju.

(Prašnjava) Fibra je do sada objavila šest ovakvih integrala (čiji primerci uglavnom skupljaju prašinu), a ovo je druga od dve topijevske cigletine. Ovaj olimpijski teg sadrži 400 strana, dok Solitudinis Morbus broji čak 570. Tako da u suštini ispada kao da je Fibra već izbacila osam integrala "srednje" veličine. To je zaista puno, pa zato topijevci ne mogu ni na šta da se žale. Deluje mi kao da je ovo velika većina njegove stripografije.

Samo oni koji nisu uspeli da pokupuju sve mogu da se žale, jer su ove dve najveće cigletine odavno rasprodate. Pogotovo je Colt Frontier brzo nestao iz striparnica, a razlog tome je nesumnjivo što su maltene sve priče vestern orijentacije. Ne odigravaju se sve na Divljem Zapadu, ali maltene sve se bave Indijancima americkog kontinenta.

Ovaj integral bi doduše trebalo da se zove "Zli beli ljudi & jadni mali nevini Indijanci". Ovaj stav provlači se kroz skoro sve priče, negde manje negde više. Jer kod maloumnih levičara važi jednačina:

Divlji Zapad = zli belci

Tu nema ničeg drugog o čemu bi se pričalo, to je jedina tema; sve što postoji vezano za Divlji Zapad je kako su "zli belci" uništavali plemenite i moralno besprekorne Indijance. Drugih asocijacija nema, već se sve vrti oko toga. Niti su bitni konflikti i ratovi između belaca, kojih je naravno bilo još i te kako, a i retko se pominju plemenski ratovi. Još manje se pominje pakao kroz koji su prolazili evropski naseljenici - jer oni su belci pa ne mogu biti žrtve zle sudbine: ulogu žrtve su levičari rezervisali isključivo za žene, seksualne manjine, crnce i Indijance. Ti jadnici su pristizali iz Evrope iz ocaja, a ne zato sto su jedva cekali da vrse genocid.

To ti je ono kada lepo fino selektivno izabereš deo istorije koji ti odgovara pa samo to guraš u nedogled, ignorišući sve ostalo. Nema veze što se istorijske činjenice ne poklapaju sa ovako banalnim prikazom "kauboja i Indijanaca", koga to još zanima... Bitna je samo propaganda tj blaćenje Zapadne civilizacije tj provlačenje demokratsko-kapitalističkog poretka kroz blato. Zato što je ovaj ekonomsko-društveni model suviše uspešan na Zapadu (bio), a to komunjarama nikako ne odgovara: kako da dođu na vlast i uspostave orvelijansku diktaturu neviđenih razmera ako kapitalistički sistem iole funkcioniše? To je čitava suština - a ne apsurdna bajka da je levičarima stalo do Indijanaca, crnaca, lezbejki i ostalih manjina... Savršeno ih zabole patka za sve njih.

Marksizam izmišlja sopstvenu istoriju i logiku, a na nama je da sve te gluposti što pre prihvatimo jer zašto da ne odemo u sunovrat u rekordnom roku? Zašto da ova tehnološki napredna evropska civilizacija za koju su se naši preci borili hiljadama godina ne propadne što pre? Ako svi zaigramo, zapevamo i zasviramo onako kako nam marksistički dirigenti nalažu, mi to možemo postići još u ovom veku, čak i pre sredine ovog (već sada katastrofalnog) veka. Nema tu prostora za razum, skepticizam i logiku, već samo za srp i čekić. Čekić da bi se lupilo po glavi neprijatelja koji još uvek nije prihvatio "progresivnu" dogmu, a srp za one koji odbijaju da je prihvate čak i posle pet udaraca čekićem. Jer, il' si s nama il' si mrtav. Treće nema. That's how we communists roll.

Pritom nisam čak ni siguran da je Topi, čiji se mozak izgleda bio istopio još u 70-im, u ovakvu tešku budalaštinu zaista verovao. Postoji naravno uvek mogućnost da je bio glup k'o qrac pa je poverovao levičarskoj doktrini da je bela rasa kriva za sva zlodela u istoriji čovečanstva, da je verovao svim njihovim lažima bez trunke skepticizma i sumnje. Jer takvih naivnih bolida ima jako puno. Ubediti čoveka u neku tešku glupost je daleko lakše nego ubediti ga u nešto pametno i istinito: makar to nam je istorija pokazala, ako ništa drugo. Uostalom, bajkovita laž mnogo više godi nego surova istina - ključni razlog zašto je za mnoge socijalizam daleko privlačniji nego kapitalizam i prava demokratija.

Ali ima i puno narcisoida koji se samo pretvaraju da su veliki sledbenici Svetog Marksističkog Hrama, iz čistog interesa i profita. Kako objasniti to da jedan beli čovek piše priče u kojima konstantno bljuje po belim ljudima? Koji je zapravo njegov pravi motiv - ukoliko spada u ovu narcisoidnu a ne onu drugu retardiranu kategoriju?

To bi moglo biti nešto ovako...

"Time što kao beli čovek pišem bajke o tome kako su beli ljudi zli - pogotovo Amerikanicci koji su kapitalisti i uspešna demokratska država pa ih zato mi devijantni i ekstremno zavidni marksisti mrzimo - ja sebe na ovaj način uzdižem kao posebnog belog čoveka, koji je dovoljno duhovno prosvetljen da uviđa da pripada jednoj zloj pohlepnoj rasi, a na ovaj način sebe perem od poganosti te iste rase. Time se automatski penjem na pijedestal. Sebe stavljam iznad rase kojoj pripadam - a koje se tobože stidim. Naravno da su taj stid i osećaj krivice veštački, odglumljeni. Na ovaj način moju narcisoidnost vesto krijem, a moj ego prosperira i postaje još sretniji.

Ja u ovoj bednoj a namazanoj foliraži tumačim ulogu "uzvišenog belog čoveka sa osećajem krivice za zlodela svojih predaka", čovek koji je prepoznao pa zatim odbacio zlo sopstvene vrste, a ovom veoma prefriganom strategijom mogu samo da ućarim. Ne mogu ništa da izgubim - sem par inteligentnih desničarskih prijatelja. Ali ko ih yebe kad ne znaju da se dodvoravaju sopstvenom egu i moćnom levičarskom (Zapadnom) establišmentu. Ja ću lepo i fino da izigravam prijatelja crnaca i Indijanaca, iako me realno zabole ona stvar za njih, ali ko će još to da provali? Skoro niko, jer dovoljno je da ih stalno prikazujem kao nepogrešive dobrice, a tako ću sve čitaoce da ubedim da sam veliki prijatelj ugroženih manjina.

Naravno da oni nisu zaista ugroženi ali pretvaraću se kao da jesu jer to je deo ove rafinirane farse. Kapitalističku demokratiju treba uvek bljuvati i izmišljati laži o njoj, a cilj je da bi se takav sistem srušio u čitavom svetu i zamenio komunističkom utopijom. Crnce i Indijance ću da predstavljam u najboljem svetlu! A belce kao šljam koji su čitavo društvo izgradili na grbačama jadnih malih tlačenih manjina. Na taj način će sve ostale ovce i poltroni da mi se dive jer radim onako kako marksističke elite nalažu, onako sve lepo u skladu sa pravilima mojih levičarskih gospodara, u skladu sa najnovijom političkom modom iza koje oni stoje - a koja se već sad munjevitom brzinom širi kroz sve gluplji i naivniji Zapad. Ponašam se u duhu vremena u kom se nalazim. Znači klasična ulizica i čovek bez sopstvenog stava. Ali sam zato čovek koji će da dobije mnogobrojne nagrade, ugled, novac i poštovanje kolega i čitaoca.

Možda sam na krivoj strani istorije, ali zato na pravoj strani sadašnjice. To što će me za 50 ili 100 godina belci - kada se napokon opamete - bljuvati za ove stripove, koga to još zanima. Bitno je da sada ova lukava taktika funkcioniše, sada dok sam još živ. Kao marksista savršeno me zabole ona stvar za budućnost jer kad budem mrtav i beo (ha ha, zauvek belac) od budućnosti vajde nema."

Virtue-signaling se to zove na engleskom. Jedna ekstremno precizna a opet nekako "nesretna" reč - jer se ne da prevesti na srpski. Siromašan je svaki jezik koji nije u koraku sa vremenom, pogotovo sa onim najbitnijim zbivanjima, a pošto srpski nije kadar da opiše bitange koje ovako razmišljaju i delaju, s jednom jedinom rečju, onda ih maltene i ne može opisati, a time je i takve osobe teže shvatiti, barem Balkancima. Jer ovo gore što sam izmislio, pod znacima navodnika, to je previše dugačko. A opisuje ogroman broj današnjih foliranata i imbecila koji skupljaju lajkove i poene lažnim reklamiranjem nepostojeće empatije prema manjinama. Odnosno više opisuje levičarske folirante jer, kao što rekoh ranije, neki levičarski imbecili iskreno veruju u sve te pizdarije.

Mada, postoje i ljudi koji objedinjuju ove dve stvari, imbecilni narcisoidi. Pa valjda nije Topi bio jedan od njih!

Eto, potrudio sam se da vam bliže dočaram mentalitet jedne osobe koja izigrava moralnog sveca dok bljuje po "sopstvenoj" rasnoj grupaciji, i to samo zato što je to u modi. Ovo lažiranje istorije i činjenica nije krenulo u ovom veku, to je počelo još u 50-im u Americi kada je to tamo bilo underground, a onda je krenulo mnogo jače krajem 60-ih kada je ušlo u mainstream, potom sve jače i jače, da bi se totalno razmahalo negde u 90-im. Da ilustrujem primer koliko se sve brzo promenilo, u 90-im evropski Zeleni (koji su zapravo bili Crveni maskirani u pogrešnu boju) imali su tek po par procenata na državnim izborima, a sada vladaju Zapadom. Tada su im se ljudi smejali, a sada zbog njih plaču.

Da ovakvo licemerje i kretenizam budu još gori, ovakav jedan čovek kao što je Topi izigrava antirasistu. To je smehotresno jer pravi antirasista u svojim scenarijima ne bi konstantno potencirao tobožnje velike razlike između rasa. To što neko bljuje po "sopstvenoj" rasi ne čini tu osobu ni objektivnom, ni racionalnom, ni samokritičnom, ni produhovljenom, a još manje informisanom - već je čini isključivo jednim velikim folirantom i ljigavcem. Da li bi on ovako nešto laprdao da je živeo u 19. veku? Teško. Priklonio se trendu, i to jednom profitabilnom, jer su se već u 70-im vrata bila širom otvarala levičarima, bilo da su u pitanju strip, književnost ili kinematografija.

Ili ga međutim sve ovo čini imbecilom. Ali čisto sumnjam da je Topi baš takav debil bio. Kao što rekoh ranije, ta mogućnost i dalje postoji, jer zašto talentovan crtač sa izvesnim darom za pisanje ne bi mogao biti kreten? Gde to piše? Ima ljudi sa tri fakultetske diplome a koji su glupi kao tocilo, koje može da prevesla i najveći imbecil. Inteligencija je veoma širok i malo shvaćen pojam. Nema u ovoj smrdljivoj simulaciji mnogo logike, pogotovo ne u ljudskom ponašanju. Sve što nas okružuje je prilično apsurdno, a mnoga pravila su iluzorna. Moguće je da je Topinjo bio iskreni retardinjo, ali pre će biti da spada u kategoriju foliranta.

Ne tvrdim da je Istopljeni bio toliko politički ekstreman da bi se mogao nužno okarakterisati kao komunista, ali da je voleo da morališe kao klasični levičar, to je neosporno. Mnogo se bavio istorijom a pritom je bio suviše pristrasan za nekoga ko je hteo da mu stripovi budu ozbiljno shvaćeni. Za jednog "istoričarskog scenaristu" je bio prilično navijački raspoložen. A ja takve "istoričare" ne shvatam ozbiljno.

To kada bela komunjara izigrava velikog dobricu koji konstantno kritikuje belce - kao rasu - me neodoljivo podseća na jednu izvesnu američku ljigu zvanu Phil Donohue, koji je još u 80-im kao talk-show voditelj izigravao ogromnog feministu. Da, feministu ne feministkinju, jer Phil je muško ime. Čepio se ženama da bi ih lakše povalio, a i da bi se dodvoravao svojim levičarskim šefovima. Prava ona namazana poltrončina.

Cisto da pojasnim... Ja nisam nikakav white power zagovornik, ni blizu. Nisam čak ni nacionalista - ali ni blizu. Ja jednostavno reagujem na sve oblike gluposti i lazi, bez obzira prema kome su naklonjena ili koga imaju za cilj da unište.

Prva priča, Tzoacotlan (na slici), da nije dobro nacrtana bi bila totalno bezvredna. Ima elementa fantazije ali je poruka politička i dosadna. Pogotovo je kraj priče nezanimljiv. Kod Topija je generalno problem što postavi zanimljivu priču ali često ne ume da je dovrši kako treba. Neke se priče naglo završavaju, kao da mu je bilo ponestalo papira i olovke.
SPOJLERI

San Isidro je još jedna antibelačka glupost, a ovog puta radnja nije čak ni jasna. Ko je glavni lik u priči? Šta je on? Odnosno šta je on sem što je belac. Ali izgleda da je Topiju bilo dovoljno da njega označi kao belca, odnosno kao nekoga ko zaslužuje da umre. U fazonu, eto ga lepo odeveni beli kolonijalista na meksičkoj teritoriji, zato ga slobodno automatski tretirajte uljezom i negativcem iako ništa ne znate o njemu. Na kraju ovaj lik - o kojem zaista ništa ne znamo sem da je belac - krepa na neki mističan način. A prilično je jasno da je ovo za Topija happy ending. Veoma dobro ilustrovana priča, pogotovo zadnje četiri strane, ali sadržaj je opet veoma manjkav. I rasistički.

Savršeno me zabole što se pojam rasizam danas isključivo koristi da opiše predrasudno ponašanje/razmišljanje prema takozvanim manjinama. Za mene ne postoji selektivan rasizam. Ukoliko je sadržaj knjige/stripa/filma antibelački to znači da je rasistički. Nema nikakve diskusije o tome. Međutim, čak i na Zapadu je definicija rasizma polako krenula da se ponovo okreće ka svom prvobitnom značenju. Uporedo s tim, desnica je sve jača zato što se javlja ogroman otpor prema mazohističkom samoubistvu čitave jedne civilizacije, mada je veliko pitanje da li je količina otpora dovoljno velika da spreči kompletnu i ireverzibilnu destrukciju evropske civilizacije.

Priča bi se mogla interpretirati kao kazna od strane indijanskih duhova ili bogova na račun "belog uljeza". Ovo nije samo u ovom slučaju rasistička priča već i visoko licemerna sa levičarskog stanovišta, zato što levičarima nimalo ne smeta da milioni migranata dolaze sa Bliskog Istoka, Azije i Afrike u Evropsku Uniju - gde se realno mogu smatrati "uljezima", po logici ove priče. Isto tako, Zapadni levičari promovišu ulazak miliona ilegalaca u Sjedinjene Američke Države, iako je to maltene neka vrsta "invazije". Znači koriste se dvostruki aršini, a to je veoma konkretan dokaz da levičari nemaju nikakav sistem vrednosti već svaku situaciju obrću sebi u korist, onako kako njima odgovara. To rade i sa feminizmom, sa muslimanima, sa naukom i na razne druge načine. Jedno kažu, drugo misle, a za treće se na kraju zalažu. Klasični oportunistički demagozi.

Čisto da navedem još jedno levičarsko licemerje, verovatno ono najgore, a to je što ne vole da pričaju o genocidu komunističkih diktatora, npr gotovo nikad ne pominju Mao Cetunga i Pol Pota, a ne prestaju da se bave nacističkom Nemačkom o kojoj žvalave i balave neprekidno, kao da je to bila jedina žestoka diktatura u istoriji čovečanstva. Drugim rečima, oni se ne bave zaštitom nedužnih civila, već se bave samo zaštitom nedužnih civila ukoliko su žrtve fašističkog genocida. Tokom 60-ih i 70-ih čak su mnogi Zapadni "intelektualci" među levičarima ignorisali kineski genocid (1958-1962), a neki su čak i stajali uz Mao Cetunga! Sve to što su radili i pričali tada levičari rade i sada, ali još gore, još licemernije.

Gde su priče o kineskom genocidu u Topijevim stripovima? Koliko ja znam nema ih. Zaobilazi ono što mu ne odgovara, odnosno sve istorijske činjenice izbegava koje se kose sa njegovom ideologijom. A on čak i nije neki posebno zagriženi levičar. Takvi su mnogo gori od njega.

Čapungo nudi slabiji kvalitet crteža, užurbaniji i manje detaljan. Mada nije toliko problematičan u detalju već u nepreciznim linijama. Moglo bi se reći da je ovo bio rezervni crtački stil Topija; neretko nailazim na njega. U Kolekcionaru, koji je iz nekog meni nepoznatog razloga najpopularniji Topi na Balkanu, ima puno ovog stila, a po meni je najslabiji integral u crtačkom smislu. Ovog puta glavni zlikovac je Indijanac odnosno Meksikanac, ali beli ljudi su i dalje nabljuvani jer jedini belac koji se pojavljuje u priči je ujedno i veoma arogantan.

Zar nije i vama čudno da su toliki silni beli likovi u Topijevim pričama Divljeg Zapada baš preterano arogantni? Zar je logično da neko zalazi u veoma strane teritorije "divljaka" koji bi ti mogli doći glave - a da se uvek ophodiš arogantno prema njima? Naravno da je apsurdno. Čak i ako je neko pokvaren biće dovoljno mudar da se ne bahati u situacijama kada bi to moglo da izazove određene opasne reakcije. Ali to je problem ovakvih (levičarskih) scenarista kao što je Topi, koji izigravaju neke bajne istorijski potkovane intelektualce a ovamo se bave najobičnijim stereotipovima i jednodimenzionalnom karakterizacijom. Ovakva simplistička karakterizacija ne bi trebalo da ima mesta kod Topija.

Dok si živ je povratak čistokrvnoj antibelačkoj priči, s tim što ovog puta ima i nekih nelogičnosti. Zašto je Indijanac umro nakon što je popio alkohol? Zar su se Indijanci toliko genetski razlikovali od belaca da bi tek tako otegli papke posle prvog pića? Ili treba da verujemo da su ovi traperi lutalice nosili otrovani alkohol sa sobom? Ako su već tog Indijanca zayebali nefer trampom (na koju je on uostalom pristao) zašto bi se toliko trudili da ga pride i ubiju? Kako god okreneš glup obrt.

Naugatuk nam pruža kratak predah od antibelačkih pizdarija, a ovog puta su na udaru Topija Englezi. Nije Hugo Prat jedini koji ih mrzi; postoji tu i Topi. Jadni mali nevini Škotlanđani kao večite žrtve Engleza. Baš kao i Irci. Ima li to neke veze s tim što su Englezi protestanti a Škotlanđani i Irci katolici, a što su Italijani takođe katolici? Naravno da ima... Nema veze što je Topi eventualno bio marksista (?); mnoge komunjare iz katoličkih područja zadrže pristrasnost prema "odbačenoj" religiji - a time i zadrže animozitet prema konkurenciji, a to su u ovom slučaju protestanti. (Ovaj zaključak ne izvlačim samo iz ove priče već zato što sam to primetio kod Topija i drugde.) Priča se završava time što se neki Indijanac prikrada i ubija Škotlanđanina, i to baš u momentu njegove osvete nad zlim zlim zlim Englezima. Barem je ovog puta kraj zanimljiv ako ništa drugo...

Little Big Horn (na slici) je pičvajz od priče. Šta je pisac hteo reći? Nejasno. Pod misterioznim okolnostima rađa se neki indijanski dečak, koji izrasta u arogantnog i lenjog muškarca - ali i sa velikom moći koja se sastoji u tome da pretvori vojsku belaca u mrave pa da ih zatim zgazi kao bubašvabe. Što i uradi. A onda ga bog koji ga je napravio kažnjava ubistvom jer se drznuo da uvredi svog tvoritelja.

Postavlja se pitanje: kad ga je taj bog već napravio da bude poseban, zašto ga je napravio tako arogantnog i feleričnog? Znači da je bog kriv, prema tome zašto se ljuti na svoju kreaciju? (OK, priznajem, ovo je klasicna ateisticka sprdnja usmerena ka Bibliji i ostalim svetim tekstovima - ali s opravdanjem.) A onda sledi i kraj priče koji je nekako nevezan za ono što je prethodilo. Veoma dobro ilustrovana priča sa odličnim portretima Indijanaca u gro planu, ali priča je škart.

Umirovljeni Admiral je primer kako Topi može i te kako da bude dobar scenarista kada se ne opterećuje političkim i rasnim pizdarijama. Ovog puta Indijanaca nema ni od korova, a još manje baljezganje o tome kako je bela rasa zla i pokvarena.

Ista ta bela rasa koja je prva uvela pravu demokratiju u ovaj smrdljivi svet, a zbog svojih naučnih dostignuća je omogućila da se crnci na afričkom kontinentu razmnožavaju munjevitom brzinom jer više ne crkavaju toliko cesto u ogromnim brojevima zbog gladi i boleština. Ista ta bela rasa koja je ukinula ropstvo u svetu (barem koliko je to bilo moguće), a za koju levičari tvrde da je kriva za sva robovanja u istoriji, uprkos opšte poznatoj činjenici da su sve rase u nekom periodu svoje prošlosti učestvovale u tlačenju i porobljavanju drugih rasa, ili članova sopstvene rase. Zapadni levičari žele da poverujemo u bajku da su svi robovi u istoriji čovečanstva bili crnci a svi robovlasnici belci, a to je jedna od najvećih laži koju su marksisti izmislili. Laž u koju stotine miliona ljudi veruje! Zato uostalom i pokvareno ćute o ropstvu koje se još uvek praktikuje na afričkom kontinentu, na primer u Maliju. Ćute o ovome zato što se radi o crncima koji porobljavaju druge crnce... A to se ne uklapa u njihovu rasističku laž.

Ovog puta priča ima poentu, nije samo simbolična tričarija sa nekom kvazi-dubokoumnom političkom porukom.

Ali đavo ne može dugo da miruje pa stoga već u sledećoj priči, Poseta Džonu Kolteru, opet imamo famu oko "zlih belaca" i indijanskih žrtava. Ali makar ovog puta ima poente i koherencije. Crtež je solidan ali ne na nivou prvih priča ovog integrala. Karakterizacija je primitivna ali jasna, a dijalog je dobar, kao i u prethodnoj priči.

Generalno Topi piše dosta dobre dijaloge, ali priče ponekad nisu dobro razrađene, ili deluju sklepane na brzinu.

Katana je još jedna priča nevezana za ekstremno veliko zlo zlo zlo zlo zlo bele rase, čak se u njoj pojavljuje neki pokvareni Japanac umesto uobičajenog nedužnog Indijanca. (Dozvoljeno je da se Japanci lose prikazuju, jer su uspesni, i to kao kapitalisti. A i bili su saveznici nacista. Nemaju "zastitu" levicara kao sto je imaju druge "manjine".) Prilično dobra priča. Jedino mi smeta kolor, ne zato što preferiram CB - jer to nije slučaj - već zato što se Topi odlučio samo na tople boje. Sve je žućkasto-braon, najgora moguća kolorna dominacija. Inače sam protiv monokolornog stripa kao i protiv bezbojnih modernih filmova. Ne vidim razlog zašto priča koja se odvija u prirodi ne sadrži ni trunku plave i zelene boje. Zar ne bi trebalo nebo da bude plavo? Zar nije flora zelena? Zar se bog u ovoj priči popišao na taj region?

Odgovorite mi na pitanje se bavi jednim ultramoralnim i dobroćudnim plemenom, odnosno još jedna kompletna bajka nevezana za pravi Divlji Zapad već samo za onaj levičarski revizionistički. Ali barem ovog puta glavni belački lik nije zao. On čak ostavlja zlato gde ga je i pronašao kao što su ga Indijanci zamolili da uradi. Da, dobro ste ovo pročitali: Indijanci su ga kulturno zamolili da ostavi zlato, umesto da ga lepo ladno ubiju ili u najmanju ruku mu otmu zlato i proteraju ga sa svoje teritorije - što bi se desilo na pravom Divljem Zapadu. Onom pravom Divljem Zapadu o kojem Topi nema pojma. Ili se jednostavno pravi glup, kao da ne zna. Jadan mali naivni Topislav, ništa on ne zna o ljudima, sem naravno da su belci zli a Indijanci plemeniti i dobri. Koliko samo Evropljani slabo razumeju Ameriku, i onu iz prošlosti kao i sadašnju... A ovamo se smeju Amerikancima kako ne znaju ništa o Evropi! (Ali to je ona klasična evropska arogancija, pogotovo prisutna u pojedinim zemljama.)

Priča nije loša ali osnovna premisa je imbecilna: Indijanci nekako znaju da će pomama za zlatom da im uništi teritoriju i način života kada nagrne gomila belaca. Ali ajde der, to što poglavica sve to zna unapred može da prođe jer većina priča se bave fantazijom (mada ne i ova konkretno). Ono što ne može da prođe, nikako, je to da bi neko pleme koje se oseća ovoliko ugroženo rizikovalo da pusti jednu osobu - bez obzira da li je to neki Indijanac drugog plemena ili belac - da se vrati odakle je došao samo uz uslov da zlato ostavi gde ga je našao. U pravom Divljem Zapadu Indijanci ne bi oklevali ni sekund da ga ubiju. Ne njega nego stotinu njih. Narodi ne preživljavaju hiljade godina tako što moljakaju ljude za ovo ili ono. Pogotovo ne divlja plemena koja opstaju u surovim uslovima... To su bajke.

Ovakva romantizacija Indijanaca je smehotresna, a i potpuno nepotrebna. Ili ih prikaži kao normalne ljude bez tipicne levicarske snishodljivosti ili se mani te teme kompletno.

Mada se i postavlja pitanje: ako su već toliko miroljubivi ovi nepostojeći topijevski Indijanci, zašto oni ovom liku jednostavno nisu rekli da nikome ne oda gde je našao zlato? Ili da jednostavno slaže o lokaciji zlata. Na taj način bi svi bili sretni: belac bi otišao sa zlatom kući, a Indijanci bi sačuvali tajnu da ima zlata na njihovoj teritoriji. Scenario s puno rupa.

Ali makar glavni lik belac nije zao, a to znači da postoje čak dve bele osobe na svetu koje nisu zle: on i presveti Topislav.

Samo jednom u životu je interesantna priča - kompletno bez (moralno uzvišenih) Indijanaca pa zato valjda. Jedini problem imam što je glavni lik pljačkaš i ubica, a s druge strane se pokazuje kao neko ko ima empatiju, na kraju priče. To mi ne pije vodu. Ne radi se ovde o nekom pljačkašu koji je slučajno ubio jednog čoveka - a i to bi bilo već drastično (bar za nas nekomunjare) - već o liku koji je više puta hladnokrvno počinjavao ubistva dok je pljačkao svoje žrtve. Takvi ljudi nemaju empatije, barem ne kako se to u ovoj priči prikazuje.

Ali šta da se radi, levičari mnogo vole da simpatišu negativce; valjda prepoznaju zlo koje znaju da i sami poseduju pa se stoga identifikuju s takvim ološima. Crtež je dobar ali ne onaj najbolji Topijev.

Strast za životom je još jedna dobra priča, mada u tipičnom topijevskom maniru završava se naglo. Crtež je pomalo aljkav, ni približno dobar kao u nekim pričama ove fibranske cigle. Nema Indijanaca, a stoga nema ni političkog preseravanja: "No no, beli čoveče, znaš li ti koliko su ti preci bili zli? A ukoliko si Amerikanac znaj da ti je zemlja zasnovana na genocidu! Uta ta." Da, za razliku od svih ostalih država koje su nastale po diznijevskim načelima nenasilja i dobrote...

Algarve je verovatno jedna od najbolje ilustrovanih priča, tu se Topi svojski potrudio. Ne samo da nema Indijanaca, već se radnja ne odvija na Divljem Zapadu. A to je veliko olakšanje jednom antivesternisti kao što sam ja. Kraj mi nije sasvim jasan, ali priča je zanimljiva.

Već naredna priča Hipoteza (na slici) nas vraća u antibelačku palamudoriju. Makar ovog puta nema izjava kao što su (parafraziram) "stiže zli beli čovek" ili "kada je beli čovek stigao sve je otišlo u qrac". Međutim, jasno je da je ovo opet glavna poenta: da su beli dođoši bili zli... i pohlepni. Iako ovo dođe kao bajka ne može se kompletno tretirati kao takva zato što ima aluzije na istorijske događaje. Jedini preživeli od prve misije Kristofera Kolumba je neki Španac opsednut zlatom. Nekako posle brodoloma stiže do indijanskog kopna, ali mu se misli nikada ne odvraćaju od zlata i bogatstva. Što je prilično glupo. Šta će mu zlato na tom ostrvu?

Ponaša se arogantno i "bez manira" (kako to opisuje zanimljivi narator-lešinar), jer naravno svi beli ljudi kada se suoče sa stranom civilizacijom ili kulturom se odmah ponašaju bahato: tako piše u komunističkom pravilniku o istorijskim scenarijima. Svaki levičar mora da se pridržava tog pravilnika ukoliko želi da dobija nagrade, da ima stalno zaposlenje i da bude cenjen.
Da bi poenta koliko su kolonisti odvratni bila još jasnija, nakon što Španac umire od koplja lešinar kasnije pravi komentar kako mu je njegovo belo meso bilo "odvratno". Jer bela rasa je zaslužna za sva zla na ovom svetu, a Indijanci su uvek bili plemeniti i dobri - pa stoga i nije fer da jedan lešinar sebe truje takvim mesom. Pravilo #34 zvaničnog Komunističkog Pravilnika Glupačkih Propagandnih Scenarija.

Nakon 250 strana kratkih priča slede tri dugačke, standardne BD dužine.

Bilo bi daleko pametnije da je Fibra izbacila dva albuma umesto ovakve jedne jedva čitljive cigletine. Dokle će strip izdavači da se pretvaraju kao da ne znaju da strip od 3-4 kg nije za čitanje? I da li je stripofile sramota da priznaju da je teško držati ovako nešto u rukama duže od par minuta? Da li bi im takvo priznanje udarilo na sujetu i ego da nisu dovoljni muškarci da drže težak strip u ruci sat vremena? Da li im je bitnije da se strip pročita ili da izgleda "moćno" na polici? O čemu se ovde zapravo radi? Da li haluciniram? Jesam li ja u nekoj jeftinoj epizodi Zone sumraka u kojoj su svi izdavači i stripofili kompletni ludaci?

Od 400 strana u ovoj cigli manje od 350 čini strip! Cemu onoliki razmaci izmedju priča? Nepotrebno...

Legenda o Potosiju (na slici) je druga kolor priča, i ako se ne varam prvobitno je objavljena kao deo serijala El Nuevo Mundo kome je i Palasios doprineo sa ukupno tri albuma. (Link dole.) Nervira me što je kolor u prvih 10 strana opet žućkasto-braon, a da to ne bude nimalo u skladu sa onim što je na tablama prikazano. 11. strana naglo menja lokaciju i vreme radnje, a time i boja najednom postaje raznovrsnija. Ako je Topi prvih 10 strana učinio onako dosadnim samo da bi nam dočarao tu naglu promenu, onda je to glup potez. Nema potrebe za tim, nije to ono čemu kolor služi.

Priča je dosta zanimljiva, u tipičnom bajkovitom Topijevom stilu, sa ironičnim završetkom i surovošću. I ovde se "zli belci" iživljavaju nad nekim Indijancem, međutim ovog puta se i južnoamerički Indijanci međusobno ubijaju. Haleluja! Napokon je i Topi ukapirao (ili priznao) da je nasilja bilo i među "jadnim malim tlačenim Indijancima". Da nije ove priče još bi mogli da pomislimo da su Indijanci isključivo formirali bezgrešne civilizacije pune miroljubivih pacifista - a time bi se i postavilo pitanje kako su uopšte preživeli kroz vekove! Jer takva nestvarna, romantizovana, miroljubiva plemena mogu da postoje samo u nekim izolovanim geografskim područjima npr na ponekom pustom ostrvu. Zanimljivo je da severne Indijance prikazuje kao miroljubive, a ove latinoameričke mnogo realnije, slično nasilne kao što su belci. Zar je Topi zaista smatrao da postoji takva geografska podela između južnih i severnih Indijanaca? Mnogo su mi smešni levičari...

Blago Cibole je treća priča u boji, a nanovo nailazim na niz žućkasto-braon strana. Poentu ne kapiram sasvim: čemu bojiti crno-beli strip samo da bi postao žuto-braon? Presipanje iz šupljeg u prazno, ići iz jednog dvobojnog sistema u drugi. Kad već bojiš uradi to kako treba! I Palasios je crtao i kolorisao razne priče koje se odigravaju u pustinji pa je opet bilo šarenila i divnih boja. Koliko god bila uzavrla pustinja u najmanju ruku je nebo skoro uvek plavo, Topislave glupsonu! Ovo nije realizam niti je stilizam - već debilizam. A ni crtež nije posebno dobar u obe ove zadnje priče tako da je ukupni vizuelni utisak relativno slab. Niti je ovo vrhunski crtački Topi niti kolorni.

Priča je zanimljiva, ali i ovog puta mora da se pojave neki zli belci koji jedva čekaju da utepaju neke jadne male nevine i naivne Indijance. Pri kraju priče pojavljuje se nova grupa belaca i oni doslovno jedva čekaju da ukokaju nekog Indijanca - bez ikakvog razloga! Onako iz sadističkog hira. Čisto da bi Topi pokazao koliko su belci zli zli zli zli zli beskonačno zli...

A pritom jedino što zaista izvlačimo iz svega ovoga da je Topi bio beskrajno glup glup glup glup glup glup... Ili folirant folirant folirant folirant ljiga ljiga folirant ljiga folirant...

Kao što rekoh na početku, ako si već neki bajni levičar koji se kaobajagi zalaže za "rasnu jednakost", onda prikaži sve rase kao jednako svirepe ili jednako dobre, a ne ovako pristrasno. Samo zato što je Topi bio belac ne znači da nije mogao da se smatra rasistom. Antibelačkim rasistom. Za mene je on bio rasista, bez ikakve dileme. Da li se tako ponašao iz ubeđenja ili zato što je bio ljigavi šlihtač, to u ovom kontekstu nije ni bitno.

Zapadni levičari su izmislili neka moronska pravila vezana za "rasizam", a narodi tih zemalja su ih prihvatili, bez imalo skepticizma i skoro bez otpora - iako su sva ta pravila totalno retardirana:

1. Rasista si samo ako bljuješ ili kritikuješ ne-bele rase.

2. Ako si belac i konstantno bljuješ po belcima kao da su totalno disproporcionalno rasisti i zlotvori, onda nisi rasista. (Jer si onda "prosvetljeni belac".)

3. Crnci ne mogu biti rasisti. (U ovu notornu budalaštinu veruje velik broj Amerikanaca, koji su mahom antitrampovci.)

4. Rasna jednakost se treba promovisati tako što se po belcima bljuje a manjine stavljaju na pijedestal. (Što naravno nema blage veze sa jednakošću.)

5. Belce najnižeg staleža treba što češće vređati sa rasističkom uvredom "white trash", ali ekvivalenti za crnački niži stalež ne smeju da se koriste jer je to onda rasizam. Pojam "black trash" ne postoji, a i da postoji ne bi smeo da se koristi.

6. Dozvoljeno je sprdati se na račun belaca kako ne umeju da skaču, da plešu i da nemaju smisla za ritam. Bilo kakve slične sprdnje vezane za stereotipe crnaca su strogo zabranjene, kao na primer da ne znaju da plivaju ili da imaju niske rezultate na SAT testovima. (Levičarska logika "jednakosti rasa".)

7. Radikalizovani pokreti tipa B.L.M. smeju da koriste neprihvatljive slogane kao što su "no more black-on-black violence", ali kada bi neki belac zahtevao "no more white-on-white violence" on bi bio deklarisan kao rasista, fašista i šovinista.

Ima još puno toga, sve sam to već diskutovao na svom političkom blogu...

Topi je bio rasista, kao i hiljade drugih političara, scenarista i raznih drugih marksističkih ljigavaca modernog doba koji bljuju isključivo po belcima, a u slučaju političara to rade samo da bi postigli svoje političke ciljeve, ne zato što zaista veruju u to. Poenta "white guilt" sindroma nije da se zaštite manjine ili da se isprave nepravde iz prošlosti - već da se Amerika i Zapadna Evropa predstave kao civilizacije koje su utemeljene na genocidnom kolonijalizmu i rasizmu. I to samo zato što su uspešne kapitalističke demokratije. Poenta je nablatiti kapitalizam i demokratiju kao neuspešne i dekadentne sisteme, s tačke gledišta mega-dekadentnog komunizma. Ironija i licemerje levičara su neprevaziđeni.

Severnoamerička plemena nisu bila ni približno miroljubiva, puna oproštaja, strpljiva, ili "spiritualna" kako to levičari pokušavaju da nas ubede još od kraja 60-ih, kada su počeli da se pojavljuju prvi revizionistički vesterni. Štaviše, mnoga plemena su bila ekstremno svirepa, i to ne samo prema belcima. To su bila plemena koja su opstajala u surovoj divljini a očekivati neki bajni spiritualistički pacifizam od takvih ljudi je ekstremno naivno i glupo. Na ovoj planeti se miroljubivost "nagrađuje" istrebljenjem. Zato su svi narodi koji su opstali kroz hiljade godina to postigli koristeći nasilje, i to redovno - ili po potrebi. Levičari se bave Disney verzijom istorije i ljudske psihologije, pa zato i toliko lupetaju i trabunjaju.

A time sam i objasnio šta uopšte znači taj žanr; nije to nikakav "revizionistički vestern" već "levičarski vestern". Teško naivčinama koje su zaista poverovale u ovaj bajkoviti prikaz Indijanaca, njima verovatno nema pomoći. Takvi ne bi ni shvatili poentu ove recenzije već bi samo klimali glavom ljutito, i vrištali "rasisto!"

Ali ja ne mogu biti rasista. Nisam ja taj koji zahteva da se jedna rasa prikaže ovako a druga onako. To rade levičari. Što uostalom i potvrđuje najveću tajnu koju Zapadni levičari kriju: nema većeg rasiste od samodeklarisanog antirasiste. Levičari su ti koji potenciraju rasizam. Oni ga najviše promovišu jer im odgovara da prave razdor u društvu. Zavadi pa vladaj. Zato zavađaju žene protiv muškaraca, crnce protiv belaca, i siromašne protiv bogatih. Toliko stara strategija a i dalje neverovatno efikasna.

Desničare kao što sam ja levičari se usuđuju da nazivaju rasistima. Uprkos činjenici da sam na vrlo jasnom srpskom objasnio ko je zapravo u svemu ovome pravi rasista. Postaviću jednostavno pitanje svakom levičaru koji ovo čita: da li zaista smatraš da su beli kolonijalisti bili zli a američka plemena bila miroljubiva i plemenita? Ukoliko veruješ u ovu bajku onda si i ti rasista. Ne možeš biti antirasista ukoliko rase deliš na dobre i zle. Zato što veruješ u rasnu jednakost... kaobajagi. Izmanipulisan si od Zapadnih lažova, jadan ne bio...

Žao mi je što je i ova recenzija morala da bude puna političkih tema i preseravanja, ali to nije moja želja. Ja jednostavno reagujem na ono što je u stripu. Ukoliko strip ne sadrži nikakve političke pridike, tj bolesne levičarske koještarije, ja u politiku (po pravilu) ne zalazim. Samo po potrebi...






Thursday, June 4, 2026

The 13th Floor


Trinaesti Sprat
Vrsta: integrali 1-3

Crtež: Jose Ortiz

Scenario: Alan Grant, John Wagner

Izdavač: 2000 AD (2021)

Premijerno: 1984-1987

Dimenzije: 27.5 x 21.2 cm, SC

Br strana netto: 482 (167, 149, 166)

Tiraž: -

Žanr: horor, sci-fi, humor

YU istorijat: -

Kolor? Ne.

Politički obojen? Ne.

Golotinja? Ne. 

Rasprodato? -

Crtež: 8-9/10 

Scenario: 10/10

Ciljne grupe: nostalgičari, palpovci, pajtonovci, zonosumrakisti

Prednosti: crtež, originalnost, scenario, dijalog, obrti

Minusi: -

Ovo je jedan u nizu britanskih klasika iz 70-ih i 80-ih, kada se tamo proizvodila hrpa veoma zabavnih stripova. Crtački kvalitet je u proseku bio veoma dobar, tada možda i nešto bolji od Bonelija kao i od Marvela - a sadržaj mnogo bliži onome što ja volim: sci-fi i horror, mada ne isključivo to. Bilo je tu i sportskih serijala (koji se kompletno ignorišu na Balkanu), pa čak i specijalizovanih revija posvećenih devojčicama. (Ne kapiram samo kako su finansijski opstajali, jer devojčice su preferirale skupljanje salveta.) Dok je Bonelli (kao uostalom i Italijani generalno) bio opsednut vesternom, a Marvel/DC onako autistično oduvek furaju samo superherojištinu, Britanske revije su izbacivale sve i svašta. Bile su i raznovrsnije i kvalitetnije od američke i italijanske komercijale.

Konkretno 2000 AD su bili među liderima, pa možda i najbolji. Domaća revija Laser je izbacivala njihove stripove npr Sudija Dred i neke kratke priče. Nekoliko decenija kasnije, Komiko je izbacio jednog Slejna, takođe i nekoliko Dredova. Ali to je maltene to. A čak i to je bilo vrlo malo: Komiko je Dreda izbacivao na kašičicu, pa još i na pogrešnom papiru. Umesto da su JD lepo izbacivali u mekom povezu na odgovarajućem nesjajnom papiru i sa puno više strana. Nažalost, nisam toliko dobro upoznat sa britanskim revijama, delimično zato što je Jugoslavija malo toga objavljivala.

Iz ovih razloga sam batalio Komiko i krenuo da uzimam britanske integrale. Imam sve iz rane cb faze Judge Dredd, a u kasnijim integralima je sve u boji. Do sada o SD nema objave na ovom blogu - a razlog tome je što nisam ništa napisao dok sam još bio čitao serijal pre par godina. Sada je već nekako kasno jer sam zaboravio razne detalje - koji bi trebalo da budu sastavni deo takve jedne recenzije. Nekako mi je glupo da sada nešto pišem o SD, a da takav tekst bude baziran na mutnim sećanjima, i da bude suviše uopšteno. Ali možda i to uradim nekom prilikom kako treba, jer je Sudija Dred mnogo bolji nego što se na prvu loptu čini pa zato zaslužuje da se više ljudi upozna s njim. (Vas šačica koji ovde dolazite jer znate šta valja.) Nešto sam bio već pisao o JD na mojoj listi 100 najboljih crtača, linkovi dole.

Ali Sudija Dred je tek mali segment celokupne britanske proizvodnje, ima tu još sve i svašta od Engleza što deluje zanimljivo, a mnogo toga nikada nisam imao prilike da čitam. Jer velike većine toga i dalje nema ni od korova na Balkanu.

Nisu mi sasvim jasni razlozi zašto se britanski strip tog perioda rutinski zaobilazi. Njihovi stripovi su tada bili u proseku manje pretenciozni od francuskih, a crtački na prilično dobrom nivou. Razlog tome je što je puno španskih ilustratora bilo angažovano, i to neki od najboljih, ali i britanski crtači su bili prilično dobri. Istina je da postoje serijali koji su u scenarističkom smislu mnogo jadni - a tu mi prvi na pamet pada Trigan (link dole) - međutim nisu svi bili debilni. Uostalom, i u Francuskoj i Italiji - evropskim "centrima moći" - mogu se naći kretenski stripovi. A o Amerikancima tek da ne pričam...

Iako je 2000 AD u ovom veku izdao kompletan 13S u tri broja, strip se nije prvobitno pojavljivao u toj reviji već u Scream a onda i u Eagle. (Da, ni ja nisam nikad čuo za njih. Jer smo ovde na Balkanu operisani od britanskog stripa.)

Samo zato što je neka budaletina prosula buvu da su engleski stripovi glupi i loši, sada su u to ubeđeni mnogi a da pritom nisu maltene uopšte upoznati sa njihovim zlatnim periodom. Raznorazni mitovi, bez obzira da li pozitivni ili negativni, šire se munjevitom brzinom jer je raja maloumna i naivna. Mentalitet krda preovladava bukvalno svugde i u svim poljima. Predrasude ka britanskom stripu su jake na ovim prostorima, a za to razloga baš i nema. Pogotovo s obzirom koliko se ovde veliča Bonelli! Znači Bonelli vam je top a Britanci su vam flop? Ma važi...

Francuska naučna fantastika je bila daleko ambicioznija i pretencioznija od britanske koja je bila mnogo bliža palpu. Ja volim i jedno i drugo, i ambiciozan strip i "debilan" strip. Zašto se limitirati na jedno ili drugo? Tvrdo ukoričena kolorna izdanja (FRA) su bila u totalnom kontrastu sa crno-belom novinskom hartijom (GB). Ali ni to ne znači da je jedno bolje od drugog: to je simplifikacija koju uvažavaju uglavnom neuki snobovi, jer je njima ambalaža bitnija od sadržaja. Samo zato što su Francuzi bili prilično dobri ne znači da engleski sci-fi horor strip nije imao svojih (a drugačijih) kvaliteta. Ne postoji samo jedan pristup, bilo kom žanru. Ja obožavam i Kubrikovu 2001: Odiseju u svemiru isto koliko i Plan 9 od Ed Wooda - čisto da navedem najekstremniju komparaciju koja mi pada na glupet.

Grant i Wagner, scenaristi 13. Sprata, su bili zapravo bolji od većine francuskih scenarista svih žanrova. Uostalom, francuski sci-fi ne predstavlja samo Heavy Metal časopis već i gluposti kao što su Valerijan i Luk Orijent - serijali gori od maltene svakog "sličnog" britanskog stripa. Ako ćemo baš tako... (Nije Lik već Luk, gejaci. Samo zato što je Orijent glavni lik priče ne znači da se tako zove.)

Da li je uzrok tog ignorisanja britanskih serijala balkanska alergija na Engleze, da li su razlozi finansijski, ili zato što od toga skoro ništa nije izlazilo u posleratnoj Jugoslaviji? A ovo zadnje nas vraća na pitanje: a zašto je Jugoslavija ignorisala britanski strip? Zašto je uopšte prosuta buva da britanski stripovi ne valjaju, i da li to ima političku pozadinu?

Više o tome kasnije.

Zbog ovog opšteg ignorisanja britanskog stripa bio sam prisiljen da kupim sva tri broja 13. Sprata u Delfiju, koji je notorno skup. Vrlo nerado trošim novac tamo jer oni papir prodaju kao da su suvi dijamanti u pitanju. Iako je to velik lanac knjižara koji se prostire po čitavoj Srbiji, a imaju na desetine prodavnica, ponašaju se kao neki ekskluzivni elitistički klub. Ne radi se samo o tome da su oni "prisiljeni" da strane naslove prodaju po paprenim cenama već neke naslove prodaju još skuplje nego što je to slučaj na Zapadu. Celokupni serijal iznosi 7500 dinara, a pritom niti je tvrdoukoričen niti je u boji.

Ne mislim to u smislu da bi trebalo da bude u boji. Ortizov crtež je prilično gust i detaljan pa ne zahteva kolor. Ovo je klasičan horor palp 70-ih a to se retko farba.

Međutim, štampa je odlična a sva tri izdanja vrlo lepo izgledaju. Odgovarajuć papir je izabran, a ne sjajni koji je uništitelj crnobelog stripa. Pošto 13S kod nas još uvek nije izašao svakome preporučujem da kupi ovaj britanski trojac pre nego što nestane.

(Kad kažem "svakome" naravno da ne mislim na hipstere i na snobove. Ako vam je škrabotina zvana Persepolis vrh stripske umetnosti, a vrljavi Djipi omiljeni crtač onda naravno da ovako kvalitetan serijal nije za vas. Šta uopšte tražite na ovom blogu?)

Ortiz - talentovani zanatlija

Ortiz je tokom 80-ih bio veoma tražen i radio je na raznim serijalima, pa mi je prosto fascinantno da je uspeo da nekako odradi čak 500 strana za 13. Sprat, i to u roku od samo tri godine! To je maltene jedna strana na svaka dva dana. S obzirom da je uporedo radio i na Morganu i Hombre-u to je neverovatan učinak. To praktično dođe kao štancovanje - ali na visokom nivou, a to je nešto najteže postići kao crtač. Pogotovo što nije puno zabušavao, vrlo malo. Odnosno njegovo "zabušavanje" je nečiji maksimum, ili iznad maksimuma pojedinih izvikanih crtača. Njegov "rezervni" stil je prilično dobar.

Drugi crtači - oni manje brzi, manje talentovani i manje sposobni - bi israli 500 govanjaca u takvom jednom kratkom periodu, ali pošto je Ortiz bio vrhunski zanatlija pošlo mu je za rukom da ne degradira crtež, barem ne puno. Naravno da je njegov najviši nivo bolji od ovoga ovde prikazanog, ali razlika nije velika. Na svu sreću, nije jedan od onih zaboravljenih majstora koje pizdavači danas rutinski ignorišu, već i dalje ima dovoljno jaku reputaciju da se njegovi albumi izbacuju.

Iako je Morgana radio uporedo sa 13S, taj strip je manje senčen i na njemu se manje "trudio". Pretpostavljam da to nema veze s njegovim preferiranjem ili možda čak ni s novcem, već to što jedan krimić ne zahteva toliko senčenja kao jedan horor strip. Atmosfera se u horor stripu ne postiže belim površinama, a to je trebalo neko da objasni gomili modernih crtača koji ne znaju gde im je šuplje. Na primer onaj nesretni Hellboy kojeg Minjola crta maltene kao da je u pitanju neki Diznijev strip. (Vidi link dole, recenzija jednog Fibrinog integrala...)

Zbog žanrovske razlike između Morgana i 13. Sprata ja pretpostavljam da su lica pažljivije i detaljnije crtana u Morganu, a scenografija gušća kod 13. Sprata. Nagađam samo.

Koncept

13S je vrlo originalan jer je osnovna ideja kao neka epizoda Zone Sumraka - koja se ponavlja u nedogled. Veći broj priča se sastoji od dve epizode odnosno ukupno osam strana, mada ponekad s nastavcima tako da priče baš i nisu izolovane od ostalih. Znači "argentinsko-španski" stil ali uz narativni kontinuitet. Scenario je tako pisan da se serijal čita hronološki, jer postoji određena evolucija radnje kao i glavnog lika. Znači nije ovo Paja Patak (a to ne mislim u negativnom smislu).

Glavni lik je kompjuter Max, čija je veštačka inteligencija na zavidnom nivou - odnosno za 80te u domenu čiste naučne fantastike. On je zadužen za upravljanje jedne stanarske zgrade, u Londonu nekog nedefinisanog perioda. Nije rečeno da li je ovo skorašnja (odnosno tadašnja) budućnost ili "sadašnjost". Vidi se da je ideja eventualno nastala zbog Kubrikove Odiseje u svemiru ili možda usled filma Demon Seed (1977), s tim što Maks ne priča uvek tako mirnim tonom kao što je to slučaj s kompjuterima u ova dva filma.

Mada ne mora da znači da su ova dva filma izvor ideje: Zona Sumraka kao i mnoštvo stripovskog horor palpa je mogao da pripomogne realizaciji i inspiraciji. Mnogi ljudi neupućeni u istorijat palpa uvek povezuju sve što je iole originalno sa nekim filmom ili TV serijom, a zapravo su filmovi i TV serije često bile inspirisane palp revijama, pa čak i radio dramama. Čak se pričalo da je prvobitna Zona Sumraka redovno krala tj "pozajimljivala" od palp stripova. (Odnosno Rod Serling je to radio.) Ti palp stripovi su ponekad krali ideje iz romana naučne fantastike, ili obrnuto. U svakom slučaju, uticaji su korišćeni sa svih strana i iz različitih medija. Istina je da su neki horor i sci-fi filmovi bili prilično originalni te izuzetno uticajni u globalu, ali nijedan od njih nije nastao u vakuumu a i greška je to podjednostaviti u smislu da baš sve potiče samo iz filmova i klasične literature. To jednostavno nije tačno. Neki ljudi čak veruju da je Matriks veoma originalan: daleko bilo.

Ne samo što je osnovna ideja mnogo zabavna i originalna, već je i sâm scenario veoma vešto odrađen. Da Maks kao lik nije zanimljiv serijal ne bi bio ni približno tako uspešan. A razlog zašto je jedan kompjuter ispao toliko zanimljiv je kombinacija odličnog crteža i inteligentnog i duhovitog pisanja. Upravo je stripu možda najjača strana to što je Maks duhovit na neki sebi svojstven način, a da se ne trudi da bude smešan ili da mu to bude namera. Mada ponekad to i namerno radi, ali to je više slučaj u kasnijim epizodama. Kada preti on to radi suvoparno, onako deadpan. Učtiva zlokobnost; to je najbliži način da se opiše taj neobičan crni humor kojim odiše ovaj blesavi kompjuter.

A i način na koji je nacrtan je odličan. Iconic, što bi se reklo na engleskom. Što se mene tiče izgled Maksa bi trebalo da bude daleko kultniji i prepoznatljiviji nego na primer nešto kretenski komercijalno kao Fredi Kruger: taj retardirani lik izgleda kao neki nosati seljak čija je faca pokrivena picom. Nažalost, Maks je totalno nepoznat širokim masama dok je šund kao što je Fredi Kruger (Qrac iz Ulice Brestova) serijal bio veliki hit krajem 20. veka. Prosto me čudi da se niko nije setio da ekranizuje ovaj strip... Odnosno bio bi mnogo prikladniji za neki TV serijal, ali samo pod uslovom da je budžet jak.

(Postoji istoimeni film iz 1999. ali to je nešto sasvim drugo. Odličan film, preporučujem ga.)

Ono što Maksa čini realnim i verodostojnim je lukavost s kojom rešava razne zeznute situacije. Scenaristi smišljaju obrte na maštovit i neretko nepredvidljiv način, jer da je Maks predvidljiv i nemaštovit kakav bi onda on bio "genijalan" kompjuter?

Da li je Maks moralno dvosmislen?

Pritom su Grant i Vagner izbegli zamku u koju upada pregršt scenarista stripova i filmova: banalizacija glavnog lika njegovim svođenjem na čistokrvnog zlotvora ili besprekornog dobricu. Maks nije ni jedno ni drugo, mada je mnogo bliži onom drugom. Ne da se tek tako lako baciti u neku simplističku kategoriju. Namere su mu uvek čiste, jer mu je dobrobit ljudi primarni cilj, ali rezultat njegovih odluka i malverzacija ponekad prelaze granicu onoga što bi se smatralo moralno prihvatljivim.

Ali kako za koga! Pošto sam ja zagriženi pobornik za smrtnu kaznu kao i za drastične mere kažnjavanja za sve ozbiljne prestupe (pa čak i za one manje ozbiljne), meni Maksovo delanje uglavnom stoji na vrlo čvrstoj moralnoj osnovi. Neki levičarski čitaoci se ne bi složili sa mnom, a neki od njih bi možda čak Maksa deklarisali kao psihopatu. A isti ti levičari tvrde da je Trump novi Hitler! To su oni isti levičari koji bi sve da urade da serijski ubica izbegne električnu stolicu - a pritom nimalo ne haju za žrtve tog istog! (Levičarska logika: budi protiv smrtne kazne, ali podržavaj abortus na angro.) Tako da kome ćete više da verujete, meni ili nekom maloumnom marksisti?

Politički korektni stripovi u kojima je glavni heroj namazan svim govnima pacifističkog spektruma su mi odavno dojadili. Zato cenim svaki serijal koji je iole suroviji odnosno realan. U idealnom slučaju svaki stripski (kao i filmski) heroj nikada ne bi pošteđivao život glavnog zlikovca - pogotovo kada heroj nema izbora nego da ga ubije. Stripovi u kojima heroj čak i u najekstremnijim situacijama gleda da izbegne ubijanje zlikovaca nisu za mene. To je notorna glupost. U ranom Flash Gordonu (a pretpostavljam i onom kasnijem) plavi klovn 300 puta izbegava da smakne Imperatora Minga i njegove saradnike, a zbog toga nastradaju hiljade nedužnih ljudi. Takav smehotresni levičarski mentalitet kod mene nimalo ne prolazi. Ukoliko ne želiš da uništiš neprijatelja koji je tebe prethodno nameravao da uništi onda i ne zaslužuješ da poraziš tog neprijatelja. Onda je i bolje da zlo pobedi nego da takva jedna "herojska" budaletina izlazi kao pobednik tj kao neko ko će da gradi društvo. Jer takvo jedno društvo nema baš nikakve perspektive - što je na primer očigledno kod Evropske Unije. "Ekstremno milosrđe" (ili izigravanje istog) nije vrlina već znak dekadencije, ekstremne retardiranosti, i odsečenosti od reale. Strip treba ipak da ima barem neku vezu s realnošću. Ne može da bude baš totalno operisan od sve logike ovog našeg smrdljivog sveta jer je baziran na njemu. Čak i stripovi kao što je Mickey Mouse, s tim što ne zagovaram ubistva u takvom jednom stripu. Naravno da ne. Ali ne bi bilo ni na odmet da Miki povremeno uzme nekog zlikovca i da mu odseče po koju ruku ili nogu. (Šalim se, naravno.)

Pretpostavljam da je scenaristima bilo mnogo lakše da glavnog lika učine surovim baš zato što je kompjuter. Imali su izgovor.

Ja vam lepo kažem da je Maks pozitivac, mada ne i bezgrešan. Bar tako stoje stvari posle prva dva integrala. Možda se u trećem integralu Max pretvara u nešto zlokobnije, pojma nemam kako se stvari odvijaju. To još treba da saznam, a kad budem sve pročitao možda dodam još tekstova ovde.

Ako ćemo već da cepidlačimo oko moralnih grešaka ovog u suštini benignog kompjutera, kada sve saberemo i oduzmemo njegovo "ludilo" donosi više pozitivnog nego negativnog. Barem je tako u prva dva broja. Da njega nije bilo puno zlodela bi ostalo nekažnjeno, mnogi bi nastradali, a to ima dosta veću težinu (kada bi nekako merili zlo i nedaće na kilo) nego neke gluposti koje je Maks manje-više nenamerno načinio. On i kad ubije nekoga, direktno ili indirektno, uglavnom to ne radi s namerom već se to desi neplanski. Max čak u tim situacijama tvrdi da mu je žao i besan je zbog svoje greške.

Iako je 13. Sprat zbog premise originalan i neobičan, ironično je da je takođe i strukturalno formulaičan, barem u gomili epizoda prvog broja. Na prvoj strani priče tipično upoznajemo novog negativca, koji zatim uradi nešto što Maksu ne paše (uglavnom neko zlodelo), a onda ga ovaj kažnjava. Ponekad je kazna relativno blaga a ponekad ultimativna. Što je i dobro, da ne bude suviše predvidljivo. Kazne se izvršavaju na 13. spratu - koji zapravo formalno ne postoji, jer zbog sujeverja posle 12. ide direktno 14. sprat.

Ja sam inače veliki fan Zone Sumraka. Odnosno više sam nekada bio fan te serije nego što sam to sada. Što sam stariji to mi je teže da gledam epizode iz 60-ih i 80-ih (jedine dve inkarnacije ZS koje smatram validnim, pogotovo ova prva), ne samo zato što mnoge epizode znam napamet već zato što sve više uočavam neke greške u radnji i dijalogu. Pogotovo je dijalog problematičan u Zoni Sumraka 60-ih; naivan je i nerealan (pogotovo kad je za scenarije bio zadužan osrednji pisac Rod Serling) što je inače tipično za taj period. ZS 60ih ima bolju atmosferu dok ZS 80ih ima prirodniji dijalog i glumu. Dole imate link za moje recenzije većine epizoda, na IMDb.

Kao što rekoh, kvalitet ovog serijala se u najvećoj meri oslanja na crtež, na obrte, a pogotovo na naraciju Maksa. Meni je čak zabavnije šta Maks govori tokom kažnjavanja nego što su to same kazne. Način na koji opisuje zbivanja i svoje odluke, pa i kako preti svojim neprijateljima tj žrtvama, je ključna. Humor je sastavni deo 13S, baš onaj crni blentavi britanski na koji smo navikli. Ali verovatno zbog toga da serijal ne bi bio suviše ujednačen i predvidljiv, i tu ima varijacija: neke epizode su većinski humorističke a neke su mračnije.

Recimo da je ovaj serijal možda zanimljiviji pajtonovcima nego fanovima Mućki. Pajtonovci su bili apsurdni, surovi i originalni dok je Mućke izvikana i loša serija koja se oslanja na stereotipičan jeftin humor pa čak i sentimentalnost. Sušte suprotnosti. Ne mora da znači da neko ko voli Mućke neće moći ovo da čita, ali svrha ovog poređenja je čisto da malo bliže dočaram "mentalitet" i ton serijala.

Još jedna pozitivna strana, a opet rezultat lukavosti i maštovitosti scenarističkog dvojca, je to što nema svaki zlikovac istu težinu; neki su blaža varijanta zla a neki žešća. Isto tako, nije ni Maks uvek u pravu u istoj meri. U nekim pričama njegova kazna i postupci su totalno opravdani dok to nije stopostotni slučaj u drugim. Na primer, Maksova žrtva u priči koja počinje na strani 94 nije ni ološ ni ikakav kriminalac već običan IT stručnjak koji samo obavlja svoj posao.

A kad već pominjem baš ovu priču, ona je posebno zanimljiva jer pojašnjava odakle kompjuteru te moći. Umesto da to saznamo na dosadan način u uvodu neke priče, Wagner i Grant nam tu informaciju serviraju na interesantan način, i neočekivano. Ovo je ujedno i ubedljivo najduži narativni luk, jer priča se završava tek nakon 30 strana. To je centralna priča prvog integrala jer ne samo da saznajemo više o Maksu već i nastojnik Jerry napokon saznaje istinu o kompjuteru. Daleko ambicioznija priča od ostalih.

I ne samo ambiciozna već maltene i kao neka suluda sitcom epizoda. Ako ste upoznati sa Fawlty Towers znaćete kako Basil Fawlty ide iz jedne neprilike u drugu, iz jednih govana sebe uvlači u još dublja, pa onda još dublja od toga. Tako otprilike se sve odigrava i za Maksa u ovoj epizodi; šta god da smisli da bi rešio trenutni problem, nešto još gore ili dodatno se desi pa onda mora i s tim da se nosi. Totalni haos.

Jedan od zanimljivih aspekata svih ovih priča je maštovitost s kojom scenaristi rešavaju razne zavrzlame. Koliko god se neka situacija činila nerešivom, suludi kompjuter smišlja nešto lukavo. Zato ako poredimo neki obični horor serijal kao što su Marvelove Vampirske priče sa 13. Spratom uočava se poprilična razlika u kvalitetu. Ovo je daleko originalnije i inteligentnije od marvelovske produkcije, a pritom Vampirske priče (link dole) imaju vrlo malo dodirnih tačaka sa superherojištinom odnosno taj mini-serijal je manje glup i banalan od npr Spajdermena i sličnih kostimiranih pizdarija.

Na moje prilično iznenađenje, drugi integral sadrži veliki obrt na samom početku. Ne želim da vam kvarim ugođaj s velikim spojlerima - u slučaju da neki balkanski izdavač ipak objavi sve ovo - tako da neću navesti na koji način se serijal menja.

A ukoliko se desi da neko na Balkanu objavi ovaj strip, to će gotovo sigurno biti cigla od skoro 500 strana, jer sumnjam da bi se neki izdavač odlučio na dva ili tri albuma. Pogotovo ne Fibra koja je u zadnje vreme krenula da sve više prodaje na angro, kao krompir na pijaci. Tako nešto bi bilo skoro nečitljivo, a zbog toga mi je drago što imam britanska izdanja. Em mi se ne čeka da se neko napokon nakani sa ovim serijalom, em preferiram ovaj format. Uostalom, srpski prevod ne bi mogao da bude sasvim uspešan jer ima relativno puno slenga, a i ironija i sarkazam bi donekle bili razvodnjeni. (Britanski) humor uvek gubi na snazi kad se prevodi.

Na samim stranicama stripa nećete zateći imena Alana Granta i Johna Wagnera, već samo "Ian Holland". To je njihov pseudonim. Razlog za to nije što su se sramili ovog serijala već zato što je bila uobičajena praksa nekih britanskih revija da čitaoci ne provale da im samo nekolicina scenarista piše (skoro) sve stripove. Zvuči bizarno, ali tako je. Valjda je to bilo pitanje statusa ili šta već. Njih dvojica su verovatno najbolji scenaristi te čitave britanske generacije, mada neki smatraju da su to možda pre Alan Moore i Neil Gaiman; takve ljude mi psiholozi nazivamo idiotima.

Kad smo već kod izvikanog Gejmana, deluje da će ga levičarske političke veze i njegov pozamašni novac spasiti od dugoročnog zatvora. Iako je optužen od strane mnogih žena da je lilovatelj i seksualni manijak još uvek je na slobodi a tako će verovatno i ostati. Nekoliko žena je već isplatio da ćute, da se smire ili šta već. Ko se javno priklanja marksističkoj ideologiji a pritom ima i određenu dozu uspeha u javnosti, taj ima njihovu zaštitu, što je uostalom i slučaj Pafi Dudija pokazao i dokazao. Mada takvih slučajeva kao što je "slavni" reper ima na stotine, ja samo navodim najekstremniji. Taj višedecenijski mafijaš sa predugačkom listom kriminalnih delikta dobio je samo pet godina zatvora! Za zlodela za koje bi ja ili ti dobili 15 sukcesivnih doživotnih robija. A pre toga su ga levičarske elite bile štitile čitavih 30 godina uprkos plejadi indicija i dokaza da se bavio ilegalnim rabotama. Stoga podržavajte i dalje levicu, ali mi se posle nemojte žaliti kad vam liluju decu i žene...

Zašto nema dovoljno starog britanskog stripa na Balkanu?

U uvodu sam pomenuo da se balkanski stripofili i izdavači nisu nikada preterano bavili britanskim stripom, dok na primer svaki Bonelli strip mora da bude isprcan u bar 15 različitih izdanja: na srpskom, na hrvatskom, u CB, u boji, mali format, srednji format, veliki format, kiosk izdanje, "luksuzno" izdanje, naopačke, za vanzemaljce, suvo, mokro, kockasto, okruglo... U svim varijantama, jer to tako bonelijevac zahteva. Zašto izbaciti neki odličan britanski strip koji se nikada nije pojavio na Balkanu kada možemo da uživamo u 93. verziji neke debilne priče Teksa Vilera, da učimo napamet kako je spasao Indijance od zlih belaca po 688. put? (Teks je toliko Indijanaca spasao da se postavlja pitanje zašto ih nema 500 miliona u modernoj Americi.)

Pokušaću da odgonetnem misteriju, ali imajte u vidu da je ovo u određenoj meri spekulacija bazirana na onome što već znam. Ne tvrdim da sam sve u pravu, ponekad čisto nagađam. Ali nagađam potkovan nekim činjenicama, ne lupetam u prazno. Ko je suviše osetljiv na političke teme bolje da preskoči ovaj deo... Nije mi cilj nikoga da nerviram - barem ne na ovaj način!

Moguće je da ima više razloga. Izdavački razlog bi mogao biti da su se francuski, američki i italijanski stripovi jednostavno ranije etablirali u posleratnoj Jugoslaviji, a potom kao da više nije bilo puno "prostora" za nešto drugo tj za Britance. Zašto ubaciti i četvrti produkcijski region kada je publika već sasvim zadovoljna, pa čak i pretrpana, sa ona tri.

Neki kulturološki razlog bi mogao biti da su (britanski) mentalitet i sleng više ukorenjeni u britanskom stripu nego što je to slučaj sa ova tri ostala podneblja. Drugim rečima da je britanski mentalitet specifičniji od ova ostala tri, barem u stripu. Uz to imamo i britanski humor koji je unikatan i ne leži svakome, a možda sveukupno i mnogo više stran Balkancima nego što je to slučaj kada se bave američkim, italijanskim i francuskim stripovima. Francuzi i Italijani su nam geografski bliži a i južnjaci su, pa su nam možda za koju nijansu sličniji od Britanaca, pogotovo Italijani koji su nam definitivno sličniji. A pošto je američka kultura još tada bila najglobalnija, s njom su Balkanci već bili upoznati. Odnosno britanski humor i mentalitet su bili više strani, jer govorim o počecima jugoslovenskih revija u posleratnom periodu. Naravno da je sadašnja Balkanska publika daleko više upoznata sa britanskim humorom nego što je to tada uopšte bilo moguće.

Ali čak i da su ove dve gore navedene pretpostavke tačne, odnosno da ima neke istine u njima, nikako se ne može zanemariti i politički aspekt. A to je već škakljiviji deo teme. Diskutovati politiku na Balkanu je uvek minsko polje.

Na Balkanu, pogotovo među Srbima, vlada antagonizam prema Englezima koji nije mnogo racionalan, a nije ni opravdan. (Ja uvek navijam protiv engleskog fudbalskog tima, bez obzira ko im je protivnik, ali na fudbalu počinje i završava moj lični animozitet.) Jedno od mogućih objašnjenja je da je to vezano za britansku ulogu u Drugom svetskom ratu: izvestan broj Hrvata ih ne gotivi jer su bili njihovi neprijatelji; mlada Hrvatska nacistička tvorevina je bila poražena a zatim opet pripojena Jugoslaviji, a naivno je misliti da je to sve zaboravljeno i oprošteno. (Kao što velik broj Nemaca i dan-danas gaji antipatije prema Americi, ali ne zbog Trampa već se takav stav neguje još od Hitlerovog samoubistva.) Na Balkanu se nikad ništa ne oprašta niti zaboravlja, baš kao što je slučaj sa ostrvljanima u odličnom albumu Asteriks u Korzici.

Vrlo često kod Hrvata primećujem antiameričke stavove, a to je ipak i usko povezano sa Englezima. Vrlo slično Nemcima, s tim što Balkanci otvorenije iskazuju svoja (politička) negodovanja. Znam nemački jezik i prilično sam dobro upoznat s njihovim mentalitetom i politikom, a taj antiamerikanizam - o kojem niko ne priča jer se svi prave blesavi - mi je uvek bio jako očigledan: uglavnom suptilan, ali ko pažljivo sluša ne može da ga ne primeti. A i logično je da se Nemci i Hrvati slažu po mnogim političkim pitanjima jer maltene dođu kao neki posebni saveznici; nisu u pitanju samo Evropska Unija i NATO, ima tu više pozadine. Neću sad da ulazim u razloge zašto je tako, jer to je međuostalom i opšte poznato.

Srpski animozitet je takođe ukorenjen u Drugom svetskom ratu, mada ne isključivo. Nisu im naklonjeni zato što Čerčila krive za sve i svašta; i za ono što je uradio a još više za ono što nije uradio, odnosno za ono što je navodno trebao da uradi a nije (jer je navodno mrzeo Srbe).

Ali još ranije se britanski i srpski interesi nisu podudarali, još od Otomanskog doba. Ima tvrdnji da su se Britanci plašili da Srbi ne ojačaju suviše, a često su držali stranu Turcima. Do koje mere je ovo tačno, ne znam.

A tu još imamo i srpsko "prijateljstvo" s Rusijom, a Britanci i Rusi tradicionalno nemaju dobre odnose. A s obzirom koliko je ruska propaganda jaka u Srbiji (pa čak i u Hrvatskoj!), i to već niz decenija, sasvim je logično da se ruski antianglikanizam i ovde donekle upije.

Međutim, ne treba ni zanemariti činjenicu da su Britanci unutar NATO-a uvek bili najbliži saveznici Americi, a Srbi su od Drugog svetskog rata nadalje u sve gorim i gorim odnosima sa Amerikom.

A opet, i to je donekle povezano sa bizarnom i fanatičnom opsesijom Srba s Rusijom: samo zato što su Sloveni i pravoslavci. Srbi, pošto su mala nacija, imaju tipičan kompleks malog naroda koji se divi nekom svom "Velikom Bratu". Rusima se dive zbog veličine države, zbog broja stanovnika, zbog nuklearne moći, zbog nafte, zbog toga što su oduvek bili antizapadnjaci... Ima tu puno razloga zašto su Srbi sebe postavili maltene kao neki vazali svojih mnogo moćnijih a dalekih "rođaka". Velik broj Srba su zagriženi rusofili koji se svakom sovjetskom i ruskom lideru klanjaju kao da su te psihopate iznikle u nekom kosmičkom božijem hramu. Putin primera radi se u Srbiji veliča kao bog svemira, bukvalno. Ni jedan jedini put u ovih 27 godina otkad je na vlasti nisam čuo da se u ovdašnjim medijima kaže nešto negativno o njemu - a pritom je izbotoksirani patuljak napravio tonu grešaka i počinio hiljade zločina. Da bi Srbi ikad promenili mišljenje o njemu, Putin bi bukvalno morao da baci nekoliko nuklearki na srpske gradove. Ne jednu, već više, jer posle prvog nuklearnog napada bi i dalje bilo puno onih koji bi krivili Zapad za taj napad! (Kakva rima, nije bila namerna...)

Međutim, smatram da će nedavni masovni priliv Rusa u Srbiju da pomalo uzdrma taj proruski fanatizam jer će Srbi malo po malo da shvate da Rusi nisu onakvi kakvim su ih zamišljali. Lako je idealizovati nekoga ko je vrlo daleko i koga ne poznaješ - kao što ga je lako i mrzeti nekog iz istog razloga.

Postoji još jedan faktor: kod mnogih Srba Englezi simbolišu čitav anglosaksonski svet, prema kojem su Srbi generalno negativno nastrojeni, čak i prilično negativno. Anglosaksonski ideali i običaji se ionako ne uklapaju preterano s balkanskim: kapitalizam tj slobodno tržište, demokratija, sloboda govora, tolerancija prema neistomišljenicima (ovo pogotovo), pragmatičnost iznad idealizma, doslovno i dosledno poštovanje zakona, emocionalna uzdržanost, suvoparni humor, klasna raspodela - samo da navedem neke najznačajnije. Mnogi Srbi Engleze smatraju simbolom "Zapadne dekadencije", mada se čini da neki Balkanci brkaju dekadenciju sa različitošću. Englezi se razlikuju od Balkanaca poprilično ali to ne znači nužno da su dekadentni, ili da ne valjaju, ili da su zli. Iz ovakvih stavova su proizašle razne antiengleske zavere, koje su krenule negde u 90-im.

Balkanci se lože na sve teorije zavera: ne postoji zamisao previše suluda da bi zbog toga bila odbijena kao nemoguća ili suviše glupa. Politika se na ovim prostorima zato neretko graniči sa naučnom fantastikom i sa raznim drugim budalastim verovanjima koje nemaju temelja ni u čemu, ili samo minimalno. (Mada, ovo je sad već globalni problem jer se idiokratija širi munjevitom brzinom. Moglo bi se čak reći da umesto da se Balkan popeo na nivo Zapada, taj isti nekada napredni Zapad se srozao na balkanski nivo!) Mnogi Balkanerosi čitaju "istoriju" iz pera nacionalističko- komunističkih šarlatana-lažova tj ratnih huškača kao što su Vojislav Šešelj i Igor Vukić, a time sve postaje još jasnije. 

Pristalice ovakvih "istoričara" misle da je svaka "istorijska knjiga" zasnovana na istorijskim činjenicama, ne kapirajući da su većina takozvanih istorijsko-političkih knjiga zapravo puke izmišljotine i baljezganja raznih propagandista fanatika i plaćenika; u čitavom svetu, ne samo kod nas. Ti danas maltene ne možeš da nađeš neku savremenu istorijsku knjigu koja nije pristrasna, a čiji pisac nema neku "skrivenu" (a zapravo očiglednu) agendu. Na Balkanu se istorija ne prepričava i ispričava već se pegla i izmišlja. Svaka država je pristrasna i ne sasvim objektivna, ali na Balkanu je to ekstremnije nego u proseku. Trusno je područje pa zato. Na političkim žarištima se bullshit mnogo brže i jače širi - za šta je uostalom Bliski Istok odličan primer - a mase su zbog konstantnog političkog i ekonomskog haosa suviše napaljene da ukapiraju šta im elite rade s mozgovima. Jer ko je napaljen i previše emocionalan taj ne može racionalno i jasno da razmišlja, a takvi su jako podložni manipulacijama.

Neću da ulazim u detalj... Odnosno da skratim palamudoriju, dovoljno je napomenuti da onoliko koliko Srbi obožavaju Ruse i klanjaju im se kao da su bogovi, toliko obrnut stav imaju prema Englezima. Ovde je sve uglavnom crno-belo: ostale države su ili najveće zlo ili moralno savršenstvo. Ili su "prijatelji" ili su "neprijatelji", iako bi valjda i najglupljoj bubašvabi trebalo da bude jasno da u međunarodnoj diplomatiji ne postoje prijatelji već samo saveznici. I to uglavnom samo trenutni saveznici, jer savezi se menjaju, pogotovo danas kada se stvari odvijaju na mnogo bržem nivou nego pre nekoliko vekova. Ali kako ovako nešto objasniti nepopravljivim rusofilima?

Postoji jedna velika ironija u svemu ovome koju jednostavno ne mogu da zaobiđem, a to je da moderna Engleska - ova sadašnja koja se ponaša skoro kao orvelističko-marksistička tiranija - nema skoro nikakve veze sa Engleskom kakvu je mi znamo a kakva je bila još pre samo 30-40 godina. Englezi više nisu najveći saveznici S.A.D., niti isključivo beli Britanci vode državu, ni Englesku ni Britaniju. Stvari su se drastično promenile, skoro sve na gore, ali većina Balkanaca nije svesna toga jer se o tome ovde uopšte ne priča, barem ne u mainstream medijima. 

Onaj Zapad iz druge polovine 20. veka za koji su Jugosloveni smatrali da je "dekadentan" je zapravo bio sve samo ne dekadentan (mada se to u 90-im već počelo menjati), već je ovaj moderni Zapad taj koji je zaista dekadentan. Ali ne iz razloga u koje Balkanci veruju: moderni Zapad je dekadentan zbog prevelikog marksizma, ne zbog preteranog kapitalizma! Rusi su izgubili Hladni rat ali je njihov komunjarizam ipak dugoročno porazio Zapad, time što je levičarska bolest kompletno infiltrirala i uništila Ameriku a pogotovo Zapadnu Evropu. Rusima nisu bile potrebne nuklearne bombe vec propaganda, a na tom bojnom polju su urnisali Amerikance.

Za vas koji toga niste svesni, Trump nije nikakav "novi Hitler" kako komunjare vole da kenjaju već je njegova uloga da pokuša da iole spasi situaciju, da izvuče Ameriku iz degenerativnog truleža u koji je upala zahvaljujući Demokratama - a donedavno i zahvaljujući Republikancima (koji su se u velikom broju prodali levici). Naravno da to neće uspeti jer jedan čovek ne može tek tako da promeni čitav tok istorije (sem ukoliko ne stekne neograničene moći), ali to je već neka druga tema...

Ova munjevita i bizarna devolucija Zapadne civilizacije je činjenično stanje, ali je nešto čega tipični Balkanac nije uopšte svestan. Tipičan Srbin (a možda i Hrvat, verovatno) još uvek posmatra Ameriku i Zapad Evrope kroz prizmu antizapadnjačke, ruske propagande 20. veka, laži koje je prvenstveno širio Kremlj. (Zanimljivo je da su i Hrvati koji nisu naklonjeni Rusima naseli upravo na sovjetske laži, a toga nisu nimalo svesni, baš kao što ni američki levičari toga nisu svesni.)

Do skoro u većoj meri kapitalistički Zapad je sada kapitalistički samo na papiru i u nekoj blažoj varijanti, a nekada funkcionalne i zdrave demokratije su postale blage diktature predvođene u međuvremenu veoma osnaženom levicom. Mešovita ekonomija i "progresivni" liberalizam su zamenili i uništili stari poredak. Evropska Unija je u suštini marksistička organizacija, ili makar se kreće u tom pravcu; Margaret Thatcher je bila žestoki protivnik njenog začetka jer je prilično precizno predvidela u kakvo birokratsko-centralizovano i korumpirano čudovište će da se pretvori. Nemačka, Francuska, Velika Britanija, Holandija, Belgija, kao i sve skandinavske države više nisu demokratije u pravom smislu, već su kako ih ja nazivam "levičarske demokratije". To znači da narod ima "slobodu izbora" između ekstremne levice, umerene levice, i levo-od-centra levice. 

Desničarske stranke su se utopile i asimilirale u taj marksistički mulj te više nisu ni prepoznatljive. Kada bi Tačerka danas videla svoje Torijevce pala bi u nesvest 59 puta zaredom, jer ta stranka blage veze više nema sa desnicom, sa onim što je nekada bila i predstavljala. Sve ove države imaju desničarske stranke, ali samo u teoriji. (S retkim izuzecima, a te prave desničarske stranke levičarski establišment ugnjetava i ugrožava fabriciranim optužbama i lažiranim sudskim procesima. Prava evropska desnica postoji samo na marginama društva i politike. Doduše u Velikoj Britaniji bi to moglo da se uskoro promeni, ali samo ukoliko se većina osvesti.)

Te "desničarske" stranke su onako podmuklo i pokvareno zadržale svoje stare nazive ali su otišle toliko daleko na levo da samo totalno neupućeni buzgovi mogu da ih smatraju predstavnicima desnice. Angela Merkel, primera radi, je još u 80-im bila zadrti desničar, dobro se sećam koliko je živcirala levičare - da bi par decenija kasnije napravila 180° zaokret: pridružila im se. Ja pritom uopšte ne pričam o ekstremnoj desnici već isključivo o umerenoj/demokratskoj - koja usput rečeno za one koji to još uvek ne znaju nema blage veze ni sa nacizmom ni sa fašizmom. Umerena desnica i ekstremna desnica, unatoč onome što vam levičari govore, imaju samo reč "desnica" zajedničko, i to što se oba pokreta nalaze na planeti Zemlji.

Kako god bilo, britanski strip je ovde uglavnom zanemaren a žrtva svega toga sam ja. Kad pogledam šta su sve Britanci poizbacivali u 70-im i 80-im, vrlo rado bih nekom čarolijom zamenio ulogu britanskog stripa sa italijanskim, na ovim prostorima. Jedino bih insistirao da se zadrži Alan Ford (+Jacovitti!), a ovu čitavu bonelijanu bih rado zamenio za čitav 2000 AD katalog. Niti sam rusofil, niti mrzim Engleze, a pritom mi je vestern maltene najmanje zanimljiv žanr. 

Pritom postoji još jedna prednost britanskog stripa u odnosu na Bonelli: engleski stripovi su bili mnogo manje politički obojeni, a nije ni vladala samo jedna politička struja. Imali su i oni komunjare kao što su Alan Moore, Neil Geiman i Pat Mills, ali Bonelli je imao više tog levičarenja - pogotovo u zadnjih par decenija. Mister No je bio još na samom početku levičarski strip sa izrazito antiameričkim i antikapitalističkim stavom; iako su većina epizoda bile apolitične, one koje su bile isprljane politikom su bile prilično jasno levo nastrojene. Bonelli je  oduvek bio naklonjen levici (a kasnije postao i propagandistički strip), baš kao i Kasteli. Ne znam da li su jih dvojica bili komunisti, ali me ne bi uopšte čudilo, uostalom i zbog toga što je komunistička stranka bila relativno jaka u to vreme u Italiji. Marti Misterija je takođe levičarski serijal, a i Dylan Dog je bio krenuo u tom smeru kasnije. Gotovo sve što sam do sada čitao od Teksa (što priznajem nije baš puno) ima snažan vonj levičarskih doktrina u sebi. Nejtan Never takođe, a za ove ostale serijale ne znam pouzdano jer ih nisam čitao, ali je gotovo sigurno da je sada levičarenje deo svakog Bonelli serijala. Gea je bukvalno marksistički strip.

Možda su se zato komunističke birokrate u tadašnjoj Jugoslaviji odlučili za Bonelli tj italijanski strip kao bezbednu opciju dok su možda smatrali britanski strip suviše rizičnim. S te tačke gledišta su verovatno bili u pravu. S te manipulativne, retardirane, komunjarske tačke gledišta, podrazumeva se...


The Outer Limits:


Moj muzički blog:


Najgluplji stripovi: