Wednesday, June 24, 2026

Lude Godine - Crumb


Crazy  Years
Vrsta: kompilacija

Crtež/scenario: Robert Crumb 

Izdavač: Komiko (2012)

Premijerno: 1967-1973

Dimenzije: 24.7 x 17.6 cm, HC

Br strana netto: 132

Tiraž: 500

Žanr: humor, autobiografija, pornografija, parodija

YU istorijat: ?

Kolor? c/b

Politički obojen? Tu i tamo.

Golotinja? Eksplicitna. 

Rasprodato? Da.

Crtež: 5-9/10

Scenario: 2-8/10 

Ciljne grupe: fibratori, perverznjaci, manijaci, anti-marvelijanci

Prednosti: nepredvidivo, puno varijacije, neke zabavne price

Minusi: levičarenje, mnogo slabija ranija era, neke priče su nebulozne/nejasne

Od svih Krambovih izdanja Komika ovaj verovatno ima najekstremniji sadržaj. Više pornografije, perverzija, i nasilja. Odnosno još više nego obično.

A radi se o pričama iz kasnih 60-ih i ranih 70-ih, njegova verovatno najluđa mada ne i najbolja faza. Ja preferiram eru posle ove, a može se reći da ona traje do 90-ih.

Kao što je tipično kod Kramba, namere vrlo često nisu jasne. Ako ih uopšte ima. Navikli smo da čitamo stripove i gledamo filmove a da pritom razmišljamo "šta je pisac hteo da kaže". (Mada ovo za bonelindijance i marvelijadnike ne važi, jer oni se razmišljanjem ne bave.) Kramb se tako ne čita, odnosno ko se suviše trudi da pronalazi neke političke i društvene "poruke" verovatno gubi vreme, a i neretko biva zbunjen zbog silnih kontradikcija i nejasnoća. Iz priče u priču se njegovi "stavovi" menjaju, a ponekad se čak menjaju unutar jedne priče. Prema tome, teško ga je provaliti, pogotovo u ovom ranom periodu. Daleko je lakše prokljuviti njegove seksualne aberacije nego političke stavove.

Na primer, u nekoj priči koja se naizgled "bavi" rasizmom se ne zna da li se sprda na račun rasiste ili jednostavno voli da se bavi šokantnim temama jer ga to zabavlja. Čak i postoji mogućnost da Kramb sopstveni pritajeni rasizam stavlja u strip, jer drugačije ne bi umeo ni smeo da ga iskaže.

Uostalom, šta je uopšte rasizam? Retko ko se uopšte i seti da prvo ovu reč definiše, pa tek onda da je primenjuje. Definicija te reči je u poslednjih nekoliko decenija izvitoperena od strane zapadnih marksista, koji "rasizam" zloupotrebljavaju za svoje političke svrhe. Ova reč im je postala glavni alat protiv političkih neprijatelja (od kojih većina nisu rasisti) jer su je pretvorili u vrstu oružja u nekom modernom "lovu na veštice" - a svrha je da se desničari i opozicija toliko uplaše optužbe da su rasisti da se na taj način totalno ućutkaju. Jer neko ko se plaši posledica izlaganja sopstvenih mišljenja, taj kad-tad prestaje da ih iznosi. Ova genijalna taktika je do sada imala ogroman uspeh, barem na Zapadu, na kojem više niko ne sme da pisne protiv levičara - čak ni kada promovišu najodvratnije stvari kao što je seksualizacija dece - tako da je opozicija zaista ućutkana, pripitomljena i većim delom neutralisana.

Desničari imaju samo sebe da krive što su se dali nasamariti od takvih prevaranata i idiota kao što su levičari. U poslednjih par godina optužba "ti si rasista" je prilično izgubila na snazi, odnosno ova taktika više nije toliko efikasna kao što je bila još pre samo desetak godina, jer su Zapadnjaci napokon počeli da se osvešćuju. Ali šteta je već načinjena.

Da su se nelevičarski Zapadnjaci bar na mene ugledali, i to još davno. Mene savršeno zabole kad god me neki levičar nazove rasistom ili fašistom, a tako je bilo i pre 20 godina. Mene je generalno veoma teško uvrediti jer sam imun na retardirane prozivke, a pogotovo kada "uvreda" dolazi od nekog bolida. Tada tek ne postoji šansa da to uspe. Štaviše, biti "uvređen" od strane neke budale doživljavam kao pozitivnu stvar. Ali jebiga, ne mogu svi da imaju čvrst stav kao ja, već su većina ljudi kukavice...

Moja definicija rasizma nema blage veze sa levičarskom, jer je pragmatična a ne fanatična. Po njima je maltene svako rasista, odnosno svaki opozicionar levičarskom establišmentu: šta god da kažeš što se ne uklapa sa marksističkom doktrinom te čini "rasistom, fašistom i šovinistom". A od relativno nedavno i homofobom i islamofobom. Ako samo zucneš protiv ilegalne migracije u sopstvenu zemlju, ti si označen kao rasista. Ukoliko se kao Amerikanac pobuniš protiv Affirmative Action, ti si automatski označen kao rasista. Ukoliko ukažeš na kompletno ludilo Hollywooda koji je uveo rasne kvote - ti si rasista. Da sad ne navodim još stotinu sličnih primera...

To su sve mere ućutkivanja. Veoma lukavo... Kao neka vrsta "moralne ucene": "ukoliko prozboriš protiv mera koje mi smatramo antirasističkim, ti si automatski rasista a prema tome i loš čovek - a prema tome treba i posao da izgubiš zbog toga. A mi ćemo se postarati da izgubiš svoj posao, da ti uništimo reputaciju, i da završiš na ulici ako treba." Komunjare...

Ja smatram da neko ko ne veruje u totalnu jednakost nije rasista - jer totalna matematički ravna linija jednakosti, kakvom je levičari zamišljaju, ne postoji. Tako nešto zapravo uopšte i ne postoji nigde u prirodi, sem na nivou najnižih živih bića kao što su planktoni i bakterije. U prirodi ništa nije totalno jednako, u smislu ravne linije, bar ne kod razvijenih životinja i kod ljudi. Hijerarhije vladaju, oscilacije su sveprisutne, a sve je to rezultat takmičenja. Jer ovim svetom i ovim kosmosom ne dominira harmonija već takmičenje.

Rasista je neko ko aktivno mrzi druge rase i želi im zlo, a ne neko ko se ne slaže sa marksističkom teorijom totalnog egalitarizma: ovo su dve potpuno različite stvari koje se tako moraju i tretirati. Šta je uopšte jednakost? Šta to uopšte znači? Jednakost u pravnom smislu je nešto sasvim drugo od drugih vrsta jednakosti. Pravna jednakost, moralna jednakost, intelektualna jednakost, fizička jednakost - to su sve različiti pojmovi a sve ih baciti u isti koš je krajnje primitivno i debilno. To je simplifikacija na nivou ameba.

Levičari, koji neretko rezonuju kao amebe, predstavu nemaju o čemu pričaju. To su fantazeri koji bi da priroda i biologija plešu po njihovom nahođenju, umesto da se oni orijentišu po prirodi i biologiji i da ih prihvate onakvim kakvi jesu, bez kukanja i bez prepravki/izmišljanja. Biologija nikoga ne pravi jednakim, niti su jednakost i harmonija cilj evolucije, instinkta i nagona ka preživljavanju. Nagon ka preživljavanju je po definiciji sebičan, samoživ, čak i nasilan: tu nema mesta za diznijevske fore i fazone. Jer evolucija zapravo i nema cilj, jer nema svest. Priroda nema svest, prema tome zašto bi se potrudila da sve ljudske grupacije učini jednakima? To bi mogao samo neki svemogući (pa još i antirasistički) Bog, ali pošto levičari u njega ne veruju (kao uostalom ni ja) onda nemaju pravo da se pozivaju na jednakost koja bi jednostavno morala da bude rezultat božanske intervencije. Tj kada bi takva jednakost postojala.

(Koja ironija! Jedini koji bi mogao da načini sve rase jednakim je upravo neko Božje biće - a levičari u to ne veruju! Ma glupi su za medalju... Kad već veruju u raznorazne fantazije zašto ne mogu da veruju i u Boga?)

Biologiju i prirodu savršeno zabole ona stvar za levičarske ambicije "egalitarnog sveta". Ni na makro ni na mikro nivou jednakosti nema. Od petoro braće i sestara, jedno će da bude najpametnije a jedno najgluplje. Jedno će da bude najlepše a jedno najružnije. I slično. Tako i na makro nivou... Sami izvlačite zaključke. Najosnovnija logika - bazirana na onome što znamo o surovoj i nepristrasnoj prirodi - se protivi svakoj ideji totalne jednakosti, i totalno se kosi ideji sveta koji bi bio fer prema svim rasama i životinjskim vrstama podjednako. A nigde ne piše da moramo sebe da programiramo da bi verovali u takvu laž - da bi vladali "mir i blagostanje" na globalnom nivou; nešto što je ionako nemoguće, jer se totalno kosi sa ljudskom psihologijom i sa svetom u kojem se nalazimo. Levičari veruju u bajke i u Diznilend, dok desničari uglavnom prihvataju realnost. (Ne tvrdim da su desničari bajni i sjajni i da sve znaju, daleko bilo. Ali da su daleko realističniji od levičara je totalno neosporno. Desničari uglavnom idu razumom, dok su levičari totalno pod uticajem svojih emocija.)

Moje mišljenje je da neko kao Kramb, ko se igra rasnim stereotipovima, nije rasista. Kao što ni ljudi koji zbiju rasističke šale i viceve nisu nužno rasisti. Neki jesu, neki nisu. Meni su daleko sumnjiviji levičari koji tvrde da ne podnose rasne šale, jer oni sve konflikte i probleme u društvu gledaju kroz prizmu rasnih razlika! Pa ko je onda tu pravi rasista?... Neko opsednut rasnim razlikama, i opsednut korišćenjem rasizma da se maltene sve interpretira i objasni - taj je pravi rasista. Onaj latentni rasista. A najgora vrsta latentnih rasista su oni koji sebe deklarišu antirasistima. Tu ima toliko slojeva ironije i kontradikcija da je to prosto neverovatno... Uostalom, u zadnjih nekoliko godina se popriličan broj deklarisanih "antirasista" izlanulo na društvenim mrežama, dokazujući da su oni zapravo rasisti. Upravo su ljudi koji sebe uporno reklamiraju kao moralne gromade najnemoralniji u ološi. A niko sebe ne promoviše na takav način i toliko kao što to rade levičari. To ti je kao ono kada se šef mafije slika sa komšinicom i njenom bebom da sebe predstavi kao normalnog, empatičnog, porodičnog čoveka. Iz istog razloga daruje visoke sume novca bolnicama i dobrotvornim institucijama: novac koji je pokrao od mene i tebe. Prema tome, idioti i naivčine, naučite već jednom ovu tako jednostavnu i očiglednu stvar: svako ko sebe predstavlja kao moralnu gromadu, konstantno i prečesto, taj mora da vam bude najsumnjiviji od svih.

Ima puno nelogičnosti i kontradikcija u levičarskim stavovima o rasizmu. Jedna od najvećih je tvrdnja američkih levičara da "crnci ne mogu biti rasisti", i da su belci jedini rasisti u Americi! Kompletna i notorna budalaština. Kao prvo, takav stav sam po sebi je rasistički odnosno antibelački, što znači eto nam opet neke ironije. Drugo, ukoliko je tačno da su belci privilegovani i daleko imućniji od crnaca u Americi, kako levičari tvrde, onda je logičnije da crnci mnogo više zavide belcima nego obrnuto. A zavist može biti glavni okidač za rasizam, barem u ovom slučaju. 

Zdrav razum nam govori da bogati ne mogu da siromašne više mrze nego siromašni bogate. Zašto bi se neki milioner bavio mržnjom prema onima koji nemaju ništa? Šta ima on od toga? Za njega su siromasi nevidljivi i nebitni. Siromašan čovek međutim još i te kako primećuje one koji imaju mnogo više od njega, a tu onda kreću zavist pa potom mržnja. U bilo kojoj hijerarhiji, onaj koji je donji će pre da mrzi onoga koji je iznad njega nego obrnuto. Prema tome, ako je u Americi rasizam toliki problem (a preuveličan je od strane levičara), onda je to rasizam koji ide u drugom smeru od onog što levičari tvrde... Onda bi bilo daleko logičnije da imamo mnogo veći problem sa crnačkim rasizmom nego sa belačkim.

Svako ko ima iole mozga kapira da je rasizam jači među tobože potlačenima, pogotovo neko ko je upućen sa pravim stanjem u Americi. Svesni su levičari ove činjenice, ali naravno da je potiskuju i negiraju jer im to nikako ne odgovara, jer u levičarskoj verziji sveta crnci moraju da budu večite žrtve. A to je već samo po sebi rasizam! Jer ako je neko dežurna žrtva i stalno mu treba pomoć države - to znači da je nesposoban i inferioran. (Ovde ne pričam o privremenoj pomoći, već o višedecenijskim programima. A kako su stvari krenule, i viševekovnim!) Zato smatram da su levičari najveći rasisti koji postoje, jer su prikriveni rasisti. A ne bi bio ni prvi put u istoriji da ubica okrivljuje druge za ubistvo, da lažov druge optužuje za laži, ili u ovom slučaju da rasista druge optužuje za rasizam.

Na njihovu sreću, ogroman procenat američkog belačkog stanovništva je ekstremno naivan te su naseli na razne levičarske bajke o rasizmu. Do te mere su naseli na propagandu da se čak i pojavio fenomen "white guilt", i to još davno: belci koji mrze belce jer su zaista poverovali u laži marksista. Jedan od ključnih razloga zašto Amerika, kao i Zapadna Evropa, propadaju munjevitom brzinom. Totalno su obmanjeni.

Jedna od ključnih laži je da su sve žrtve ropstva bile isključivo crnci, da belci nikad nisu bili robovi, a da su svi robovlasnici bili Evropljani: ovo su sve notorne izmišljotine koje se kose sa svim istorijskim saznanjima. Rasizam = beli robovlasnici + crnačke žrtve: simplistička levičarska jednačina kojom izmišljaju istoriju iz temelja. Ignorišu se kompletno crnački robovlasnici, arapski robovlasnici, a činjenica je da su desetine miliona Evropejaca bili robovi; na primer kao kmetovi u srednjem veku, ili u Rimskom carstvu. Ropstvo je bilo kao dobar dan u većini svetskih regija, a nema ko ga nije praktikovao.

Okidači za rasizam su mnogobrojni, a ređe bazirani na pukom izgledu. "Ti drugačije izgledaš od mene zato ću da te mrzim" je univerzalno levičarsko objašnjenje za sve oblike rasizma, a zapravo je ovaj oblik rasizma najređi. Uostalom, da su samo velike fizičke razlike jedini okidač, zar bi se Srbi i Hrvati toliko dugo krvili? Tu razlike u izgledu bukvalno ne postoje, a uprkos tome tipičan Srbin i tipičan Hrvat više mrze svog balkanskog suseda nego bilo kakve crnce ili Azijate. A ovakvih primera ima sijaset.

Nesuglasice između raznih etničkih i rasnih demografskih grupacija ne nastaju zbog nečeg banalnog kao što je izgled, već zbog ekonomskih i društvenih razloga. Kulturološke razlike dovode do različitih obrazaca ponašanja, različitih običaja, do različitih načina rešavanja problema. Tu su konflikti između različitih grupacija neminovni, jer se različiti mentaliteti obijaju jedni o druge. A naravno da i različiti jezici ponekad čine svoje...

Poenta nikada ne može da bude da se rasizam iskoreni - jer je to tek jedna ogromna budalaština i nemoguća misija - već da se prave kompromisi i da se sporovi peglaju. Niko normalan ne želi društvo u kojem vlada takva vrsta netrpeljivosti između demografskih grupa, ali to je oduvek postojalo i uvek će postojati. To je kao pokušaj radikalnih hrišćana da izbrišu homoseksualnost ili kao kada bi neko hteo da izmisli sistem kojim bi se ubistva za sva vremena obustavila. Fantazmi. Međutim levičari tvrde da oni mogu da "reše problem rasizma" zauvek, ako im samo damo priliku. Meni su sasvim dovoljne i one prilike koje su već date Staljinu, Pol Potu, Mao Ce Tungu, Kastru, Norijegi, Lenjinu, Titu, Čaušesku i ostalim levičarskim folirantima i psihopatama.

U nekim multikulturalnim društvima je međurasni/međuetnički konflikt sveden na minimum, ali u većini takvih društava su takvi problemi poprilični. Bajku o multikulturalizmu kao idealnom poretku su izmislili levičari, i to bez ikakvih dokaza, a iza te ideje ne stoje činjenice već puka fantazija. Ono u fazonu, "mi želimo da bude tako pa će vala i da bude tako!" Oni se fokusiraju isključivo na ređe uspešne primere mirne koegzistencije ne bi li nas ubedili da svi treba da se izmiksujemo, a ignorišu većinu društava i država gde velik skup jezika, religija i rasa stvara haos i pometnju - a ne harmoniju kako levičari tvrde. Uostalom, kad god nešto zvuči suviše dobro da bi bilo stvarno - gotovo uvek je suviše dobro da bi bilo stvarno. Kroz čitavu istoriju narodi i nacije su gledali da se teritorijalno dele, i to po jezičkim i etničkim osnovama, a to nije zbog rasizma već zbog realizma. Tako je jednostavno lakše svima, praktičnije je. Banalan primer: s obzirom da Jevreji, hrišćani i muslimani svi imaju različite sisteme vrednosti i mentalitete, zar onda nije logičnije da svako ima svoju teritoriju pa da žive kako oni žele? To je prava sloboda, a ne na silu izmiksovana društva u kojima razne frakcije teraju svoje, protiv većine ili protiv svih ostalih frakcija. Uostalom, jedan od glavnih razloga zašto u Africi još uvek divljaju ratovi i konflikti je baš zato što su granice totalno nebulozno postavljene od strane bivših kolonijalista! A o tome se retko priča, odnosno o tome kako su se evropski socijalisti u 50-im i 60-im žurili da što pre "oslobode" Afriku, pa su sve te države i teritorije prebrzo napustili i prepustili ih problemima koje su delimično Evropejci tamo napravili. A čim su ih napustili krenuli su haos, pučevi i nestabilnost. Da, baš su ogromnu vajdu imali Afrikanci od "antirasističkih" i "predobrih" socijaldemokrata...

Uostalom, eto još jedne tipične levičarske kontradikcije: uporno tvrde kako promovišu rasnu raznolikost i kako žele što više rasa na jednom prostoru, a ujedno se bore za to da se sve rase izmiksuju! Pa ako svi krenemo da se mešamo onda rasne raznolikosti neće biti za nekoliko vekova! To je logika idiota, da istovremeno pridikuju dve stvari koje su o kompletnoj opoziciji jedna drugoj. Fascinantno mi je koliko je malo ljudi provalilo ovaj notorni levičarski paradoks. Da li Iko od vas ikada uopšte razmišlja?

A opet dolazim na ono ključno, na najznačajniju razliku između levičara i desničara, a to je idealizam vs pragmatizam. Sanjarenje vs realizam. Bez da zalazim u preveliki detalj - jer već sada previše baljezgam - to znači da desničari prihvataju kompromis jer znaju da većina problema nema savršeno rešenje, dok levičari kao totalne budale veruju u savršena rešenja za svaki problem. Oni su apsolutisti koji veruju u bajke, a pošto su svi apsolutisti automatski i fanatici, levičari uvek pokušavaju da agresivno nametnu svoj sistem rešavanja problema - upravo zato što su ubeđeni da baš uvek imaju savršena rešenja. Zato i toliko mrze desničare, jer ih oni podsećaju na realnost od koje levičari žele da pobegnu, jer s njom ne žele i ne mogu da se suoče. Levičari ne znaju za kompromis, mnogo su zadrti, a zato su i toliko opasni po društvo. Zato se kod njih sve vrti oko revolucije i nasilnog preuzimanja države, jer ko će još takve fanatike i manijake dobrovoljno da stavi na vlast! Zamisli da se pojavi neki populistički političar, i krene da baljezga kako on ima savršena rešenja za svaki problem. Zar vam to ne bi bilo veliko upozorenje da imate posla s budalom? Nažalost, upravo takva vrsta levičarskog populizma je jako uspešna jer obećava kule i gradove. A mase se skoro uvek pale na velika obećanja.

(Levičarski propagandisti su uspeli da ubede čitav Zapadni svet da je populizam isključivo desničarska navika, ali to je već neka druga tema.)

Upravo zbog svoje agresivne ideologije koju mnogi prepoznaju kao sumanutu, marksisti su veoma prevejano izmislili nešto što svi znamo pod imenom "socijaldemokratija", koja prvenstveno služi kao obmana širih narodnih masa. Te stranke nisu ni umerene ni demokratske, iako tako deluju (naivcima), već služe kao paravan za marksiste; služe kao lagani, veoma postepeni uvod do krajnjeg cilja, a to je "diktatura proletarijata". To u prevodu znači "tiranija marksističkih elita", jer proletarijat nikada ne vlada u marksističkim tiranijama. (Još jedna od njihovih mnogih bajki.)

U poslednjih nekoliko decenija, na Zapadu se mnogim milijarderima i milionerima ova ideja osladila, jer im se dopalo kako lako možeš da ljude zaludiš kulturološki marksizmom. Pa je zato došlo do prešaltovanja sa demokratskog kapitalizma na neki bizaran marksističko-kapitalistički hibrid, a čiji je krajnji cilj porobljavanje čitavog Zapada, a time i čitavog sveta. Bukvalno uvođenje orvelijanskog sistema u kojem neka vrsta marksističkih kapitalista drže sve poluge vlasti. Odnosno "socijalizam" je samo povod, izgovor.

Ovo nisu nikakve teorije zavera; ovo je čista makijavelistička politika, klasično i tipično ponašanje elita u skladu sa svim onim što već znamo o ljudskoj zlobi i pohlepi. Nema tu nikakvih guštera, vanzemaljaca, sve je jasno k'o dan. To nisu nužno "zavere", to su dogovori. A dogovori među elitama postoje od samog početka civilizacije. Ko god svaki potencijalni dogovor elita odbacuje kao običnu "teoriju zavere", taj je ekstremno naivan, optimističan i glup. A nisu za sve "zavere" potrebni konkretni, pravni dokazi, već je dovoljno logički interpretirati ono što se dešava u svetu. Koristiti kefalo - kao što to ja radim! A indirektnih dokaza za ovo ima brdo.

A zašto se Jevreji stalno povezuju sa ovom temom? Zato što ima puno jevrejskih milijardera i milionera, a oni tradicionalno i većinski podržavaju levicu. Zato i postoje te ideje o jevrejskim marksističkim zaverama protiv zapadnog kapitalističkog poretka.
Da se vratim Krambu... za koga, usput rečeno, mnogi misle da je Jevrejin. I njegova supruga Alin, koja je bila Jevrejkinja, je govorila koliko on podseća na Jevrejina. On je međutim klasični američki katolik evropskog porekla. Čak je išao u katoličku školu gde su ga kaluđerice redovno mlatile po levoj ruci zato što je bio levak. (Znači ista sudbina ga bila zatekla kao i Džoni Rotena iz Sex Pistolsa. On je takođe levak koga su kaluđerice tukle ne bi li ga pretvorile u dešnjaka.) Zato i postoji priča u kojoj Kramb u poslednjoj sekundi spasava svoj penis od satare kaluđerice, a onda je ubija. Ta priča se nalazi u Kakav svet 2.

Ali da se napokon vratim na pređašnju temu. (Na onu o kojoj sam pričao pre nego što sam počeo da razglabam o rasizmu.)

U svojim ranijim stripovima, a od kojih se sastoji ovaj album, da li Robert pokušava da nam ukaže na rasizam kao problem, ili se jednostavno sprda na račun društva s namerom da šokira i zabavi? Neki bi se složili sa ovim zadnjim, pogotovo realisti koji prihvataju činjenicu da je velika većina ljudi bar donekle takva. Znači da čak postoji i mogućnost da se on ne sprda na račun rasiste, ili to možda samo uradi onako pomalo usput, čisto da bi sebe veštački ogradio.

S obzirom da je on čovek kontradikcija, sasvim je moguće da je ujedno (bio) rasista (mada sigurno ne veliki), kao i antirasista. Slično kao što je u tom periodu pokazivao određenu naklonjenost feministkinjama, a ujedno se bio sprdao na njihov račun, i to brutalno. Kao da mu na jednom ramenu sedi đavo a na drugom anđeo. S tim što je đavo taj koji je na strani feministkinja...

Ono što jeste jasno je da mu je velik broj stripova, pogotovo ovih starijih, izniklo iz toka svesti. Drugim rečima, šta god smisli stavi na papir, a priče se razvijaju spontano, uglavnom neplanski. Skoro bez ikakve cenzure i bez ambivalencije, a često uz pomoć nedozvoljenih supstanci. To je veoma retko! Jer većina scenarista još i te kako paze šta rade. Kramb tada jednostavno nije mario kako će drugi da reaguju, a to ga čini unikatnim. Tada je bio neuporedivo hrabriji (mada bi neki rekli luđi) nego što je to slučaj sa Krambom 21. veka koji mnogo više okolišava a nije ni približno više toliko zainteresovan da šokira. Tada ga je to zabavljalo, kako i sam priznaje. Uostalom, od negde kraja 70-ih (?) on se više nije drogirao, barem ne žešćim drogama.

Štaviše, današnji Kramb je politički korektan. Postao je poslušnik a da toga nije ni svestan. Čak donekle podržava pomahnitalu i histeričnu ekstremnu modernu levicu, sa svojim cancel-ovanjem svih neprijatelja "novog poretka". Zato što mu je tako lakše, a i zbog toga što uopšte nije prepoznao ludilo establišmenta. Nije u toku, jer njegovi jedini izvori informacije su američki mainstream mediji koji su gotovo u kompletu levičarski.

Evo šta je rekao o svom pristupu u ranijim svojim erama: "Kada imam inspiraciju i nešto mi dođe u glavu, ja odmah shvatim da to moram da uradim. Znam da me čeka pakao zbog toga, ali neko mora to sve da iznese na čistinu: ispod površine nalaze se toliko govana s kojima ljudi uopšte ne žele da se bave. Zato ja to sve izbacim iz sebe i stavim u strip. Nešto od toga je preterano, i naravno da ja te stvari ne promovišem." Samo ovaj citat prebacite u prošlo vreme, jer ovaj stav ne važi više za njega.

Upozoreni ste. Ukoliko niste familijarni sa njegovim stripovima, a lako vas je šokirati ili zaprepastiti, bolje ovo zaobiđite. Naravno da i drugi njegovi albumi iz prošlog veka sadrže puno ludosti i perverzije, tako da ne mislite da ste s njima bezbedni.

Nije za svakoga. Recimo da bi određen deo njegove publike mogli biti manijaci koji se lože na shock cinema, pa čak i na ogranak horor filmova zvani torture porn. Ne bi me uopšte čudilo. Kao ona dva pseudointelektualna hipstera koji su vodili emisiju Šok koridor, njima je Kramb sigurno super. Sigurno da mu ciljna grupa nisu sredovečne domaćice koje gledaju Gordost i predrasuda, iako bi on to voleo.

Da se razumemo, i ja volim ekstreman sadržaj, ali mi tako nešto nije primarno, a pritom imam i neke limite. Gorepomenuti horor podžanr smatram klasičnom aberacijom modernog doba, i nešto što prate gotovo isključivo psihopate. Nekada se šok cinema držao u granicama normale, ali u zadnjih nekoliko decenija su sve granice pređene.

Komiko je opet izabrao sjajan papir, što se ne radi sa CB stripom. Međutim, iz kojeg god razloga Krambov crtež ne pati zbog toga.

Kvalitet priča i humora je daleko niži nego u Muke sa ženama i Velika knjiga, od istog izdavača. U tim albumima ima puno dužih, autobiografskih priča a tu leži njegov najveći potencijal. Ovde su međutim priče uglavnom veoma kratke; po jedna, dve ili tri strane. A te najkraće su uglavnom prilično nebulozne, nejasne, neretko čak i loše. Prosto se vidi da ih je radio pod uticajem LSD-a ili čega već. Ono što naduvanom čoveku ima smisla nema nužno i treznom.

Najbolesnija priča je verovatno Jumpin Jack Flash. Odnosno kako kome. Nekome će možda epizode Jaja Rice biti ogavnije, a nekome će najekstremnije biti priče sa Medojkom Kaminski. A nekim ljudima možda nešto četvrto ili peto.

U svakoj priči se ogleda deo Krambovog neurotičnog karaktera, tj njegove seksualne perverzije, politička ubeđenja i frustracije koje je negovao, a koje možda još uvek neguje. Kao što već rekoh, politička shvatanja i "moralne pouke" su teže za provaljivanje zbog raznih, redovnih kontradikcija.

Na primer u priči sa Medojkom se nanovo potvrđuje činjenica da se Robert pali na maloletnice. Medojka ima 14 godina samo, a u svojim pričama gotovo uvek ima seks, i to perverzni. Postoje još bar dve priče, koje se mogu naći u drugim albumima, a koje nedvosmisleno dokazuju da se Kramb ne loži samo na odrasle žene. U jednoj priči upućenoj feministkinjama, on se njima žali što ga stalno kritikuju kao šovinistu, i indirektno sugerira kako je bolje da svoje fantazije stavi na papir nego da "si**je neku dvanaestogodišnju devojčicu". Naravno da on to nikada ne bi uradio (mada, ko zna), ali je poenta da je ovo prilično jasno priznanje. A postoji i treća jedna priča u kojoj se na kratak momenat pominje takva vrsta aktivnosti sa maloletnicom.

Na 35. strani u priči Čupavo pojavljuje se klinka koja ima 13 godina i koja je objekat požude glavna dva lika. Još jedan dokaz da su maloletnice bile jedna od mnogih Krambovih seksualnih opsesija. Bowie, Page...

Inače, zanimljivo je koliko stripska publika, a bogami i filmska, vole da se prave blesavi kad god naiđu na neki strip ili film u kojem se promoviše seks sa mladim devojčicama. U Francuskom stripu je ta tradicija pogotovo izražena, a o tome sam već pričao u nekoliko recenzija. Na primer prošlo sa vetrom, Petar Pan i Sedam života kopca, linkovi dole.

Priče sa Medojkom se takođe bave ekstremnom levicom. Projunior (kakvo tupavo ime), Medojkin dečko, je marksistički zaluđenik a koji samo služi da bi se Robert posprdao na račun nasilničkih marksističkih aktivista. Kramb je oduvek bio socijalista, ali komuniste nije baš mnogo mirisao. (Meni su svi oni isti qrac, ali OK, svako ima pravo da levicu deli na slojeve i nivoe ludila. Meni ništa posebno ne znači da li je neki psihotični manijak ludak B ili ludak C kategorije, ako razumete šta hoću da kažem.)

Epizode sa Gicom Prasicom su još manje jasne. Prva je kompletno glupa bez ikakve poente i radnje, dok druga deluje kao pusta želja da su žene jednako opsednute seksom kao i muškarci. Naravno da nisu, ni blizu. Uostalom to je razlog zašto žene muškarce manipulišu kroz njihov seksualni fanatizam, dok muškarci žene na ovakav način nikada ne mogu da manipulišu, ili retko. Nimfomanke su ređa pojava, a velika većina psihologa tvrde da su takve žene ozbiljnije oštećene, odnosno da im više dasaka fali u glavi. To je I logično, jer je biološki i psihološki apsurdno da žene žele seks isto toliko kao i tipično napaljivi muškarci. Zašto? Razlog je jednostavan: muškarac, u teoriji (a Ponekad I u praksi), može da svoje seme seje na sve strane, i da potencijalno ima stotine dece. Žena može da ih ima maksimalno 10-15, i to samo ako je konstantno trudna. To u prevodu znači da žene moraju neuporedivo pažljivije da biraju seksualne partnere nego muškarci. Muškarac istrese i završi priču, može da ide dalje ako hoće. Žena zatrudni i narednih 20 godina mora da se stara o detetu, što znači da ne može da ide dalje već je "zarobljena".

A ovo je uostalom i razlog zašto su muškarci koji menjaju ženske frajeri, a žene koje menjaju muškarce raspale rave. To nije diskriminacija već biološka realnost: žene koje bez okolišanja imaju seks s kim stignu dokazuju da su glupe i neuravnotežene, dok muškarci sebi to sa ženama mogu da priušte - a instinkti im čak i nalažu da to rade, da bi na što više strana sejali svoju genetiku.

Svaki put kada čujem žene kako se bune po pitanju ove "diskriminacije" moram da se hvatam za glavu, i da se pitam "pa dobro koliko ljudi mogu biti retardirani? Ima li granica ljudskoj gluposti?" Valjda treba da bude očigledno da zbog bioloških razloga avanturističko seksualno ponašanje nije isto kod žene i kod muškarca. A da bi se to ukapiralo ne treba ti diploma u antropologiji ili seksologiji, treba ti samo nešto zdravog razuma.

U Avanturama Kuranjonje su ženske takođe ekstremno lako napaljive, ali ovde se više radi o totalno blentavom seks humoru. Još jedna od ekstremnijih priča.

Ooga Booga (na slici) se danas ne bi pojavio ni u kakvoj strip reviji, a kada bi je kojim hipotetičkim slučajem neki stripadžija izbacio taj više nikada ne bi radio u ovoj industriji. Današnji "lovci na rasiste" (moderna varijanta lovca na veštice) bi bili totalno šokirani ovom "pričom", koja se sastoji od jedne strane. Nema ni potrebe da je opisujem jer već iz naslova možete lako da pogodite o čemu se radi, kakva likuša je nacrtana, pa čak i kako je nacrtana. Strana iznad.

Zanimljivo je da je ova priča završila u kompilaciji koja nije toliko stara. Odnosno iz 2012. Pogotovo je zanimljivo što je Kramb te godine gostovao u Beogradu da promoviše niz albuma. Prvenstveno je promovisao Veliku knjigu, ali da li je imao prilike da prelista i ovo izdanje? Vrlo zanimljivo pitanje, a odgovor bi bio još zanimljiviji. Kramb 21. veka je daleko pitomiji od onog iz 20, pa nekako čisto sumnjam da bi ovo odobrio. Možda nije znao, a možda je saznao tek kad je bilo suviše kasno, a možda se čak i bio pomirio sa činjenicom da će te starije "kontroverzne" priče uvek negde da se pojavljuju u svetu.

Najverovatnije objašnjenje je da nije imao problem s tim, zato što je u ovom veku izlazilo već više takvih kompilacija, a nema nikakvih dokaza da se Robert ikad trudio da ih sakrije.

Ooga Booga ima pritom vrlo nejasnu radnju, kao i mnoge druge pričice od 1-2 strane. Čitav dijalog se sastoji od parodije crnačko-afričkih jezika, onako baš "rasistički", tj kao da se neki rasista sprda na račun crnaca. Pokušao sam da provalim o čemu se radi, ali zaista pojma nemam. Ima tu dva ženska lika i jedan muški, svi troje crnci, i pričaju na taj konfuzni uga-buga način. Ako neko ima predstavu o čemu se ovde radi neka ostavi komentar dole...

(A znam da do toga neće doći, ne zato što niko nema interpretaciju ove "anegdote", već zato što praktično niko od vas ne komentariše na mom blogu. Da li zato što nemate šta da kažete, ili se plašite mojih odgovora, ili pretpostavljate da neću da odgovorim... pojma nemam šta je razlog. Na mom muzičkom blogu ima preko 1000 komentara, a ovde možda samo šaka njih.)

U priči Stoned na 10. strani pojavljuje se stereotipični južnjački plantažni crnac koji jede lubenicu. I to bi se danas smatralo veoma rasističkim, zato što postoji sprdnja na račun crnaca i preferiranje Kentucky Fried Chicken i lubenica.




Monday, June 22, 2026

Cromwell Stone


Cromwell Stone
Vrsta: integral (1-3)

Crtež/scenario: Andreas

Izdavač: Fibra (2025)

Premijerno: 1984-2004

Dimenzije: 28.5 x 22 cm, HC

Br strana netto: 138

Tiraž: 500

Žanr: misterija, sci-fi

YU istorijat: -

Kolor? c/b

Politički obojen? Ne.

Golotinja? Ne. 

Rasprodato? Ne.

Crtež: 8-10/10

Scenario: 8/10 

Ciljne grupe: estetičari, antimarvelijanci

Prednosti: odlična scenografija, disciplinovan crtež, tematika, misterija, originalnost

Minusi: crtež lica, poneki kadrovi su nejasni
Jedno od mnogih Fibrinih izdanja koje se (zvanično) ne mogu nabaviti u Srbiji - otkad je Pihtijasti uveo razdor između hrvatskog i srpskog izdavaštva. Da mi je samo znati ko je otkupio prava na ovaj naslov za srpsku teritoriju pa zato ovog albuma "nema" u srpskim prodavnicama...? Em je pitanje kad će taj misteriozni izdavač da se nakani da ovo izbaci, em je pitanje da li će to uopšte ikada izbaciti. Ukoliko su vlasnici prava Darkwood, Makondo ili Komiko, onda će izaći na Kurov Dan. Jedino što nije upitno je da će to hipotetičko izdanje biti slabije od Fibrinog, a pritom verovatno skuplje.

Izbor papira je idealan, sve je top po običaju. Ukoliko su Makondo ili Komiko taj "misteriozni izdavač" rezultat bi mogao biti jadan, a bogami možda ne bi bio mnogo bolji ni kod drugih, ozbiljnijih domaćih izdavača. Uostalom, ukoliko jedan od ova dva ima prava na CS taj album će verovatno tek izaći u sledećem veku. A do tada će i vaši unuci biti odavno mrtvi.

Kako god bilo, treba uzeti ovu Fibru, pre nego što se rasproda. Sumnjam da se neće rasprodati ubrzo, tj 2-3 godine nakon izdavanja.

Ovo mi je nešto duže stajalo na polici dok ga napokon nisam pročitao, iako sam sve vreme imao osećaj da je u pitanju nešto neobično i zanimljivo. Ispostavilo se da je baš tako.

Ređe je da neki strip ostavi ovoliko dobar utisak na mene, pogotovo u crtačkom smislu. Ali i zbog neobične tematike - koja je uostalom i doprinela tome da crtež bude toliko zanimljiv. Ipak su te dve stvari povezane, jer bi bilo teško zamislivo da me ovakav crtež toliko imponira da je u pitanju neki običan vestern. Jer ovde se radi o prilično neobičnoj radnji... koja doduše nije sasvim jasna. Ne samo meni već i drugima. Barem nakon jednog čitanja; možda bi stvari bile mnogo jasnije posle još jednog.

Priča se sastoji od tri albuma u standardnoj BD dužini. Druga priča je najkonfuznija, dok je treća najjasnija odnosno najmanje zbunjujuća. Stiče se utisak da Andreas i nije nameravao da osmisli nešto što će iko moći lako da razume - ako uopšte ima puno toga da se razume. To ne kažem u negativnom smislu, jer upravo je taj misteriozni aspekt doprineo zabavi. Ne mora svaka priča da bude totalno transparentna. 

Postoje dve vrste konfuzije kod knjiga, filmova i stripova: pozitivna i negativna zbunjenost. Negativna konfuzija je rezultat nesposobnosti scenariste/crtača/režisera da pojasni svoje ideje i namere, dok je pozitivna konfuzija ona namerna, a utemeljena tako da čitalac sâm popunjava rupe po želji, da interpretira događaje intuitivno ili posle analize ponuđenog. Ovo nije neko opšte pravilo već nešto što sam sâm provalio.

Od čitaoca se očekuje slobodna interpretacija mnogih ili barem nekih događaja. Nije za bukvaliste. Stripofili koje boli glava kad god pokušavaju da razmišljaju o radnji - bolje im je da zaobiđu ovo u širokom luku. Ne, ovo nije za Bonelijeve Svedoke, a još manje za mučenike koji skupljaju marvelijadu i disibedu.

Ne radi se nužno o apstraktnom stripu, kao što su to neke priče iz ranog Heavy Metala, ali ko očekuje linearnu i jasnu priču to može da kompletno zaboravi. Na nekoj skali koja ide od čiste apstrakcije pa do kompletne i totalne jasnoće, od 1 do 10, strip je otprilike trojka. Tu negde.

Zbog fascinantne scenografije se nekako sve oprašta. Layout je poprilično divlji, a ni kadriranje nije mnogo tradicionalnije. Jedina zamerka po tom pitanju je što je ponekad nejasno ko šta u datoj situaciji radi. Dolazi do konfuzije ne samo zbog zamumuljene i psihodelične radnje već i zato što likovi nisu uvek dovoljno jasno prikazani. Da li je to Andreasova trapavost ili je tako namerno urađeno, ne bih znao reći.

Jedina druga zamerka bi bila način crtanja lica. Face su suviše modernističke za moj ukus, odnosno lica su iskrivljena i groteskna. Ne onako ekstremno kao kod najgorih hipsterskih sranja, niti onako nakaradno kao kod Brećinog Drakule El Dorada, ali dovoljno da mi ne leži baš. Protiv groteske u suštini nemam ništa ukoliko je stilski lepo odrađena (što može a i ne mora da zvuči kao kontradikcija). Ali to uglavnom nije slučaj, pa ni ovde. Mnogi crtači su odlični u scenografiji ali slabi po pitanju likova: ili face izgledaju suviše ružno i asimetrično ili su face dosadne i nedovoljno ekspresivne. 

Andreas je jedan od tih, međutim njemu se to prašta jer to ne radi uvek, a i zbog toga što se toliko trudi da kreira neku posebnu atmosferu, u čemu apsolutno uspeva. A scenografija je toliko detaljna i toliko truda je uloženo u nju da čak i ja mogu da pređem preko slabih lica - a ja inače preko toga veoma retko prelazim. Tako nešto ne praštam jer mi je veoma bitan zdrav balans između kvaliteta scenografije i likova. I jedno i drugo mora biti na nivou. Zato mi je na primer Tardi slab crtač, da navedem samo jedan od mnogih primera.

Iako radnju nisam sasvim shvatio, blago rečeno, strip me je oduševio! Potpuno me je uvukao u taj svoj magloviti svet, a to je verovatno nešto najbolje što strip ili knjiga mogu da postignu. Bilo mi je baš žao kad sam završio sa albumom, a to je takođe znak visokog kvaliteta. I to uprkos likovima koji neretko izgledaju shit! Slab strip jedva čekaš da završiš, a odličan ne želiš da završiš. Poželeo sam nastavak, ali ne da bih saznao šta se sledeće dešava već zbog čistog doživljaja tj da vidim još tih neobičnih crteža. 

Pogotovo su mi imponovale spleš strane nemirnog mora i brodova, a toga najviše ima u drugoj epizodi. 

Ima dosta kadrova koji su me asocirali na Ešera. Bio sam posumnjao da to samo umišljam, ali sam onda negde pročitao da i drugi to primećuju. A onda sam shvatio tačno zašto je to tako, odnosno šta me tačno asocira na Ešera.

Tehnika je vrlo čista odnosno linije su precizne i elegantne. Ovo nije Druillet pa da se diviš "samo" sveukupnom utisku dok konstatuješ da detalj baš i nije tako sjajan. Crtež i izbliza deluje odlično, a to mi je dosta bitno. Ima crtača, kao malopre pomenuti, kojima se prašta izvesna "ružnoća u detalju", ali velika većina mojih omiljenih crtača ne gubi na vrednosti kada se njihovi crteži detaljnije i pažljivije analiziraju. Čisto da navedem neke od takvih: Romero, Bernet, Del Castillo, Solano Lopez (u svom najboljem izdanju), Magnus, Inoue... Međutim, postoji i manji broj onih koji su jako dobri uprkos tome što im linije baš nisu najsigurnije, a tu se najviše ističe Dino Batalja. On je za mene genijalac uprkos svojim ponekad drhtavim i neodlučnim linijama. Primer jednog veoma izvikanog strip crtača koji ima veoma ružne i nemarne linije je Hugo Pratt - o kome imam uglavnom slabo mišljenje. Smatram ga minimalno talentovanim šarlatanom. Nisam rekao da nije uopšte talentovan! Ali tvrdim da je u principu klasični prevarant koji je na lukav način sebe ispromovisao i izreklamirao, a ono malo talenta što ima iskoristio maksimalno. A pošto većina ljudi pada na dobru reklamu...

Nikakva šarlatanarija kod Andreasa, koji je usput rečeno prvi ozbiljan nemački strip crtač sa kojim sam se ikad susreo! Prosto je neverovatno da jedna toliko bogata i velika država sa famoznom istorijom umetnosti ima tako siromašan stripski istorijat, gotovo nepostojeći. Izdavaštvo im je veoma dobro, ali domaći crtači...? Gde su oni? Osim Andreasa postoje li uopšte?

Znam da opet idem u digresiju (što je kod mojih blogova uobičajena pojava), ali moram po stoti put da pomenem kako me fascinira geografska raspodela crtačkih talenata: jug Evrope je top, a sever uglavnom flop. Najjače države su Italija i Španija, a odmah iza njih ide Francuska. (Ne govorim o komercijalnom uspehu već o kvalitetu, a to je velika razlika.) Srbija je takođe prilično jaka. Britanci i Belgijanci imaju majstore ali sem te dve države na severu praktično nema nikoga.

A u metalu skoro obrnuta situacija! Sever Evrope je prepun dobrih bendova dok je jug prilično jadan; Španaca i Italijana skoro da nema na mapi, jedino Francuska ima neku solidnu ponudu. 

Naravno da i Amerika igra značajnu ulogu kod stripova (a pogotovo u metalu), s tim što najbolji američki crtači vrlo retko imaju dodirne tačke sa smrdljivom superherojštinom. (Amerikanci sa svojim listama najboljih crtača su mi smehotresni: fokusiraju se isključivo na superherojštinu, jer za ništa drugo i ne znaju.) S druge strane, italijanski Bonelli ima pregršt vrhunskih crtača u svojim redovima uprkos šundastom sadržaju.






Saturday, June 20, 2026

Velika Knjiga Roberta Kramba


Velika Knjiga
Roberta Kramba
Vrsta: retrospektiva

Crtež/scenario: Robert Crumb 

Izdavač: Komiko (2012)

Premijerno: 60-te do 90-te 

Dimenzije: 31 x 24.5 cm, HC 

Br strana netto: 198 

Tiraž: 999

Žanr: humor, autobiografija, pornografija, satira, parodija

YU istorijat: ?

Kolor? c/b, 7 str u boji.

Politički obojen? Tu i tamo.

Golotinja? Eksplicitna. 

Rasprodato? Da.

Crtež: 2-10/10

Scenario: 3-10/10 

Ciljne grupe: fibratori, anti-marvelijanci, indie film fanovi

Prednosti: urnebesno, duhovito, pronicljivo, inteligentno, iskreno, u mnogim pričama odličan crtež

Minusi: levičarenje, previše sranja iz rane ere, sadrži 3 priče koje su takodje u Muke s ženama
Kramb na Balkanu

Ovaj odličan album izdat je 2012., kao uostalom i većina Krambovih izdanja od Komika. I pre toga se Robert bio povremeno pojavljivao na ovim prostorima, ali su to uvek bila skromnija izdanja. To uključuje i sveske Kakav svet 1 i 2, a koji deluju luksuzno u odnosu na ostale. Tek te godine je Kramb napokon bio predstavljen balkanskoj publici onako kako zaslužuje. 

Mada je slobodno moglo da izađe nekoliko albuma više. Ono što je Komiko pokrio sadrži gomilu značajnih priča, ali je to tek segment svega što je Kramb objavio, a već tada je njegova karijera obuhvatala preko 40 godina. Sada već preko 50. A pritom se i nekoliko priča preklapa sa Velikom knjigom.

Neshvatljivo mi je da su tolika govna i sranja izdata od čitave plejade dunsterskih crtača, modernistički prolivi bez imalo kvaliteta i značaja, a od Kramba stripove dobijamo na kašičicu. Od 2013. nadalje samo jedan novi Krambov album je na Balkanu objavljen! Ne govorim samo o komercijalnim serijalima kao što su superheroji i italijanski vestern - jer bi bilo glupo porediti Kramba sa toliko profitabilnim stripovima - već govorim o totalno levačkim hipsterskim pizdarijama koje imaju malu publiku, a to izbacuju mnogi, ne samo Komiko i Fibra. Toga ima na tone a Kramba relativno malo, a to se kosi sa svakom logikom. Da li je balkansko izdavaštvo mnogo puritanskije nego što smo mislili? Jesu li se baš toliko usrali od kontroverznog sadržaja? Ili će pre biti zato što su priglupi primitivci? Da li ih nervira što Kramb nije "politički čist"?

Izašlo bi već sigurno puno toga do sada, da se vlasniku Fibre Kramb ne gadi. Ja bar pretpostavljam da je tako, jer koji bi drugi razlog mogao biti? Sigurno ne finansijski. A i nema šanse da hrvatsku publiku Kramb ne zanima. Bilo bi totalno logično da upravo ovaj izdavač izbacuje Kramba, i to lopatama na tone kako oni to redovno praktikuju, jer se oni inače i bave - među ostalim - sličnim satiričnim "slice-of-life" anderground serijalima. Međutim, kao što to često biva sa Fibrom, oni se late neke grane strip izdavaštva ili nekog žanra pa onda kao iz inata krenu da izbacuju ono najgore i najprosečnije. Ne uvek, ali vrlo često. Izbacivati stotine takvih albuma a kompletno preskočiti Kramba nema racionalnog objašnjenja.

2012. je Robert gostovao u SKC-u na tribini da promoviše izdanja Komika, a detaljnije o tom događaju možete naći u mojoj recenziji Drawn Together (koju sam nedavno poprilično proširio), link dole. Da sam tada imao tri čuke mozga, što očigledno nisam, pa da na licu mesta kupim ovaj album, da mi ga Kramb lično potpiše. Kupio sam ga tek osam godina kasnije, kada sam ponovo krenuo da čitam stripove. Bio je to jedan od zadnjih primeraka.

VK je odavno rasprodata, mada joj je trebalo skoro 10 godina da ode sa polica. Razlog tome je "veliki" tiraž od 1000 primeraka. Veoma optimistična cifra, kako se ispostavilo! Iako sam o tome već više puta razglabao, da opet ponovim: ne mogu da verujem da je stripska publika toliko sitna na Balkanu. Od preko 20 miliona stanovnika bivše Jugoslavije ne verujem da ima više od 10,000 ozbiljnijih stripofila, a u ovu cifru ubrajam i Bonellijeve Svedoke, marvelijadnike i sve ostale.
Stoga se tiraži od mizernih 1000 ili 2000 primeraka smatraju visokim! Patetično.

Ne tvrdim da je u većini drugih država mnogo drugačije, tako da ova kritika ne ide isključivo na račun balkanskih (ne)čitalaca.

Pritom je izdanje genijalno. Naslovnica, format, pa čak i papir. Kažem "čak" jer Komiko često zna da se zezne sa papirom; puno crnobelih stripova koji vape da budu na mat papiru su izdali na sjajnom. Zato je posebno čudno što Veliku Knjigu nisu tako zasrali, pogotovo što su u pitanju neke ranije godine ovog izdavača. Druga svoja izdanja od Kramba su međutim izdali na sjajnom papiru. S obzirom da je Komiko mali izdavač moguće da je taj papir mnogo jeftiniji. Zato i nisam za to da se najmanji izdavači bave najboljim stripovima, jer je to apsurdno. A prečesto se dešava.
Jedina - ali velika - mana

Uprkos ovim rečima hvale, imam jednu veoma oštru kritiku: prva trećina albuma je beskorisna! Sastoji se od inferiornih stripova 60-ih, kada se Kramb redovno drogirao, i pod uticajem LSD-a kreirao tonu besmislenih "priča", a kada mu je crtež bio loš, čak i neprepoznatljiv. To su stripovi koji su bili namenjeni za naduvane čitače, a to znači da je sadržaj mogao biti totalno nasumičan. Em je crtež bio bljutav, ponekad praktično amaterski, em su scenariji bili daleko slabiji. Ne znam ko je zaslužan za ovakav potez, ali je odluka bila imbecilna da se pošto-poto prikaže Kramb "od početka do kraja". Onako pretenciozno u fazonu, "evo svih njegovih faza, era i stilova, da bi se čitaoci upoznali sa čitavim njegovim obimom rada".

Ne podnosim takve budalaštine. Što onda nisu ubacili i njegove crteže kad je imao pet godina? Slično kao što i ne podnosim kada se neki kvalitetan serijal pošto-poto izdaje u hronološkom redosledu - ukoliko je ranija faza crtački mnogo slaba u odnosu na kasniju. Možda je upravo zato Darkwoodov pokušaj sa Iznogudom i propao, jer nisu krenuli od neke malo kasnije faze ili od sredine. Izdavati baš svaki serijal hronološki je čist autizam. Najbolji izdavači se ogledaju u fleksibilnosti i zdravom razumu, a ne u magarećoj tvrdoglavosti da sve uvek mora na isti način da se radi. A gde piše da mora?

Prioritet je trebao da bude prikazan Kramb u svojoj najboljoj formi, a to su stripovi od ranih 70-ih nadalje. Odličnih njegovih stripova od perioda 70-ih do 90-ih ima previše da bi se čak trećina albuma potrošilo ni na šta, umesto da čitav album bude na visokom nivou, od početka do kraja. Nije sve od njega bilo brilijantno od 70-ih nadalje, ali mnogo manje je bilo zabušavanja tj većih padova u crtežu.

Stoga nisam ni čitao mizernu prvu trećinu, već za mene ovaj album počinje tek od strane 68. Odatle pa do kraja ima puno sjajnih epizoda i priča, a crtež je uglavnom odličan, ponekad i vrhunski. Možda 140 strana deluje premalo (što dobijemo kada oduzmemo onih 70 bačenih), ali puno ovih priča su veoma gusto ispisane, sa puno naracije i balona. Vrlo gust sadržaj, scenaristički i crtački. Upravo su mu ti neakcioni stripovi najbolji.

Iako je čitava jedna trećina za kantu za smeće, ono što nakon toga sledi je u određenoj meri toliko dobro da se više nego isplati nabaviti ovaj album. Neke od priča spadaju u sâm vrh satiričnog i autobiografskog stripa. Ima legendarnih crteža i gegova koji su neosporan deo strip istorije. Ima momenata plakanja od smeha, jer humor je brutalan a Krambova iskrenost visoka. Iako postoje određena preklapanja sa pričama iz Lude godine i Muke sa ženama, kao i sa oba izdanja Kakav svet, ovo treba imati već "samo" zbog velikog formata ako ništa drugo. A i papir je bolji. Ali čak i da sam već imao većinu ovih priča u nekim drugim albumima, do te mere da su mi samo 30-ak strana bile sasvim nove - čak i tada bi se isplatilo kupiti Veliku knjigu. Kramb spada u mojih 20 omiljenih crtača, a njegovi stripovi mi spadaju u prvih 10, tako da mnogo ne gledam ni cenu ni broj strana.

Jedino kod čega bih se ogradio što se njegovih albuma tiče, osim pomenutih inferiornih stripova 60-ih, su njegovi Sketchbooks koje je izdao Taschen. To su 8 kolekcija raznih skica, naslovnica i nedovršenih tabli koje obuhvataju sve njegove ere. Ne bacajte novac na njih, sem ako vam loš i osrednji crtež ne predstavlja nikakav problem. A paradoksalna ironija je da bi upravo crtež trebao biti glavni fokus takvih kompilacija pošto priča nema, odnosno vrlo malo. Delfi trenutno drži svih 8 primeraka, a nisu rasprodati baš zato što su papreno skupi a ne nude skoro ništa. Nabavili su ovih osam isprdaka, a maltene sve ono ostalo što je daleko značajnije ni od korova.

Poglavlja u Velikoj knjizi su podeljena na teme, npr muzika ili žene (a to poglavlje su ladno mogli nazvati i "Krambove seksualne perverzije").

Žene

Treće poglavlje, koje se bavi ženama, je uglavnom odlično ilustrovano, ali sadržaj nije uvek najbolji. U proseku su mnogo bolje priče u Muke s ženama, album koji se jednostavno mora imati - uprkos tome što žene uglavnom crta nakaradno, a to ne radi jer ne ume da crta već zato što je perverzan. Kramb je nažalost jedan od onih šonjavih papučića koji preferiraju da budu pod dominacijom žene - i u seksualnom smislu i u svakodnevnom životu. Njega valjda zato pale Amazonke, a zato je i crtao priče u kojima visoke moćne žene njega zlostavljaju - kao uostalom i on njih.

Njegove seksualne aberacije uključuju sadomazohizam, fetiš stopala i ženskih kožnih cipela, infantilizam koji uključuje "jahanje" žena, grljenje (debelih) nogu, jedva izvodljiv "gimnastički" seks, pa čak i pedomaniju. Mnogo više toga ima u Ludim Godinama.

Mada ne treba nužno brkati papučiće sa mazohistima. Papučići levičarske orijentacije ne kapiraju šta je zapravo Zapadni feminizam, pa čak i veruju kako je to korisna stvar za "daljnji razvoj" Zapadne civilizacije! Iako ponekad deluje kao da se sprda na njihov račun (kada ono malo muškosti u njemu preovlada), on uglavnom ima pozitivno mišljenje o feministkinjama - koje su velika većina marksistički ekstremisti. Nisu one nikakvi "borci za slobodu i jednakost", jer slobodu i jednakost žene već odavno imaju - pa čak i više nego što zaslužuju - već se feministkinje zalažu za žensku dominaciju, za komunistički poredak, odnosno za kompletnu dekadenciju i raspad društva i civilizacije. Jer mrze i sebe i muškarce. (A svoje licemerje najjače iskazuju time što vrlo rado ignorišu opresiju žena u islamskom svetu, i to samo zato što im politički tako više odgovara.) Moja interpretacija ovakvog stava (odnosno čisto nagađam) je da on ima veliku (klasično katoličku) grižu savesti zbog svojih seksualnih aberacija, kao i zbog stripova u kojima navodno loše prikazuje žene, pa se valjda nada iskupljenju ukoliko se prikloni feminističkom pokretu. A tu igra izvesnu ulogu i njegova višedecenijska supruga Alin, koja je bila tipična levičarka. Drugog objašnjenja nemam, sem da je možda jednostavno za političke teme suviše glup i naivan. A i to je moguće; postoje pronicljivi ljudi koji nisu neinteligentni, ali koji politiku uopšte ne kapiraju. Sveobuhvatni koncepti koji se bave raznim granama nauke i društva su odviše kompleksni za veliku većinu ljudi, ne samo za njega.

Ima nekih dobrih fazona i ludosti na temu žena, ali priče su uglavnom konfuzne, bez jasne poente. Izuzetak bi bila priča Sally Blubberbutt (strana iznad) koja je prilično zabavna. Crtež u The Mighty Powerfems mi se ne sviđa, i prilično se razlikuje od uobičajenog stila. Verovatno se odlučio na ovakav pristup jer je u pitanju sprdnja na račun superherojskih i akcionih stripova, mada se konkretno u ovom slučaju radi o parodiji TV serije iz 70-ih Charlie's Angels.
Inače njegov stav generalno o ženama nije tako jednostavan. Još i te kako ume da bude surov prema njima, ne samo u smislu blentave i "hororne" seksualne eksploatacije u pričama u kojima Kramb seks prikazuje kao neku vrstu "nemoguće ekstremne gimnastike". Surov je i u svojim opisima ženskog pola i njihovog ponašanja i razmišljanja. Stoga je često bio kritikovan od strane feministkinja! Nazivali su ga šovinistom i rasistom, a i on sâm je bar jednom priznao da je šovinista.

Frustracije koje Robert nosi još iz adolescencije su još uvek sastavni deo njega, iako se već u svojim 20-im bio debelo ovajdio o seksualnu hipi revoluciju i o svoju iznenadnu slavu. Zbog "seksualne revolucije" i zbog svojeg uspeha u andergroundu imao je puno žena, ali pošto je bio "ignorisan" dug niz godina (jer je totalni šonja - na slici) stekao je uvid u istinsku a skrivenu psihu žena, a to je da preferiraju "loše momke", i da nisu ni približno toliko romantične i fine kao što muškarci misle, i kao što ih debilno Zapadno društvo predstavlja. Ne bih rekao da ih je sasvim provalio (jer tako nešto mogu da tvrde samo psiholozi kao što je Alexander Grace), ali je provalio suštinu, a to je daleko više od prosečnog muškarca koji uopšte žene ne kapira. Nabavite Muke sa ženama (link dole) pa ćete saznati o čemu pričam...

Feminizam

S tim što se u poslednjih nekoliko decenija mnogo više okrenuo feminizmu, i, koliko ja znam, više ne radi ništa što bi feministkinje naljutilo. Ipak su ga na kraju žene pripitomile, a time je pokazao da ne ume da održi svoj stav na duge staze već da je poklekao pritisku.

Da vam dočaram koliko Kramb ume da bude naivan i glup po pitanju dešifrovanja levičarske propagande - kojom je bombardovan skoro čitav život - on je poverovao u tvrdnje levičara da je istinski matrijarhat zaista postojao u drevnoj istoriji. Iako za to ne postoje nikakvi dokazi. I uprkos tome što se to uopšte ne poklapa sa logikom! (Više o tome u nekoj drugoj Krambovoj recenziji.) Po kojoj logici može da postoji ikakvo ljudsko društvo - pre recimo nekoliko hiljada godina - a da su žene njime vladale? Žene su fizički mnogo slabije, imaju manje samopouzdanja od muškaraca (zbog manjka testosterona), a to znači da su Alfa mužjaci daleko spremniji da budu vođe i prave velike odluke od Alfa ženki. Da ne pričamo o drugim očiglednim razlikama, od kojih gotovo sve favorizuju muškarce kao vođe porodica, klanova i društva. Matrijarhat može da postoji samo na mikro nivou, odnosno u određenim klanovima i eventualno manjim selima kada se tako potrefi - iz ko zna kojih razloga. Na makro nivou je matrijarhat čista besmislica i fantazija mentalno obolelih komunjara. Kramb je toliko naivan da možda čak veruje i u onu totalno maloumnu floskulu koja glasi "da žene vladaju svetom ne bi bilo ratova". To je jedno od najglupljih ubeđenja i mitova vezano za ljudsku psihologiju, istoriju i ponašanje.

Ovaj podatak da Kramb veruje u matrijarhat sam saznao iz njegovog stripa Knjiga postojanja, link dole, a njegova velika naklonjenost feministkinjama je u potpunosti dokazana u albumu Art and Beauty.

Još jedan primer njegovog političkog lakoverja su par priča koje se bave zagađenjem okoline. U njima se vidi da Robert zaista veruje kako ljudi mogu da "unište planetu", a čak i da je to tako on izgleda ne kapira da glavni krivci za to nisu zapadnjački kapitalisti već istočnjački komunisti. Doduše Kina nije bila industrijski ni približno toliko razvijena u 70-im i 80-im kao sada. A opet, nije problem samo u Kini... Ali kako bi to Robert mogao da zna kada su njegovi jedini izvori "informacije" levičarski. I kada mu je američki provincijalizam default način razmišljanja.

U jednom dokumentarcu, Kramb je naveo Spain Rodrigueza (poznati crtač) kao njegovog političkog edukatora tokom 60-ih dok su radili zajedno za Zap Comix. Rodriguez je bio radikalni marksista! Ovo fino i lepo sumira Robertovu naivnost, jer kako može jedan politički ekstremista da ti formira način razmišljanja? To samo budale mogu sebi da dozvole.

Kramb je tema kojom Kramb najbolje vlada

Najbolje poglavlje ubedljivo je zadnje, koje je najviše autobiografsko. Generalno govoreći, takvi stripovi su mu najbolji. Uostalom, takav jedan samokritičan i neurotičan lik kao što je Kramb sebe neuporedivo bolje poznaje i razume nego što razume društvo i civilizaciju. A pogotovo politiku. Stoga je daleko logičnije da će takvi autobiografski stripovi da budu neuporedivo inteligentniji i bolje napisani nego njegovi mizerni pokušaji političke satire. Svako treba da piše o onome u šta se razume. Ako on smatra da se iole razume u politiku zato što mu je Rodriguez punio glavu glupostima onda je naivan da nema dalje.

Međutim on nije običan levičar, barem ne u prošlosti. Sada jeste, sada je najobičnija levičarska ovca, ali to nije uvek bilo tako. Neki smatraju da je on bio deo hipi pokreta, ali to samo tako deluje površinski. Ko god je čitao više njegovih stripova, a pogotovo onih koji se bave hipicima, znaće da to nije tako. Bar ne sasvim. Umeo je često da se sprda na njihov račun, čega ima i u ovom integralu. Čak se i bavi razbijanjem pozitivnih hipi mitova (koji su u 80-im bili sveprisutniji i snažniji nego sada). Niti voli rok muziku oko čega se sve vrtelo kod hipika (mada su donekle voleli i folk); on ne sluša ništa moderno - a to u ovom slučaju znači ništa posleratno! Totalni tradicionalista. Ima puno njegovih priča koje bi nanervirale većinu levičara. Kao na primer vlasnika Fibre koji, kao što već rekoh, verovatno nikada ne namerava da izbaci išta od Kramba.
U jednoj priči ovde, on sebe čak vrlo duhovito predstavlja kao srednjovekovnog čoveka koji se nekako zagubio u 20. veku, te je totalno nesnađen i iziritiran. Ovo čak i nije neko veliko preterivanje, jer na mnogo načina zaista deluje kao čovek koga je neko sa vremenskom mašinom doveo iz davnina. Smeta mu rok muzika, smeta mu tehnologija, smeta mu to što je čitava Amerika pokrivena telefonskim kablovima. Ne voli kompjutere, i zaista se ponaša kao da ima 200 godina.

Kontradikcije

Veoma je skeptičan i ciničan po pitanju svega modernog, i dobrog i lošeg - sem kad je u pitanju aerobik! Jer ga to pali. A upravo je aerobik jedna tipična trendovska glupost modernog doba, nešto što bi trebalo da ismeva. Ali pošto se loži na debeloguze, mišićave, nogate žene kada cupkaju uz ritam neke debilne muzike, onda mu aerobik uopšte nije problematičan. A to samo dokazuje da su mu instinkti daleko jači od intelekta. (Kod levičara emocije gotovo uvek preovladaju nad razumom; infantilizam.) Nije objektivan, već se ipak prvenstveno orijentiše po sopstvenim preferencama i impulsima.

A ovakvo egoistično i licemerno razmišljanje sam primetio kod njega još na tribini 2012. kada je pričao o svom boravku u Bugarskoj dok je ta zemlja još uvek bila vazal Sovjetskog Saveza. Ne sećam se detalja, ali znam da se fokusirao samo na svoja iskustva te iz toga izvlačio zaključke, a totalno zanemarivao bedu u kojoj su Bugari živeli onomad. A to me podseća na levičarske narcisoide koji idu na hodočašće u Indiji da bi se "prosvetlili", pa kad se vrate u Ameriku laprdaju o svom "duhovnom porođaju" - kompletno ignorišući siromaštvo koje su tamo morali da primete. Levičari samo kenjaju o uklanjanju siromaštva, jer se od socijalističkih čepiguza očekuje da tako nešto podržavaju; u praksi ih to uopšte ne zanima. Baš kao i što ih rasizam i šovinizam uopšte ne tangiraju, već samo na papiru, u teoriji.

On je čovek većih kontradiktornosti, a jedna od njih je da je tobože bio deo hipi pokreta - a pritom mrzi rok muziku i ne može da se identifikuje sa tehnološkom erom. Istina je doduše da su se i hipici navodno klanjali "povratku u pećine" ali se to ispostavilo kao folirantsko pomodarstvo i debelo licemerje. Kao što je to Robert ovde i sâm lepo opisao, jer je priznao da su većina hipika 60-ih kasnije izvršili metamorfozu u japije tj izdali svoje nekadašnje ideale. Samo nekolicina hipika je otišla da živi primitivnim životom po američkim šumama, a i to bi se često izjalovilo jer bi se hipici susreli sa realnošću, koja nije naklonjena nikome pa ni njima. Uostalom, on je takođe priznao činjenicu da su hipici bili uglavnom iz srednje klase. Razmažena derlad željna pažnje, a naivni k'o dupeta. (Marks je prognozirao "proleterske revolucije" u kapitalističkim zemljama, a zapravo su morončine iz srednjeg staleža bili glavne njegove pristalice. Samo jedna od njegovih mnogih loših prognoza.)

Jedan odličan primer koliko Robert ume da bude kontradiktoran možemo pronaći na 2. i 3. strani priče I Remember the 60s (str 205-206), strana iznad. Na drugoj strani se blamira slagajući se sa feministkinjama, međutim samo nekoliko kadrova kasnije priznaje da se plaši crnaca na ulici! Eto zašto ga levica ne prihvata tako olako, iako je on nesumnjivo njihov. Priznati da se plašiš crnaca kada ih vidiš na ulici se kod moderne levice smatra teškim rasizmom. Ovako nešto levičari nisu tolerisali ni u 80-im - a kamoli sada!

Međutim, Kramb sebe nije umeo da cenzuriše, to je jednostavno bilo jače od njega kao što i sâm priznaje. Znači vrlo je sličan meni, odnosno ja njemu, jer se i ja mučim da sebe cenzurišem. Morao je da crta i piše ono što je osećao, kao da je tako bio programiran. Ili je makar tako bilo dug niz godina, dok su mu stripovi još uvek bili kontroverzni i ekstremni. Po tom pitanju je krenuo da se smiruje posle 90-ih. Kada je ušao u srednje godine počeo je da govori o tome da mu je mozak bio "spržen" čitavih 20 godina zbog droga iz 60-ih, tvrdnji kojih ima i u ovom albumu. Da li su to možda očajnički pokušaji opravdavanja za velike količine političke nekorektnosti?

Već odavno je bio krenuo da se izvinjava za "grehe prošlosti", makar indirektno. Imao je zdraviji stav po tom pitanju kada je bio mlađi i buntovniji. Velika ironija Roberta Kramba: pre 40 godina kada nije bilo puno razloga za buntovništvo on je bio neka vrsta pobunjenika, a sada kada ima najviše razloga da se buni, on se klanja establišmentu. Ništa nije shvatio.

Smekšao se i približio radikalnoj levici koja trenutno vlada Amerikom. Nije se prodao kao neka alava prostitutka, kao na primer Howard Stern koji je maltene delovao kao desničar u 90-im - a onda najednom postao klasični soroševac kada mu je jedan levičarski konglomerat ponudio ogroman devetocifreni ugovor. Nije se Kramb prodao, ali nije ni daleko od toga. Primer; nakon što je levičarski New Yorker pre nekih 15 godina odbio Robertovu naslovnicu (dve lezbejke u bračnoj zajednici), on se javno okrenuo protiv tog lista i najavio da će da ih bojkotuje od tada. Takav potez ga ne čini "hrabrim čovekom anti-establišmenta" već ga čini klasičnim levičarskim poltronom. To je apsolutno tipično ponašanje modernih levičara, odnosno onih koji su deo javnog života. Virtue-signaling u svom maltene najjadnijem obliku.

To mi uopšte ne liči na Kramba iz 20. veka koji se nikada ne bi toliko zdušno zalagao za seksualne manjine i slične pizdarije, a još manje bi javno to radio, da se pred svima kurči kako je on tobože moralan i hrabar. A i njegov Art & Beauty album iz 2016. prosto vrvi od feminizma i levičarenja. Album je krcat sa poznatim citatima (mahom levičara), a njihova svrha kao da su pokušaji pravdanja svoje seksualne aberacije i opsesije. U svojim kontroverznim radovima 20. veka nije pokušavao da sebe pravda, bar ne na ovako direktan, poltronski i kukavički način.

Ali izgleda da se i to promenilo. Razlog ne verujem da je finansijski, kao što je to uglavnom slučaj kod mnogih koji se čepe marksističkim elitama, već mislim da je posenilio. Moždane vijuge mu pod stare dane verovatno mnogo slabije rade pa nije ni kadar da ukapira šta sve današnja ekstremna levica radi. Deluje da mu starost nije donela mudrost već obrnuto. Jebi ga, nismo svi isti!
Podatak da je nedavno kritikovao Trampa, pa čak i crtao antitrampovski strip, samo potvrđuje moje sumnje. U ovoj eri legendarne histerije zapadnjačkih marksista je totalno suludo kritikovati Trampa, kao da je on glavni problem - a on zapravo pokušava da reši najveće probleme koje su levičari kroz decenije trovanja Amerike prouzrokovali. Ovakvim nebuloznim izjavama on potvrđuje da se priklonio establišmentu. U ovom albumu on se ismeva hipicima za upravo takve stvari, a eto ga decenijama kasnije kao krivac slične vrste ponašanja. Znači samo još jedan u nizu licemera, a time se pridružuje Sternu, Bill Burr-u, i mnogim drugima.

Presmešno mi je kada se nabeđeni "buntovnici" iz rok i pop muzike ovako besramno šlihtaju korporacijskom establišmentu, i to bez trunke stida i samospoznaje. On se sada bukvalno ponaša kao Green Day i ostali maloumni poltrončići. Srozao se totalno. Ako je pre povremeno grešio i laprdao gluposti, sada isključivo to radi.

Muzika

Poglavlje o muzici je veoma dobro ilustrovano, ali je meni manje zanimljivo jer se odviše fokusira na džez i bluz. Ali to je subjektivan utisak; onima koji vole ovakvu muziku upravo ove epizode će biti veoma zanimljive. Ovaj opis ne važi za prvu epizodu, Where Has All the Beautiful Music Gone, koja je odlična, i koja me neodoljivo podseća na mene u momentima kada me obuhvati mržnja prema vrstama muzike koje ne podnosim. Vrljavi New Wave pozer Limahl treba da se ponosi što se obreo u jednom Krambovom stripu! Gde baš njega nađe, živ piš... A saznajemo i da posebno mrzi Bruce Springstina (hoću reći Robert ga mrzi, ne Limahl), a koji se pominje u negativnom kontekstu u još jednoj priči ovde. Baš kao i ja! I ja u 80-im nisam mogao Brusa da smislim. Primitivni Amerikana rok za balvane.

Iako se moji i Krambovi muzički ukusi ne poklapaju - jer mogu samo da mislim šta bi rekao o ekstremnom metalu (!) - imamo to zajedničko sa Springstinom i Limalom (mada je ovaj drugi zaista prilično nebitan). A moram da dodam da me je Robert naveo na jednu odličnu pesmu iz 1930. Radi se o bluz pevačici Geeshie Wiley i pesmi Last Kind Words Blues. Iako uopšte ne slušam bluz jer mi je dosadan i jednoličan, ova pesma je nešto posebno. Kad čovek sluša nešto ovako počinje da još bolje shvata zašto je Kramb toliko opčinjen starinskom muzikom, jer takvi snimci sadrže u sebi nešto autentično i izvorno, slično pojedinim starogradskim srpskim pesmama. Takve atmosfere nema u modernoj muzici, a Robertu je upravo tako nešto potrebno.

S obzirom da nikada nije naveo neku klasičnu muziku da mu se sviđa, pretpostavljam da njegove uši jednostavno ne tolerišu disonansu, kompleksnost i agresiju. Na primer verujem da mu ni Stravinski ne valja uopšte, kao ni na primer Noć na goloj planini od Musorgskog. Bluz je muzika vrlo "uskog shvatanja" odnosno uskih mogućnosti; sve je šablonski, prema tome ne znam šta mu toliko smeta pop muzika 80-ih, baš u vreme kada je muzika bila najbolja verzija sebe. To je poprilična ironija, što je baš našao taj period pop muzike da koristi kao simbol kulturološke propasti moderne civilizacije. Naravno da ako se fokusiraš samo na sranja od Limala i Brus Springstina da možeš da stekneš utisak da je to sve sranje. Ali to je daleko od istine.

Međutim, činjenica da puno voli i džez govori o tome da nije limitiran samo na banalnu muziku kao što je bluz. Ja džez ne slušam, odnosno jako retko, ali to je naravno daleko ozbiljnija muzika od bluza. Mada i to dosta zavisi o kojim vrstama džeza pričamo. Atonalni modernistički džez kao i ogavni preglasni dixieland su sranje.

Duža priča o bluzeru Patonu, iako se bavi likom za koga niko nije čuo van specijalizovanih muzičkih krugova, pokazuje koliko je Kramb vešt sa biografijama. U tome je genijalan, a to je uostalom i evidentno u njegovom Kafki (link dole) kao i u svojim autobiografskim pričama. Postoji i priča o ekscentričnom piscu naučne fantastike Filip K. Diku (Blade Runner), ali to još nisam pročitao jer nemam. (A to je odličan primer nečeg veoma kvalitetnog što su mogli da ubace u Veliku knjigu umesto onih ranih drogeraških pizdarija.) Ja da imam moć da umesto njega biram kojim temama će da se bavi, odlučio bih da skoro isključivo radi biografske stripove. I to biografije ljudi koje ja odlučim.

Pošto je Kramb naivni levičar koji je naseo na marksističku propagandu, s vremena na vreme se primećuju takve stvari u njegovom pisanju, i to kroz neke njegove opaske i poprilično glupa zapažanja. Konkretno u kontekstu crnačke muzike imamo odličan primer na strani 167. (Za one koji nemaju ovaj album to je 4. strana priče o Patonu.) Kramb uviđa da se istorijom rane crnačke bluz i jazz muzike bave maltene isključivo belci, i da belci održavaju tu muziku na životu. Ovo je naravno tačno, ali onda sledi njegova prilično tupava teorija zašto je to tako:

"Sva istraživanja njegovog života obavili su beli studenti. Čini se da stari bluz u crncima još budi uspomene na mračnu prošlost iz Čiča Tomine Kolibe koju bi najradije zaboravili."

Ovo je klasična levičarska racionalizacija bez logike, bez ikakvog temelja u razumu ili činjenicama, očajnički pokušaj da se crnci opravdaju. Konkretno u ovom slučaju da se operu od svog blamažnog nezainteresovanja u sopstvenu istoriju i kulturu. To što tipičan mladi crnac u 80-im nije hteo da sluša ništa crnačko iz prošlosti već ga je samo zanimala kretenska i antimuzikalna rep "muzika" nema blage veze sa kompleksima vezanim za ropstvo. Uostalom, velika većina mladih crnaca tada nisu nikada imali ni prilike da čuju stari bluz, te nisu imali nikakvu referentnu tačku da bi ga uopšte povezivali sa ropstvom svojih predaka, a ti ljudi su živeli više od 100 godina pre njih. Ropstvo je već tada bilo najmanje 100 godina iza njih. Ni njihove babe i dede nisu bili robovi, niti su se sećali "najcrnjih" perioda američke istorije po pitanju civilnih prava.

Levičari se uvek strašno ustručavaju da iznesu bilo kakve kritike na račun zaštićenih "manjina" i grupacija, a to su prevashodno crnci, žene, muslimani, i seksualne manjine. Čak i ako se pojavi neka statistika ili bilo šta negativno vezano za ove grupacije, tipični levičar će da ih ignoriše ili da spinuje priču u njihovu korist. To je jedan od ključnih modova ponašanja Zapadne levice: "spinovati i izvrtati istinu kad god se ne poklapa sa našim idealima". Ali zato čim čuju nešto negativno o belcima ili muškarcima, a pogotovo belim muškarcima, odmah to preuveličavaju i zvone na sva zvona.

Iako Komikova izdanja sadrže pristojan broj značajnih priča, neke od najboljih nisu uključene. Na primer njegova kratka priča o sebi kao pećinskom čoveku, a koja se zove Cave Wimp, je jedan od najurnebesnijih stripova koje sam ikad pročitao. Za plakanje! Ko ovo pročita a ne nasmeje se glasno bar jednom, taj nije sasvim normalan...

Postoje i neke ekstremno kontroverzne priče koje je radio, a koje je Komiko takođe kompletno zaobišao. Jedna od takvih se zove Kad proklete Ješe osvoje Ameriku, a druga Kad č*m*ge osvoje Ameriku. Obe su po tri strane samo, ali prepune rasnih stereotipova i klišea. Već samo zbog naslova retko koji izdavač se usuđuje da se ovim pričama bavi.

A pritom je namera bila totalno ironična! Levičari, pa i mnogi desničari, su se žestoko pobunili protiv ove dve priče. Nisu ukapirali poentu, a to je da se Kramb sprda na račun rasista i antisemita. Doduše, priče se mogu čitati i u bukvalnom smislu, jer su i tada veoma zabavne. Neki čitaoci kojima su se ove dve priče dopale upravo su ih shvatili na taj način.

Obe priče se mogu naći u Kakav svet 2, a stavljene su na sam kraj stripa, kao da je izdavač hteo da ih sakrije!

Crtež

Krambov crtež je neka nesvakidašnja vrsta likovne šizofrenije a koji ga čini unikatnim. Čisto sa tehničke i stilske strane ima vrlo staromodan stil koji mnogo podseća na ilustracije iz 19. veka i s početka 20-og. Na primer viktorijanske ilustracije. S druge strane, sadržaj je bizaran a bio je i prilično moderan u to vreme (70-te i 80-te). Drugim rečima, koristi tradicionalne tehnike iz davne prošlosti a pritom se bavi vrlo modernim temama i suludim eksperimentisanjem. Taj kontrast ga čini veoma zanimljivim. Kao kada bi crtač Cisko Kida, Salinas, uradio neki distopijski post-apokaliptični serijal.

Od svojih savremenika povremeno podseća na Solanu Lopeza koji je takođe imao starinski pristup i puno senčenja. Mada u proseku Solano možda ima gušći crtež.

Senčenje, kada mu se posveti baš temeljno, je genijalno, a jednako je dobar i u dočaravanju emocija likova. A te emocije iskazuje ne samo kroz izraze lica, već i kroz govor tela u čemu je takođe velemajstor. Za razliku od ilustratora koji umeju samo da nacrtaju blaziranu facu tj samo jedan izraz lica (Roi, Vance, Pratt i još čitava plejada njih), on na raspolaganju ima bukvalno čitav dijapazon ljudskih reakcija, na sve moguće situacije. To je uostalom ključan faktor za ovakvu vrstu stripa koji se prvenstveno bavi ljudima. Svaki karikaturista koji se bavi satirom i sprdnjom mora da ume da vrlo jasno pokaže kako se likovi osećaju u odgovarajućim momentima. A retko ko to tako dobro radi kao Kramb. Drugi odlični karikaturisti ovakvog kova su Aragones, Magnus, Al Jaffee, i Franquin. Ima i drugih, naravno, ali ovi mi prvi padaju na pamet što se tiče besprekornog prikaza emocionalnih stanja likova.

Sve kolorne strane koje ovde vidite su u crno-beloj varijanti u VK. To je ujedno i dokaz da se još i te kako Krambov crtež može bojiti, ukoliko je to obavljeno ovako kako treba, na starinski način. Šteta je što bar jedan od Krambovih albuma na Balkanu nije izdat u boji. Jedini kolor su 7 strana u ovom albumu.

Što se preklapanja priča tiče:

Velika knjiga i Lude godine - 1 strana.

Velika knjiga i Muke sa ženama - 3 zajedničke priče, 22 strane.

Velika knjiga i Kakav svet 1 - 1 zajednička priča, 4 strane.

Velika knjiga i Kakav svet 2 - 3 zajedničke priče, 19 strana.

Lude godine i Kakav svet 1 - 3-4 zajedničke priče, 30 strana.

Lude godine i Kakav svet 2 - 3 zajedničke priče, 11 strana.

Velika knjiga - 210 strana
Muke sa ženama - 110
Lude godine - 130
Kakav svet 1 - 120
Kakav svet 2 - 160


 
Nedavno apdejtovano:
https://vjetroscomics.blogspot.com/2020/10/drawn-together-robert-crumb.html

Još:
https://vjetroscomics.blogspot.com/2020/09/muke-sa-zenama-robert-crumb.html