Velika Knjiga Roberta Kramba

Velika Knjiga

Roberta Kramba

Vrsta: retrospektiva

Crtež/scenario: Robert Crumb 

Izdavač: Komiko (2012)

Premijerno: 60-te do 90-te 

Dimenzije: 31 x 24.5 cm, HC 

Br strana netto: 198 

Tiraž: 999

Žanr: humor, autobiografija, pornografija, satira, parodija

YU istorijat: ?

Kolor? c/b, 7 str u boji.

Politički obojen? Tu i tamo.

Golotinja? Eksplicitna. 

Rasprodato? Da.

Crtež: 2-10/10

Scenario: 3-10/10 

Ciljne grupe: fibratori, anti-marvelijanci, indie film fanovi

Prednosti: urnebesno, duhovito, pronicljivo, inteligentno, iskreno, u mnogim pričama odličan crtež

Minusi: levičarenje, previše sranja iz rane ere, sadrži 3 priče koje su takodje u Muke s ženama

Kramb na Balkanu

Ovaj odličan album izdat je 2012., kao uostalom i većina Krambovih izdanja od Komika. I pre toga se Robert bio povremeno pojavljivao na ovim prostorima, ali su to uvek bila skromnija izdanja. To uključuje i sveske Kakav svet 1 i 2, a koji deluju luksuzno u odnosu na ostale. Tek te godine je Kramb napokon bio predstavljen balkanskoj publici onako kako zaslužuje. 

Mada je slobodno moglo da izađe nekoliko albuma više. Ono što je Komiko pokrio sadrži gomilu značajnih priča, ali je to tek segment svega što je Kramb objavio, a već tada je njegova karijera obuhvatala preko 40 godina. Sada već preko 50. A pritom se i nekoliko priča preklapa sa Velikom knjigom.

Neshvatljivo mi je da su tolika govna i sranja izdata od čitave plejade dunsterskih crtača, modernistički prolivi bez imalo kvaliteta i značaja, a od Kramba stripove dobijamo na kašičicu. Od 2013. nadalje samo jedan novi Krambov album je na Balkanu objavljen! Ne govorim samo o komercijalnim serijalima kao što su superheroji i italijanski vestern - jer bi bilo glupo porediti Kramba sa toliko profitabilnim stripovima - već govorim o totalno levačkim hipsterskim pizdarijama koje imaju malu publiku, a to izbacuju mnogi, ne samo Komiko i Fibra. Toga ima na tone a Kramba relativno malo, a to se kosi sa svakom logikom. Da li je balkansko izdavaštvo mnogo puritanskije nego što smo mislili? Jesu li se baš toliko usrali od kontroverznog sadržaja? Ili će pre biti zato što su priglupi primitivci? Da li ih nervira što Kramb nije "politički čist"?

Izašlo bi već sigurno puno toga do sada, da se vlasniku Fibre Kramb ne gadi. Ja bar pretpostavljam da je tako, jer koji bi drugi razlog mogao biti? Sigurno ne finansijski. A i nema šanse da hrvatsku publiku Kramb ne zanima. Bilo bi totalno logično da upravo ovaj izdavač izbacuje Kramba, i to lopatama na tone kako oni to redovno praktikuju, jer se oni inače i bave - među ostalim - sličnim satiričnim "slice-of-life" anderground serijalima. Međutim, kao što to često biva sa Fibrom, oni se late neke grane strip izdavaštva ili nekog žanra pa onda kao iz inata krenu da izbacuju ono najgore i najprosečnije. Ne uvek, ali vrlo često. Izbacivati stotine takvih albuma a kompletno preskočiti Kramba nema racionalnog objašnjenja.

2012. je Robert gostovao u SKC-u na tribini da promoviše izdanja Komika, a detaljnije o tom događaju možete naći u mojoj recenziji Drawn Together (koju sam nedavno poprilično proširio), link dole. Da sam tada imao tri čuke mozga, što očigledno nisam, pa da na licu mesta kupim ovaj album, da mi ga Kramb lično potpiše. Kupio sam ga tek osam godina kasnije, kada sam ponovo krenuo da čitam stripove. Bio je to jedan od zadnjih primeraka.

VK je odavno rasprodata, mada joj je trebalo skoro 10 godina da ode sa polica. Razlog tome je "veliki" tiraž od 1000 primeraka. Veoma optimistična cifra, kako se ispostavilo! Iako sam o tome već više puta razglabao, da opet ponovim: ne mogu da verujem da je stripska publika toliko sitna na Balkanu. Od preko 20 miliona stanovnika bivše Jugoslavije ne verujem da ima više od 10,000 ozbiljnijih stripofila, a u ovu cifru ubrajam i Bonellijeve Svedoke, marvelijadnike i sve ostale.

Stoga se tiraži od mizernih 1000 ili 2000 primeraka smatraju visokim! Patetično.

Ne tvrdim da je u većini drugih država mnogo drugačije, tako da ova kritika ne ide isključivo na račun balkanskih (ne)čitalaca.

Pritom je izdanje genijalno. Naslovnica, format, pa čak i papir. Kažem "čak" jer Komiko često zna da se zezne sa papirom; puno crnobelih stripova koji vape da budu na mat papiru su izdali na sjajnom. Zato je posebno čudno što Veliku Knjigu nisu tako zasrali, pogotovo što su u pitanju neke ranije godine ovog izdavača. Druga svoja izdanja od Kramba su međutim izdali na sjajnom papiru. S obzirom da je Komiko mali izdavač moguće da je taj papir mnogo jeftiniji. Zato i nisam za to da se najmanji izdavači bave najboljim stripovima, jer je to apsurdno. A prečesto se dešava.

Jedina - ali velika - mana

Uprkos ovim rečima hvale, imam jednu veoma oštru kritiku: prva trećina albuma je beskorisna! Sastoji se od inferiornih stripova 60-ih, kada se Kramb redovno drogirao, i pod uticajem LSD-a kreirao tonu besmislenih "priča", a kada mu je crtež bio loš, čak i neprepoznatljiv. To su stripovi koji su bili namenjeni za naduvane čitače, a to znači da je sadržaj mogao biti totalno nasumičan. Em je crtež bio bljutav, ponekad praktično amaterski, em su scenariji bili daleko slabiji. Ne znam ko je zaslužan za ovakav potez, ali je odluka bila imbecilna da se pošto-poto prikaže Kramb "od početka do kraja". Onako pretenciozno u fazonu, "evo svih njegovih faza, era i stilova, da bi se čitaoci upoznali sa čitavim njegovim obimom rada".

Ne podnosim takve budalaštine. Što onda nisu ubacili i njegove crteže kad je imao pet godina? Slično kao što i ne podnosim kada se neki kvalitetan serijal pošto-poto izdaje u hronološkom redosledu - ukoliko je ranija faza crtački mnogo slaba u odnosu na kasniju. Možda je upravo zato Darkwoodov pokušaj sa Iznogudom i propao, jer nisu krenuli od neke malo kasnije faze ili od sredine. Izdavati baš svaki serijal hronološki je čist autizam. Najbolji izdavači se ogledaju u fleksibilnosti i zdravom razumu, a ne u magarećoj tvrdoglavosti da sve uvek mora na isti način da se radi. A gde piše da mora?

Prioritet je trebao da bude prikazan Kramb u svojoj najboljoj formi, a to su stripovi od ranih 70-ih nadalje. Odličnih njegovih stripova od perioda 70-ih do 90-ih ima previše da bi se čak trećina albuma potrošilo ni na šta, umesto da čitav album bude na visokom nivou, od početka do kraja. Nije sve od njega bilo brilijantno od 70-ih nadalje, ali mnogo manje je bilo zabušavanja tj većih padova u crtežu.

Stoga nisam ni čitao mizernu prvu trećinu, već za mene ovaj album počinje tek od strane 68. Odatle pa do kraja ima puno sjajnih epizoda i priča, a crtež je uglavnom odličan, ponekad i vrhunski. Možda 140 strana deluje premalo (što dobijemo kada oduzmemo onih 70 bačenih), ali puno ovih priča su veoma gusto ispisane, sa puno naracije i balona. Vrlo gust sadržaj, scenaristički i crtački. Upravo su mu ti neakcioni stripovi najbolji.

Iako je čitava jedna trećina za kantu za smeće, ono što nakon toga sledi je u određenoj meri toliko dobro da se više nego isplati nabaviti ovaj album. Neke od priča spadaju u sâm vrh satiričnog i autobiografskog stripa. Ima legendarnih crteža i gegova koji su neosporan deo strip istorije. Ima momenata plakanja od smeha, jer humor je brutalan a Krambova iskrenost visoka. Iako postoje određena preklapanja sa pričama iz Lude godine i Muke sa ženama, kao i sa oba izdanja Kakav svet, ovo treba imati već "samo" zbog velikog formata ako ništa drugo. A i papir je bolji. Ali čak i da sam već imao većinu ovih priča u nekim drugim albumima, do te mere da su mi samo 30-ak strana bile sasvim nove - čak i tada bi se isplatilo kupiti Veliku knjigu. Kramb spada u mojih 20 omiljenih crtača, a njegovi stripovi mi spadaju u prvih 10, tako da mnogo ne gledam ni cenu ni broj strana.

Jedino kod čega bih se ogradio što se njegovih albuma tiče, osim pomenutih inferiornih stripova 60-ih, su njegovi Sketchbooks koje je izdao Taschen. To su 8 kolekcija raznih skica, naslovnica i nedovršenih tabli koje obuhvataju sve njegove ere. Ne bacajte novac na njih, sem ako vam loš i osrednji crtež ne predstavlja nikakav problem. A paradoksalna ironija je da bi upravo crtež trebao biti glavni fokus takvih kompilacija pošto priča nema, odnosno vrlo malo. Delfi trenutno drži svih 8 primeraka, a nisu rasprodati baš zato što su papreno skupi a ne nude skoro ništa. Nabavili su ovih osam isprdaka, a maltene sve ono ostalo što je daleko značajnije ni od korova.

Poglavlja u Velikoj knjizi su podeljena na teme, npr muzika ili žene (a to poglavlje su ladno mogli nazvati i "Krambove seksualne perverzije").

Žene

Treće poglavlje, koje se bavi ženama, je uglavnom odlično ilustrovano, ali sadržaj nije uvek najbolji. U proseku su mnogo bolje priče u Muke s ženama, album koji se jednostavno mora imati - uprkos tome što žene uglavnom crta nakaradno, a to ne radi jer ne ume da crta već zato što je perverzan. Kramb je nažalost jedan od onih šonjavih papučića koji preferiraju da budu pod dominacijom žene - i u seksualnom smislu i u svakodnevnom životu. Njega valjda zato pale Amazonke, a zato je i crtao priče u kojima visoke moćne žene njega zlostavljaju - kao uostalom i on njih.

Njegove seksualne aberacije uključuju sadomazohizam, fetiš stopala i ženskih kožnih cipela, infantilizam koji uključuje "jahanje" žena, grljenje (debelih) nogu, jedva izvodljiv "gimnastički" seks, pa čak i pedomaniju. Mnogo više toga ima u Ludim Godinama.

Mada ne treba nužno brkati papučiće sa mazohistima. Papučići levičarske orijentacije ne kapiraju šta je zapravo Zapadni feminizam, pa čak i veruju kako je to korisna stvar za "daljnji razvoj" Zapadne civilizacije! Iako ponekad deluje kao da se sprda na njihov račun (kada ono malo muškosti u njemu preovlada), on uglavnom ima pozitivno mišljenje o feministkinjama - koje su velika većina marksistički ekstremisti. Nisu one nikakvi "borci za slobodu i jednakost", jer slobodu i jednakost žene već odavno imaju - pa čak i više nego što zaslužuju - već se feministkinje zalažu za žensku dominaciju, za komunistički poredak, odnosno za kompletnu dekadenciju i raspad društva i civilizacije. Jer mrze i sebe i muškarce. (A svoje licemerje najjače iskazuju time što vrlo rado ignorišu opresiju žena u islamskom svetu, i to samo zato što im politički tako više odgovara.) Moja interpretacija ovakvog stava (odnosno čisto nagađam) je da on ima veliku (klasično katoličku) grižu savesti zbog svojih seksualnih aberacija, kao i zbog stripova u kojima navodno loše prikazuje žene, pa se valjda nada iskupljenju ukoliko se prikloni feminističkom pokretu. A tu igra izvesnu ulogu i njegova višedecenijska supruga Alin, koja je bila tipična levičarka. Drugog objašnjenja nemam, sem da je možda jednostavno za političke teme suviše glup i naivan. A i to je moguće; postoje pronicljivi ljudi koji nisu neinteligentni, ali koji politiku uopšte ne kapiraju. Sveobuhvatni koncepti koji se bave raznim granama nauke i društva su odviše kompleksni za veliku većinu ljudi, ne samo za njega.

Ima nekih dobrih fazona i ludosti na temu žena, ali priče su uglavnom konfuzne, bez jasne poente. Izuzetak bi bila priča Sally Blubberbutt (strana iznad) koja je prilično zabavna. Crtež u The Mighty Powerfems mi se ne sviđa, i prilično se razlikuje od uobičajenog stila. Verovatno se odlučio na ovakav pristup jer je u pitanju sprdnja na račun superherojskih i akcionih stripova, mada se konkretno u ovom slučaju radi o parodiji TV serije iz 70-ih Charlie's Angels.

Inače njegov stav generalno o ženama nije tako jednostavan. Još i te kako ume da bude surov prema njima, ne samo u smislu blentave i "hororne" seksualne eksploatacije u pričama u kojima Kramb seks prikazuje kao neku vrstu "nemoguće ekstremne gimnastike". Surov je i u svojim opisima ženskog pola i njihovog ponašanja i razmišljanja. Stoga je često bio kritikovan od strane feministkinja! Nazivali su ga šovinistom i rasistom, a i on sâm je bar jednom priznao da je šovinista.

Frustracije koje Robert nosi još iz adolescencije su još uvek sastavni deo njega, iako se već u svojim 20-im bio debelo ovajdio o seksualnu hipi revoluciju i o svoju iznenadnu slavu. Zbog "seksualne revolucije" i zbog svojeg uspeha u andergroundu imao je puno žena, ali pošto je bio "ignorisan" dug niz godina (jer je totalni šonja - na slici) stekao je uvid u istinsku a skrivenu psihu žena, a to je da preferiraju "loše momke", i da nisu ni približno toliko romantične i fine kao što muškarci misle, i kao što ih debilno Zapadno društvo predstavlja. Ne bih rekao da ih je sasvim provalio (jer tako nešto mogu da tvrde samo psiholozi kao što je Alexander Grace), ali je provalio suštinu, a to je daleko više od prosečnog muškarca koji uopšte žene ne kapira. Nabavite Muke sa ženama (link dole) pa ćete saznati o čemu pričam...

Feminizam

S tim što se u poslednjih nekoliko decenija mnogo više okrenuo feminizmu, i, koliko ja znam, više ne radi ništa što bi feministkinje naljutilo. Ipak su ga na kraju žene pripitomile, a time je pokazao da ne ume da održi svoj stav na duge staze već da je poklekao pritisku.

Da vam dočaram koliko Kramb ume da bude naivan i glup po pitanju dešifrovanja levičarske propagande - kojom je bombardovan skoro čitav život - on je poverovao u tvrdnje levičara da je istinski matrijarhat zaista postojao u drevnoj istoriji. Iako za to ne postoje nikakvi dokazi. I uprkos tome što se to uopšte ne poklapa sa logikom! (Više o tome u nekoj drugoj Krambovoj recenziji.) Po kojoj logici može da postoji ikakvo ljudsko društvo - pre recimo nekoliko hiljada godina - a da su žene njime vladale? Žene su fizički mnogo slabije, imaju manje samopouzdanja od muškaraca (zbog manjka testosterona), a to znači da su Alfa mužjaci daleko spremniji da budu vođe i prave velike odluke od Alfa ženki. Da ne pričamo o drugim očiglednim razlikama, od kojih gotovo sve favorizuju muškarce kao vođe porodica, klanova i društva. Matrijarhat može da postoji samo na mikro nivou, odnosno u određenim klanovima i eventualno manjim selima kada se tako potrefi - iz ko zna kojih razloga. Na makro nivou je matrijarhat čista besmislica i fantazija mentalno obolelih komunjara. Kramb je toliko naivan da možda čak veruje i u onu totalno maloumnu floskulu koja glasi "da žene vladaju svetom ne bi bilo ratova". To je jedno od najglupljih ubeđenja i mitova vezano za ljudsku psihologiju, istoriju i ponašanje.

Ovaj podatak da Kramb veruje u matrijarhat sam saznao iz njegovog stripa Knjiga postojanja, link dole, a njegova velika naklonjenost feministkinjama je u potpunosti dokazana u albumu Art and Beauty.

Još jedan primer njegovog političkog lakoverja su par priča koje se bave zagađenjem okoline. U njima se vidi da Robert zaista veruje kako ljudi mogu da "unište planetu", a čak i da je to tako on izgleda ne kapira da glavni krivci za to nisu zapadnjački kapitalisti već istočnjački komunisti. Doduše Kina nije bila industrijski ni približno toliko razvijena u 70-im i 80-im kao sada. A opet, nije problem samo u Kini... Ali kako bi to Robert mogao da zna kada su njegovi jedini izvori "informacije" levičarski. I kada mu je američki provincijalizam default način razmišljanja.

U jednom dokumentarcu, Kramb je naveo Spain Rodrigueza (poznati crtač) kao njegovog političkog edukatora tokom 60-ih dok su radili zajedno za Zap Comix. Rodriguez je bio radikalni marksista! Ovo fino i lepo sumira Robertovu naivnost, jer kako može jedan politički ekstremista da ti formira način razmišljanja? To samo budale mogu sebi da dozvole.

Kramb je tema kojom Kramb najbolje vlada

Najbolje poglavlje ubedljivo je zadnje, koje je najviše autobiografsko. Generalno govoreći, takvi stripovi su mu najbolji. Uostalom, takav jedan samokritičan i neurotičan lik kao što je Kramb sebe neuporedivo bolje poznaje i razume nego što razume društvo i civilizaciju. A pogotovo politiku. Stoga je daleko logičnije da će takvi autobiografski stripovi da budu neuporedivo inteligentniji i bolje napisani nego njegovi mizerni pokušaji političke satire. Svako treba da piše o onome u šta se razume. Ako on smatra da se iole razume u politiku zato što mu je Rodriguez punio glavu glupostima onda je naivan da nema dalje.

Međutim on nije običan levičar, barem ne u prošlosti. Sada jeste, sada je najobičnija levičarska ovca, ali to nije uvek bilo tako. Neki smatraju da je on bio deo hipi pokreta, ali to samo tako deluje površinski. Ko god je čitao više njegovih stripova, a pogotovo onih koji se bave hipicima, znaće da to nije tako. Bar ne sasvim. Umeo je često da se sprda na njihov račun, čega ima i u ovom integralu. Čak se i bavi razbijanjem pozitivnih hipi mitova (koji su u 80-im bili sveprisutniji i snažniji nego sada). Niti voli rok muziku oko čega se sve vrtelo kod hipika (mada su donekle voleli i folk); on ne sluša ništa moderno - a to u ovom slučaju znači ništa posleratno! Totalni tradicionalista. Ima puno njegovih priča koje bi nanervirale većinu levičara. Kao na primer vlasnika Fibre koji, kao što već rekoh, verovatno nikada ne namerava da izbaci išta od Kramba.

U jednoj priči ovde, on sebe čak vrlo duhovito predstavlja kao srednjovekovnog čoveka koji se nekako zagubio u 20. veku, te je totalno nesnađen i iziritiran. Ovo čak i nije neko veliko preterivanje, jer na mnogo načina zaista deluje kao čovek koga je neko sa vremenskom mašinom doveo iz davnina. Smeta mu rok muzika, smeta mu tehnologija, smeta mu to što je čitava Amerika pokrivena telefonskim kablovima. Ne voli kompjutere, i zaista se ponaša kao da ima 200 godina.

Kontradikcije

Veoma je skeptičan i ciničan po pitanju svega modernog, i dobrog i lošeg - sem kad je u pitanju aerobik! Jer ga to pali. A upravo je aerobik jedna tipična trendovska glupost modernog doba, nešto što bi trebalo da ismeva. Ali pošto se loži na debeloguze, mišićave, nogate žene kada cupkaju uz ritam neke debilne muzike, onda mu aerobik uopšte nije problematičan. A to samo dokazuje da su mu instinkti daleko jači od intelekta. (Kod levičara emocije gotovo uvek preovladaju nad razumom; infantilizam.) Nije objektivan, već se ipak prvenstveno orijentiše po sopstvenim preferencama i impulsima.

A ovakvo egoistično i licemerno razmišljanje sam primetio kod njega još na tribini 2012. kada je pričao o svom boravku u Bugarskoj dok je ta zemlja još uvek bila vazal Sovjetskog Saveza. Ne sećam se detalja, ali znam da se fokusirao samo na svoja iskustva te iz toga izvlačio zaključke, a totalno zanemarivao bedu u kojoj su Bugari živeli onomad. A to me podseća na levičarske narcisoide koji idu na hodočašće u Indiji da bi se "prosvetlili", pa kad se vrate u Ameriku laprdaju o svom "duhovnom porođaju" - kompletno ignorišući siromaštvo koje su tamo morali da primete. Levičari samo kenjaju o uklanjanju siromaštva, jer se od socijalističkih čepiguza očekuje da tako nešto podržavaju; u praksi ih to uopšte ne zanima. Baš kao i što ih rasizam i šovinizam uopšte ne tangiraju, već samo na papiru, u teoriji.

On je čovek većih kontradiktornosti, a jedna od njih je da je tobože bio deo hipi pokreta - a pritom mrzi rok muziku i ne može da se identifikuje sa tehnološkom erom. Istina je doduše da su se i hipici navodno klanjali "povratku u pećine" ali se to ispostavilo kao folirantsko pomodarstvo i debelo licemerje. Kao što je to Robert ovde i sâm lepo opisao, jer je priznao da su većina hipika 60-ih kasnije izvršili metamorfozu u japije tj izdali svoje nekadašnje ideale. Samo nekolicina hipika je otišla da živi primitivnim životom po američkim šumama, a i to bi se često izjalovilo jer bi se hipici susreli sa realnošću, koja nije naklonjena nikome pa ni njima. Uostalom, on je takođe priznao činjenicu da su hipici bili uglavnom iz srednje klase. Razmažena derlad željna pažnje, a naivni k'o dupeta. (Marks je prognozirao "proleterske revolucije" u kapitalističkim zemljama, a zapravo su morončine iz srednjeg staleža bili glavne njegove pristalice. Samo jedna od njegovih mnogih loših prognoza.)

Jedan odličan primer koliko Robert ume da bude kontradiktoran možemo pronaći na 2. i 3. strani priče I Remember the 60s (str 205-206), strana iznad. Na drugoj strani se blamira slagajući se sa feministkinjama, međutim samo nekoliko kadrova kasnije priznaje da se plaši crnaca na ulici! Eto zašto ga levica ne prihvata tako olako, iako je on nesumnjivo njihov. Priznati da se plašiš crnaca kada ih vidiš na ulici se kod moderne levice smatra teškim rasizmom. Ovako nešto levičari nisu tolerisali ni u 80-im - a kamoli sada!

Međutim, Kramb sebe nije umeo da cenzuriše, to je jednostavno bilo jače od njega kao što i sâm priznaje. Znači vrlo je sličan meni, odnosno ja njemu, jer se i ja mučim da sebe cenzurišem. Morao je da crta i piše ono što je osećao, kao da je tako bio programiran. Ili je makar tako bilo dug niz godina, dok su mu stripovi još uvek bili kontroverzni i ekstremni. Po tom pitanju je krenuo da se smiruje posle 90-ih. Kada je ušao u srednje godine počeo je da govori o tome da mu je mozak bio "spržen" čitavih 20 godina zbog droga iz 60-ih, tvrdnji kojih ima i u ovom albumu. Da li su to možda očajnički pokušaji opravdavanja za velike količine političke nekorektnosti?

Već odavno je bio krenuo da se izvinjava za "grehe prošlosti", makar indirektno. Imao je zdraviji stav po tom pitanju kada je bio mlađi i buntovniji. Velika ironija Roberta Kramba: pre 40 godina kada nije bilo puno razloga za buntovništvo on je bio neka vrsta pobunjenika, a sada kada ima najviše razloga da se buni, on se klanja establišmentu. Ništa nije shvatio.

Smekšao se i približio radikalnoj levici koja trenutno vlada Amerikom. Nije se prodao kao neka alava prostitutka, kao na primer Howard Stern koji je maltene delovao kao desničar u 90-im - a onda najednom postao klasični soroševac kada mu je jedan levičarski konglomerat ponudio ogroman devetocifreni ugovor. Nije se Kramb prodao, ali nije ni daleko od toga. Primer; nakon što je levičarski New Yorker pre nekih 15 godina odbio Robertovu naslovnicu (dve lezbejke u bračnoj zajednici), on se javno okrenuo protiv tog lista i najavio da će da ih bojkotuje od tada. Takav potez ga ne čini "hrabrim čovekom anti-establišmenta" već ga čini klasičnim levičarskim poltronom. To je apsolutno tipično ponašanje modernih levičara, odnosno onih koji su deo javnog života. Virtue-signaling u svom maltene najjadnijem obliku.

To mi uopšte ne liči na Kramba iz 20. veka koji se nikada ne bi toliko zdušno zalagao za seksualne manjine i slične pizdarije, a još manje bi javno to radio, da se pred svima kurči kako je on tobože moralan i hrabar. A i njegov Art & Beauty album iz 2016. prosto vrvi od feminizma i levičarenja. Album je krcat sa poznatim citatima (mahom levičara), a njihova svrha kao da su pokušaji pravdanja svoje seksualne aberacije i opsesije. U svojim kontroverznim radovima 20. veka nije pokušavao da sebe pravda, bar ne na ovako direktan, poltronski i kukavički način.

Ali izgleda da se i to promenilo. Razlog ne verujem da je finansijski, kao što je to uglavnom slučaj kod mnogih koji se čepe marksističkim elitama, već mislim da je posenilio. Moždane vijuge mu pod stare dane verovatno mnogo slabije rade pa nije ni kadar da ukapira šta sve današnja ekstremna levica radi. Deluje da mu starost nije donela mudrost već obrnuto. Jebi ga, nismo svi isti!

Podatak da je nedavno kritikovao Trampa, pa čak i crtao antitrampovski strip, samo potvrđuje moje sumnje. U ovoj eri legendarne histerije zapadnjačkih marksista je totalno suludo kritikovati Trampa, kao da je on glavni problem - a on zapravo pokušava da reši najveće probleme koje su levičari kroz decenije trovanja Amerike prouzrokovali. Ovakvim nebuloznim izjavama on potvrđuje da se priklonio establišmentu. U ovom albumu on se ismeva hipicima za upravo takve stvari, a eto ga decenijama kasnije kao krivac slične vrste ponašanja. Znači samo još jedan u nizu licemera, a time se pridružuje Sternu, Bill Burr-u, i mnogim drugima.

Presmešno mi je kada se nabeđeni "buntovnici" iz rok i pop muzike ovako besramno šlihtaju korporacijskom establišmentu, i to bez trunke stida i samospoznaje. On se sada bukvalno ponaša kao Green Day i ostali maloumni poltrončići. Srozao se totalno. Ako je pre povremeno grešio i laprdao gluposti, sada isključivo to radi.

Muzika

Poglavlje o muzici je veoma dobro ilustrovano, ali je meni manje zanimljivo jer se odviše fokusira na džez i bluz. Ali to je subjektivan utisak; onima koji vole ovakvu muziku upravo ove epizode će biti veoma zanimljive. Ovaj opis ne važi za prvu epizodu, Where Has All the Beautiful Music Gone, koja je odlična, i koja me neodoljivo podseća na mene u momentima kada me obuhvati mržnja prema vrstama muzike koje ne podnosim. Vrljavi New Wave pozer Limahl treba da se ponosi što se obreo u jednom Krambovom stripu! Gde baš njega nađe, živ piš... A saznajemo i da posebno mrzi Bruce Springstina (hoću reći Robert ga mrzi, ne Limahl), a koji se pominje u negativnom kontekstu u još jednoj priči ovde. Baš kao i ja! I ja u 80-im nisam mogao Brusa da smislim. Primitivni Amerikana rok za balvane.

Iako se moji i Krambovi muzički ukusi ne poklapaju - jer mogu samo da mislim šta bi rekao o ekstremnom metalu (!) - imamo to zajedničko sa Springstinom i Limalom (mada je ovaj drugi zaista prilično nebitan). A moram da dodam da me je Robert naveo na jednu odličnu pesmu iz 1930. Radi se o bluz pevačici Geeshie Wiley i pesmi Last Kind Words Blues. Iako uopšte ne slušam bluz jer mi je dosadan i jednoličan, ova pesma je nešto posebno. Kad čovek sluša nešto ovako počinje da još bolje shvata zašto je Kramb toliko opčinjen starinskom muzikom, jer takvi snimci sadrže u sebi nešto autentično i izvorno, slično pojedinim starogradskim srpskim pesmama. Takve atmosfere nema u modernoj muzici, a Robertu je upravo tako nešto potrebno.

S obzirom da nikada nije naveo neku klasičnu muziku da mu se sviđa, pretpostavljam da njegove uši jednostavno ne tolerišu disonansu, kompleksnost i agresiju. Na primer verujem da mu ni Stravinski ne valja uopšte, kao ni na primer Noć na goloj planini od Musorgskog. Bluz je muzika vrlo "uskog shvatanja" odnosno uskih mogućnosti; sve je šablonski, prema tome ne znam šta mu toliko smeta pop muzika 80-ih, baš u vreme kada je muzika bila najbolja verzija sebe. To je poprilična ironija, što je baš našao taj period pop muzike da koristi kao simbol kulturološke propasti moderne civilizacije. Naravno da ako se fokusiraš samo na sranja od Limala i Brus Springstina da možeš da stekneš utisak da je to sve sranje. Ali to je daleko od istine.

Međutim, činjenica da puno voli i džez govori o tome da nije limitiran samo na banalnu muziku kao što je bluz. Ja džez ne slušam, odnosno jako retko, ali to je naravno daleko ozbiljnija muzika od bluza. Mada i to dosta zavisi o kojim vrstama džeza pričamo. Atonalni modernistički džez kao i ogavni preglasni dixieland su sranje.

Duža priča o bluzeru Patonu, iako se bavi likom za koga niko nije čuo van specijalizovanih muzičkih krugova, pokazuje koliko je Kramb vešt sa biografijama. U tome je genijalan, a to je uostalom i evidentno u njegovom Kafki (link dole) kao i u svojim autobiografskim pričama. Postoji i priča o ekscentričnom piscu naučne fantastike Filip K. Diku (Blade Runner), ali to još nisam pročitao jer nemam. (A to je odličan primer nečeg veoma kvalitetnog što su mogli da ubace u Veliku knjigu umesto onih ranih drogeraških pizdarija.) Ja da imam moć da umesto njega biram kojim temama će da se bavi, odlučio bih da skoro isključivo radi biografske stripove. I to biografije ljudi koje ja odlučim.

Pošto je Kramb naivni levičar koji je naseo na marksističku propagandu, s vremena na vreme se primećuju takve stvari u njegovom pisanju, i to kroz neke njegove opaske i poprilično glupa zapažanja. Konkretno u kontekstu crnačke muzike imamo odličan primer na strani 167. (Za one koji nemaju ovaj album to je 4. strana priče o Patonu.) Kramb uviđa da se istorijom rane crnačke bluz i jazz muzike bave maltene isključivo belci, i da belci održavaju tu muziku na životu. Ovo je naravno tačno, ali onda sledi njegova prilično tupava teorija zašto je to tako:

"Sva istraživanja njegovog života obavili su beli studenti. Čini se da stari bluz u crncima još budi uspomene na mračnu prošlost iz Čiča Tomine Kolibe koju bi najradije zaboravili."

Ovo je klasična levičarska racionalizacija bez logike, bez ikakvog temelja u razumu ili činjenicama, očajnički pokušaj da se crnci opravdaju. Konkretno u ovom slučaju da se operu od svog blamažnog nezainteresovanja u sopstvenu istoriju i kulturu. To što tipičan mladi crnac u 80-im nije hteo da sluša ništa crnačko iz prošlosti već ga je samo zanimala kretenska i antimuzikalna rep "muzika" nema blage veze sa kompleksima vezanim za ropstvo. Uostalom, velika većina mladih crnaca tada nisu nikada imali ni prilike da čuju stari bluz, te nisu imali nikakvu referentnu tačku da bi ga uopšte povezivali sa ropstvom svojih predaka, a ti ljudi su živeli više od 100 godina pre njih. Ropstvo je već tada bilo najmanje 100 godina iza njih. Ni njihove babe i dede nisu bili robovi, niti su se sećali "najcrnjih" perioda američke istorije po pitanju civilnih prava.

Levičari se uvek strašno ustručavaju da iznesu bilo kakve kritike na račun zaštićenih "manjina" i grupacija, a to su prevashodno crnci, žene, muslimani, i seksualne manjine. Čak i ako se pojavi neka statistika ili bilo šta negativno vezano za ove grupacije, tipični levičar će da ih ignoriše ili da spinuje priču u njihovu korist. To je jedan od ključnih modova ponašanja Zapadne levice: "spinovati i izvrtati istinu kad god se ne poklapa sa našim idealima". Ali zato čim čuju nešto negativno o belcima ili muškarcima, a pogotovo belim muškarcima, odmah to preuveličavaju i zvone na sva zvona.

Iako Komikova izdanja sadrže pristojan broj značajnih priča, neke od najboljih nisu uključene. Na primer njegova kratka priča o sebi kao pećinskom čoveku, a koja se zove Cave Wimp, je jedan od najurnebesnijih stripova koje sam ikad pročitao. Za plakanje! Ko ovo pročita a ne nasmeje se glasno bar jednom, taj nije sasvim normalan...

Postoje i neke ekstremno kontroverzne priče koje je radio, a koje je Komiko takođe kompletno zaobišao. Jedna od takvih se zove Kad proklete Ješe osvoje Ameriku, a druga Kad č*m*ge osvoje Ameriku. Obe su po tri strane samo, ali prepune rasnih stereotipova i klišea. Već samo zbog naslova retko koji izdavač se usuđuje da se ovim pričama bavi.

A pritom je namera bila totalno ironična! Levičari, pa i mnogi desničari, su se žestoko pobunili protiv ove dve priče. Nisu ukapirali poentu, a to je da se Kramb sprda na račun rasista i antisemita. Doduše, priče se mogu čitati i u bukvalnom smislu, jer su i tada veoma zabavne. Neki čitaoci kojima su se ove dve priče dopale upravo su ih shvatili na taj način.

Obe priče se mogu naći u Kakav svet 2, a stavljene su na sam kraj stripa, kao da je izdavač hteo da ih sakrije!

Crtež

Krambov crtež je neka nesvakidašnja vrsta likovne šizofrenije a koji ga čini unikatnim. Čisto sa tehničke i stilske strane ima vrlo staromodan stil koji mnogo podseća na ilustracije iz 19. veka i s početka 20-og. Na primer viktorijanske ilustracije. S druge strane, sadržaj je bizaran a bio je i prilično moderan u to vreme (70-te i 80-te). Drugim rečima, koristi tradicionalne tehnike iz davne prošlosti a pritom se bavi vrlo modernim temama i suludim eksperimentisanjem. Taj kontrast ga čini veoma zanimljivim. Kao kada bi crtač Cisko Kida, Salinas, uradio neki distopijski post-apokaliptični serijal.

Od svojih savremenika povremeno podseća na Solanu Lopeza koji je takođe imao starinski pristup i puno senčenja. Mada u proseku Solano možda ima gušći crtež.

Senčenje, kada mu se posveti baš temeljno, je genijalno, a jednako je dobar i u dočaravanju emocija likova. A te emocije iskazuje ne samo kroz izraze lica, već i kroz govor tela u čemu je takođe velemajstor. Za razliku od ilustratora koji umeju samo da nacrtaju blaziranu facu tj samo jedan izraz lica (Roi, Vance, Pratt i još čitava plejada njih), on na raspolaganju ima bukvalno čitav dijapazon ljudskih reakcija, na sve moguće situacije. To je uostalom ključan faktor za ovakvu vrstu stripa koji se prvenstveno bavi ljudima. Svaki karikaturista koji se bavi satirom i sprdnjom mora da ume da vrlo jasno pokaže kako se likovi osećaju u odgovarajućim momentima. A retko ko to tako dobro radi kao Kramb. Drugi odlični karikaturisti ovakvog kova su Aragones, Magnus, Al Jaffee, i Franquin. Ima i drugih, naravno, ali ovi mi prvi padaju na pamet što se tiče besprekornog prikaza emocionalnih stanja likova.

Sve kolorne strane koje ovde vidite su u crno-beloj varijanti u VK. To je ujedno i dokaz da se još i te kako Krambov crtež može bojiti, ukoliko je to obavljeno ovako kako treba, na starinski način. Šteta je što bar jedan od Krambovih albuma na Balkanu nije izdat u boji. Jedini kolor su 7 strana u ovom albumu.

Što se preklapanja priča tiče:

Velika knjiga i Lude godine - 1 strana.

Velika knjiga i Muke sa ženama - 3 zajedničke priče, 22 strane.

Velika knjiga i Kakav svet 1 - 1 zajednička priča, 4 strane.

Velika knjiga i Kakav svet 2 - 3 zajedničke priče, 19 strana.

Lude godine i Kakav svet 1 - 3-4 zajedničke priče, 30 strana.

Lude godine i Kakav svet 2 - 3 zajedničke priče, 11 strana.

Velika knjiga - 210 strana

Muke sa ženama - 110

Lude godine - 130

Kakav svet 1 - 120

Kakav svet 2 - 160

 

Nedavno apdejtovano:

https://vjetroscomics.blogspot.com/2020/10/drawn-together-robert-crumb.html

Još:

https://vjetroscomics.blogspot.com/2020/09/muke-sa-zenama-robert-crumb.html

https://vjetroscomics.blogspot.com/2026/06/kafka-crumb.html

https://vjetroscomics.blogspot.com/2026/06/american-splendor-crumb.html

Burton & Cyb

Barton & Kib

Vrsta: integral

Crtež: Jose Ortiz

Scenario: Antonio Segura

Izdavač: Lokomotiva (2024), Fibra (2025)

Premijerno: 1989-1992

Dimenzije: 32.5 x 24.5 cm, HC

Br strana netto: 230

Tiraž: 500 + 500

Žanr: sci-fi, humor

YU istorijat: -

Kolor? Ne.

Politički obojen? Ne.

Golotinja? Tu i tamo. 

Rasprodato? Ne.

Crtež/kolor: 8/10 

Scenario: 6/10

Ciljne grupe: razne

Prednosti: kratke priče, kolor

Minusi: likovi, neposebne priče

Čitava serija "novih" albuma od Ortiza je krenula nedavno, od strane Fibre i Lokomotive, što je vrlo pohvalno. Već sam o nekima pisao ovde, linkovi su dole.

Uprkos mnoštvu smeća koje redovno izbacuje, Fibra svake godine izda nekih 5-6 odličnih stripova. U nekom hipotetičnom svetu u kojem vladaju logika, razum i dobar ukus, vlasnik Fibre bi odabir titlova prepustio nekom ko se zaista razume u stripove, a on se isključivo fokusirao na tehničku i biznis stranu produkcije. Tada bi Fibra bila ubedljivo najbolji izdavač na ovim prostorima: bili bi jači od svih drugih izdavača zajedno.

Lokomotivino izdanje B&K je skuplje i veće, ali preporučujem Fibru. Nije ovde crtež toliko detaljan i precizan kao što Ortiz to ume pa da se ide na 33 cm. Fibrin format od 28 cm je prikladniji, a time i manje kabast i lakši. Lokomotivin strip je bespotrebno glomazan, ali njega imam jer je nažalost izašao ranije. Nisam pobornik gesla "što veće to bolje": to sve zavisi od stripa odnosno od crteža. Lokomotiva je i Storma izbacila u prevelikom formatu - a pritom su Korbenov Svet mutanata izbacili u manjem nego što je trebalo. (Nek' mi se slobodno jave ako žele da im budem savetnik... Da ubuduće manje greše sa tim tehnikalijama.)

Ovo u zagradi je naravno šala! Ili polu-šala...

Za razliku od Morgana koji je paralelno objavljen od strane oba izdavača, ovde imamo kolor, i to prilično dobar. Tradicionalan a ne moderni. Već sam pisao o tome (link dole) kako je sramota što su Morgana izbacili u CB, i to oba izdavača, jer kad god Ortiz crta ovako relativno "oskudno" kolor ne samo da nije na odmet već je zaista i potreban. Uostalom, Morgan je postojao u kolornoj varijanti još kada je bio objavljen, što znači da crno-belisti ne mogu previše da zvocaju o "uzurpiranju prvobitne vizije" i slične budalaštine.

Ne znam kako to ide sa pravima, odnosno koliko traje proces od sticanja prava pa do odštampanog albuma, ali ukoliko je vlasnik Fibre unapred znao da je Lokomotiva već izbacila CB izdanje, ili da će to da uradi, pa mogao da se odluči za kolor a to nije uradio iz nekih tobože "umetničkih" razloga - to bi onda bila velika glupost s njegove strane. Mada, možda i nije imao tu opciju već su postojala prava samo za CB Morgana, ili je razlika u ceni bila prevelika.

Serijal se vrti oko dva prevaranta koji upadaju u razne zavrzlame jer se bave mutnim poslovima. Znači prilično očigledna paralela sa Klark & Kjubrik (link dole), iako Fontova dva lika nisu kriminalci. Kao što to uglavnom biva sa kopijama, original je bolji. A i crtež je bolji u K&K.

Scenario B&K sadrži prečesto jeftin(iji) humor, a priče održavaju pažnju prevashodno zbog dobrog crteža kao i zbog sci-fi žanra zbog kojeg ima puno šarenila: neobičnih visti i kreatura.

Serijal je rađen u špansko-argentinskom stilu, a to znači da su sve priče kratke, od po 8 strana. To takođe pomaže stripu da ublažava neke svoje mane jer se priče brzo odvijaju, što sprečava dosadu. Rastegnute priče u BD formatu bi zahtevale jači scenario i bolji humor. A i mnogo bolje titularne likove.

Oba glavna lika su slabo osmišljeni, vizuelno i karakterno. Niti su simpatični niti preterano zanimljivi. Jedan je očigledna karikatura plavokosih stereotipičnih američkih heroja, dok drugi izgleda kao tipičan šibicar. Nisu upečatljivi i ne poseduju harizmu. Da su njih dvojica u nekom normalnijem okruženju, kao npr na planeti Zemlji 20. veka, ovakav nivo pisanja ne bi bio dovoljan bez obzira na žanr.

Nije album koji se mora imati, pogotovo za nekog ko nema ništa od Ortiza. Takvi bi trebali da prvo krenu sa Hombre, 13. Sprat, ili s Darkwoodovim Jezovnikom.

Iz nekog čudnog razloga Lokomotiva je izbacila po dve različite naslovnice za Morgana kao i za ovaj serijal. Bonelijevske fore i fazoni. Nemam ništa protiv, ali mi deluje kao nepotrebno zayebavanje. U oba slučaja preferiram naslovnice koje su identične Fibrinim.

Kafka - Crumb

 Kafka for Beginners

Vrsta: deo edicije "za početnike"

Crtež: Robert Crumb

Sadržaj/priče: David Mairowitz & Franz Kafka

Izdavač: Hinaki (2000/2004)

Premijerno: 1993 

Dimenzije: 21 x 14 cm, SC 

Br strana netto: 173 

Tiraž: 500 + 300

Žanr: humor, biografija, psihološki

Kolor? c/b

Politički obojen? Ne sećam se. Sumnjam.

Golotinja? Ne puno. 

Rasprodato? Da.

Crtež: 10/10

Sadržaj: 10/10 

Ciljne grupe: anti-marvelijanci, pajtonovci

Prednosti: originalno, inteligentno, opičeno, kontinuirano odličan crtež

Minusi: format

NAPOMENA: Ovo sam čitao pre nekih pet godina pa se mnogih detalja ne sećam. Kada/ako budem ponovo čitao dodaću još tekstova.

Robert Crumb's Kafka je prvi put izašao s nazivom Kafka for Beginners 1993, a kasnije i kao Introducing Kafka. Ovo nije zasebno izdanje, već je deo britanskog serijala zvanog "... Za početnike". Primeri drugih titlova su Platon za početnike, Genetika za početnike i Mafija za početnike.

(To što je Mafija za početnike u Srbiji izašla u 90-im je prilično zanimljivo. Da li je neko od tadašnjih dizelaša možda pokupio po koji savet odatle? Teško... Sumnjam da je iko od njih išta pročitao u životu. A možda ne bi svi pocrkali kao zečevi da su je pročitali? Ili bi izgradili prave mafijaške imperije umesto tih par uličnih bandi, a koje su se ovde veličale kao bog zna kakve organizovane grupe.

Zanimljivo je i to da su na primer italo-američke bande, koje su dizelašima bile neka vrsta uzora (OK, Scarface su Kubanci), bile u konstantnoj borbi protiv države, te su zato morali biti jako dobro organizovani i promoćurni. To je bilo u suštoj suprotnosti sa dizelašima koji su konstantno sarađivali sa državom (Miloševićevim režimom) pa nisu morali puno da se plaše hapšenja. Glavni problem su im bili suparnički klanovi, a zato su i krenuli da se međusobno uništavaju munjevitom brzinom, jer su bili suviše divlji i primitivni za bilo šta drugo. A time su dokazali da onim italijanskim mafijama iz 20. veka nisu bili ni pod nokat.

Voleo bih da nađem jedan primerak Mafije za početnike. Baš me zanima u kom fazonu je urađeno, i kakav je crtež.)

U Srbiji je već odavno izašla hrpa ovih "za početnike" naslova, nekih 20, ali u smešno limitiranim tiražima tako da ih je teže naći. Zašto reprinta i posle 20 godina nema, ne bih znao reći, ali možda je potražnja suviše mala. A možda je izdavač u medjuvremenu propao. Nije ni preterano bitno jer je upravo Kafka ubedljivo najbolja sveska u ovoj ediciji.

Moguće je i to da je knjiška publika suviše primitivna da bi ih ovako nešto preterano zanimalo. Moguće je i da knjiškim snobovima smeta što je ovo previše blizu stripu (a oni su suviše "rafinirani" da bi čitali stripove), kao što je moguće da je ova sveska mnogim stripofilima suviše bliska knjizi pa ih to odbija - jer se gade knjiga. Pošto su većina stripofila kao i bibliofila uskih interesovanja, ne bi me uopšte čudilo da je tako. Zato među knjigama dominiraju gluposti kao Harry Potter i tupavi ljubavni romani, a među stripofilima Bonelijevi kauboji i Marvelovi maskirani klovnovi. Ljudi ne žele ništa da nauče, samo ih zanima jeftina zabava. (Zašto ne može i jedno i drugo?) A onda se pojedini bibliofili kurče kako "čitaju knjige", dok fibratori sebe smatraju "uzvišenijim" stripofilima. Džaba i jednim i drugim svo to čitanje ako su knjige (i ta hipsterska fibrijana) sve u paketu sranje! Po čemu su onda bibliofili "bolji" od stripofila? Po čemu su fibratori "uzvišeniji" od Bonelijevaca?

Ne samo da je serijal neka vrsta hibrida između stripa i knjige - što odbija čitaoce i jednog i drugog - već nije u pitanju (profitabilna) fikcija nego obrazovno štivo. A pošto je nivo obrazovanja na Balkanu u kanalizaciji, onda se ne bih trebao suviše čuditi što je potražnja toliko mala. Znači ne samo što ove sveske imaju nedefinisan izdavački format, već spadaju u nefikciju. A pritom je i obrazovni format nešto između ozbiljno intelektualnog i onog prilagođenog/podjednostavljenog za "neintelektualnu" publiku. Sasvim je moguće da je intelektualcima (odnosno žvalavcima koji sebe tako vide) ispod časti da čitaju ovakva izdanja, a da je plebzu i ovo suviše intelektualno. Znači opet se ovaj serijal nalazi negde između dve krajnosti, između dve stolice!

A meni je baš zato ovo zanimljivo, odnosno još zanimljivije, jer je drugačije. Koliko su ljudi samo konzervativni i ustaljeni u svojim navikama...

A možda ja previše kenjam o svojim stripskim kolegama (i mojim daljim rođacima bibliofilima), jer je pravi razlog za manju prodaju eventualno bila previsoka cena. Te maloprodajne cifre od pre 20 godina ne znam tako da tu temu sada završavam.

Samo da ne dođe do zabune, ne smeta meni nešto preterano što ovi ostali titlovi ne mogu da se nabave u Srbiji, već zato što konkretno Kafka za početnike ne može nigde da se kupi, sem na oglasima. Razlog takvom stavu je zato što su većina ovih sveski napisane od strane levičara pa čak i marksista.

Niče za početnike je pisao levičar, isto važi i za James Joyce za levičare. (A i sâm Joyce je bio levičar.) A iz ovih primera se potvrđuje po milioniti put koliko su levičari nefer: Joyce-a je smeo da uradi levičar, a Niče-a nije smeo da uradi neki desničar, iako bi to po nekoj logici ove edicije trebalo tako da bude. Ako već levičari pišu o levičarima, onda daj makar poneki desničar da piše o filozofima koji nisu bili levičarski nastrojeni, a to je definitivno slučaj sa Ničeom koga levičari nimalo ne mirišu. Jer nije lupetao gluposti kao Marks, Spinoza, Ruso, pa čak i Platon. Kao što komunjare ne mirišu ni Šopenhauera, koji je bio notorni, legendarni realista, verovatno najinteligentniji pragmatični mislilac od svih tih velikih imena iz filozofije. Nije me iznenadilo da ne postoji Schopenhauer za početnike, a toga nikada neće ni biti - sem ukoliko se neki levičar ne seti da bi bila "dobra" ideja da se nabljuje. Nije nemoguće, jer sve više se Šopenhauer pojavljuje na YouTube-u, pogotovo od strane nelevičarskih vlogera, pa zato možda levičari uskoro krenu u kontranapad da ga izblate. Jer su u tome eksperti.

Stoga je edicija mogla i da se zove "... za levičare". Možda se varam, ali tako mi deluje.

Ali nije samo politika u pitanju zašto serijal deluje bolje nego što zapravo jeste. Kramb je veliki izuzetak jer je jedini veliki stripadžija koji je deo ove edicije.

Zbog ova dva razloga je logično da pretpostavim da su ostala izdanja daleko slabija od Kafke, bez obzira što je tematika kod nekih vrlo zanimljiva. (Mafija, genetika, Hoking, Niče, Jung, i romantizam. Eventualno i Aristotel i Platon.) Zašto bih čitao Genetiku za početnike ako je loše nacrtana i ako ju je napisao neki levičar? Ne želim da mi levičari sole pamet o bilo kojoj grani nauke, čak i o onima totalno nepovezanim s politikom, jer je razmišljanje levičara generalno veoma nelogično i iracionalno. Pritom su skloni ubacivanju propagande čak i u teme koje su kompletno nepolitičke; to je jednostavno jače od njih. A i ne mogu da odole a da ne vrše interpretaciju svega i svačega kroz prizmu marksizma.

(Istina je da puno serendam o politici na ovom blogu, ali to je zato što stalno nailazim na levičarsku propagandu u stripovima, a ne nameravam o tome da ćutim već se uvek bunim.)

Jung za početnike je napisala žena koja se bavi astrologijom! Samo zato što je Jung imao ozbiljno interesovanje za tu "oblast". To bi bilo kao da neki od pythonovaca napiše knjigu o Elvis Presley-u zato što je Elvis voleo Monty Python. Valjda o Jungu treba da piše neki psihijatar, a o Elvisu neki muzičar ili muzički istoričar!

Prema tome ja više podržavam ideju ovakve edicije, da se poznate i kultne ličnosti iz umetnosti i nauke približe ljudima na jedan lak način, nego što ovu konkretnu ediciju podržavam. Ne podržavam je zato što ne vidim da je urednicima crtež bio preterano bitan, a pritom su u pitanju levičari koji dominiraju edicijom. Ništa novo: levičari su ekstremno pristrasni i ne tolerišu drugacija mišljenja.

Još za vreme Jugoslavije je bilo izašlo nekoliko takvih knjižica, od drugih izdavača i u sasvim drugačijem pakovanju. Imao sam Marks za početnike i Frojd za početnike, a postojali su i priručnici za Lenjina, Ajnštajna i Darvina. Marks i Frojd su mi bili prilično zanimljivi, mada je crtež skroman. Marks izdanje je bilo malo bolje nacrtano (mada primitivno) dok je Frojd bio tematski mnogo zanimljiviji, ali sa previše pikasovskim crtežom.

Tada, pre više od 40 godina, nisam znao maltene ništa o marksizmu, pa nisam ni mogao da provalim koliko je ta sveska pristrasna, neobjektivna i pretpostavljam prepuna gluposti. Njen autor Ruis je okorela komunjara, stoga bi Marks za početnike trebao da se zove Marksistička propaganda za početnike, ili još bolje Marksistička propaganda za neupućene a kojima je zbog toga mnogo lakše ispirati mozgove.

Kramb je ovaj nazovi-strip crtao početkom 90-ih, upravo kada se bio spremao da se preseli za Francusku. (Podrobnije o mentalitetu Amerikanaca koji misle da im je Francuska spas možete naći u mojoj recenziji za Drawn Together, link dole.) Trebalo mu je godinu-dve da završi "album".

A namerno kažem album, iako je sveščica u pitanju, jer se nadovezujem na moju glavnu - i jedinu - frustraciju. Ovakav jedan "strip", maltene savršen, trebalo je da bude izbačen u tvrdom povezu u A4 formatu. Ili makar u marvelovskom formatu. Ne kapiram o kakvim (p)izdavačkim budalaštinama se ovog puta radi, da se baš nijedan pizdavač u svetu nije ikada setio da na ovakav način unapredi ovako genijalno izdanje.

Kramb i Kafka! Pa gde će bolje od toga? Crtež je onaj najbolji za koji je Robert sposoban, a tematika ne može biti interesantnija. Pritom ovo nije samo analiza Kafke (hiljadita po redu) uz po koju ilustraciju, već je Kramb uradio nekoliko priča i skraćene verzije glavna tri romana.

Da stvari budu još gluplje, postoji niz totalno besmislenih ultraluksuznih A4 HC izdanja od nemačkog Taschen-a, kompilacije Krambovih skica i žvrljotina, takozvane Sketchbooks. Ima ih čak osam. Ja ih ne preporučujem nikome, jer za paprene cene dobijate uglavnom škart. To su mahom loši crteži koje je Kramb na brzinu izbrljao, a pritom se ne radi ni o kakvim stripovima ni pričama. Kompilacije (od)bačenih ostataka i beleški! Ova hrpa govana je trebalo da izlazi u skromnom pakovanju, a Kafka da bude u luksuznom.

Izdavači širom sveta kao da su većinom retardirani; često sve rade obrnuto, kontra logici. Toliko grešaka prave, kao da su trolovi koji namerno sabotiraju stripove. Biraju pogrešne formate, pogrešan papir, izbacuju kompjuterski kolor bez potrebe, ignorišu kolorne verzije kada su one bolje od CB, izbacuju od crtača slabije radove dok najbolje ignorišu... Tu nema nikakve volje niti inteligencije već se posao samo otaljava, onako preko one stvari. Ponekad se pitam zašto se pojedinci uopšte bave strip izdavaštvom kada ih ono uopšte ne zanima i kada u stripove uopšte nisu ni upućeni. Ko hoće veliku zaradu na brzinu, to može postići efikasnije u drugim oblastima biznisa. To je slično buzdovanima koji otvore restoran, a pritom niti se razumeju u kulinarstvo niti ih nešto posebno zanima kvalitet hrane, pa se onda čude kada im restoran propadne u roku od samo godinu dana.

Nisam bio nimalo iznenađen da je Kramb Kafku smatrao "srodnom dušom". Da li je to njegovo mišljenje bilo pre odluke da uradi Kafku, ili je to ukapirao tokom rada na stripu, to ne znam. U svakom slučaju se radi o dva neurotika, jednom težem slučaju i jednom malo blažem. Moglo bi se čak reći da su obojica napravili velika imena od sebe uglavnom zato što su bili tj jesu žestoko opičeni. A ključni razlog njihove slave, osim očiglednih talenata obojice, je što se nisu libili da svoje neuroze i strahove podele sa čitaocem. Takva iskrenost je izuzetno retka, u literaturi a pogotovo u stripu.

Franc je bio čudak i veliki ekscentrik. Greška bi bila nazvati ga totalnim ludakom, uprkos nekim veoma bizarnim opsesijama i idejama, jer je u pravom životu relativno normalno funkcionisao. Možda ne u privatnom životu, koji nije bio bajan i sjajan, ali definitivno u profesionalnom. Mnogi ga zamišljaju kao depresivnog luzera koji se gubio u svom svetu mašte. To je samo delimično tačno, jer ljudi koji su ga poznavali su pričali kako bi im čitao pojedine segmente - dok se valjao od smeha! Ja njega ne zamišljam kao nekog samoubicu koji lije suze dok piše svoje bizarne tekstove, već verujem da se tokom pisanja ponekad ludo zabavljao. Uostalom, osim raznih boleština ima tu i puno humora. Prijatelji su ga opisivali kao duhovitog čoveka. Imao je probleme sa depresijom (mada verovatno ne kliničkom), ali to ne znači da je čitavo vreme piljio u pod pognute glave. (Ljudi vole sve da podjednostavljuju jer ih kompleksnost i kontradikcije zamaraju. Što bi pythonovci rekli, "my brain hurts!") Stiče se i utisak da ljudi koji nikada nisu čitali Kafku imaju mnogo veću tendenciju da ga doživljavaju kao nekog preozbiljnog ekscentrika. Mada i mnogi njegovi čitaoci ne provaljuju koliko zajebancije ima u njegovim pisanjima. Nekim ljudima je humor očigledan samo kada im se unosi u lice, kada je stereotipičan.

Da ne bude da samo kenjam o drugima i o tome koliko su oni ludi a ja kaobajagi normalan, i ja sam pronašao izvesne paralele između sebe i Kafke dok sam bio čitao razne priče i dva od tri glavna romana. A bogami postoje i paralele sa Krambom! Nisam ni ja sasvim čist u glavi, niti sam ikada tvrdio da jesam. Uostalom, da bih pronalazio toliko zabavnih momenata kod Franca (a pogotovo kod Kramba) verovatno je neophodna i izvesna doza identifikacije sa njihovim mentalitetima.

Kramb je apsolutno idealan za Kafku, možda čak i najidealniji od svih strip crtača iz poslednjih 50 godina. Ne samo zbog toga što imaju sličnosti pa ga Robert dosta dobro kapira, već i zbog samog crtačkog stila. Takav tradicionalan crtež, koji mnogo asocira na prošla pa čak i davna vremena, je baš onakav stil koji bih ja lično izabrao. Modernistički pristup mi se ne bi uopšte dopao, a kamoli neko nedisciplinovano pikasovsko žvrljanje. A da ne govorim o Krambovoj vanserijskoj sposobnosti da prikaže mizeriju, depresiju i psihičku torturu. Pošto je vrhunski karikaturni crtač, on s lakoćom i velikom preciznošću dočarava sve emocije potrebne za ovako nešto. A pritom ume i realno da crta, kao i da kombinuje realu s karikaturom. Sve ume.

Ima i drugih crtača koji su se bavili Kafkom, ali nisu vredni pažnje a kamoli novca. Na primer Peter Kuper sa svojim hladnim modernizmom. Tako nešto bi eventualno moglo da prođe kod knjige sa nekolicinom ilustracija, ali kao čistokrvni strip tako nešto nema svrhe.

A ima i totalnih klovnova koji su ovakva sranja naškrabali (slika gore, prilično očigledno), a onda se bez ikakvog ustručavanja usudili da ovakav proliv proturaju kao "umetnost" ili "zabavu". To su netalenti bez ikakvog obraza, okoreli šarlatani. Ako imate iole samopoštovanja ili trunke smisla za estetiku, ne nasedajte na promovisanje ovakvih bolida. Samo pravite budale od sebe, a finansirate antiumetnicke prevarante.

Scenario je pisao Mairowitz za koga nikada nisam čuo. Pošto dugo nisam ovo bio čitao, ne mogu da komentarišem koliko je dobro ili loše odradio posao. Odnosno definitivno ga nije loše odradio, ali znajući mene skoro je sigurno da sam imao neke zamerke; jednostavno ih se ne sećam. Ali pošto je ovakvu temu vrlo teško upropastiti, pogotovo sa ovakvim crtežom, to što sam visoko ocenio "strip" ne znači da je to u velikoj meri njegova zasluga.

Pošto sam ovo davno čitao, ne mogu da zalazim dublje u temu, ali ono što mogu je da ubacim stariji tekst koji sam napisao o njegovom nezavrsenom romanu Zamku. Na engleskom je.

Znam da ovo nije književni blog, niti sam ja veliki fan književnosti, a blog je pritom na srpskom - ali koga zabole? Moj blog, moja pravila...

Inače, ja takozvane klasike ne čitam, odnosno izuzetno retko, a Kafka dođe kao izuzetak. Jednostavno mi leže taj pajtonovski humor, suludi dijalozi, opičenost, i to što sama radnja nije toliko bitna. Ko će još da se bakće sa Tolstojem ili Dikensom...

Tekst sam napisao na engleskom, jer nisam mislio da će završiti baš na ovom blogu.

Samo još da pomenem notornu glupost kada sam kupovao The Essential Kafka u Vulkanu, pre nekoliko godina. Knjigu nisam mogao da nađem na policama pa sam pitao radnicu da li je još uvek imaju...

Ona: "Kako ste rekli?..."

Ja: "Kafka."

Ona: "Kako...? Kaf...?"

Ja (zbunjen): "Kafka! Franc Kafka."

Riba nikada nije čula za njega! Kao da sam joj bio tražio nekog opskurnog kineskog pisca koga čita 500 ljudi. A to mi je bilo totalno fascinantno. Inače gotovo nikad ništa ne kupujem u Vulkanu i veoma retko tamo zalazim, ali uprkos tome sam nedavno imao još jedan sličan susret, sa još jednom njihovom lobotomiziranom radnicom.

Zaključak je da vlasnici Vulkana zapošljavaju isključivo preko rodbinske veze i slično. Ne samo da radnice uopšte ne moraju da se razumeju u literaturu, već verovatno ne moraju ni da budu pismene. Valjda je dovoljno da umeju da potpišu svoje ime da bi dobili posao. Jer poznaju nekoga ko poznaje nekoga ko poznaje vlasnike... Da li je ovako i širom sveta sada u knjižarama, ili je više tipičan balkanizam, ne bih znao reći.

THE CASTLE

I don’t do book reviews. Ever. (Except for autobiographies, which you can find on my music blog.) But considering how insane both this novel and its author are, it was almost inescapable. It was irresistible. I just had to add my 5 cents to the “debate” i.e. this century-long guessing game.

How ironic – and kind of pointless too – that my first book review is that of one of the most over-analyzed works ever. I might not say anything new, considering how many volumes had been written about TC, but then again...

I am convinced that the odds are in my favour, that I probably do offer some new viewpoints, simply because I think outside of the box regarding all things, and because I’m not a pretentious sheep critic saying all the things one expects to hear about Kafka. Most importantly, I’m never afraid to give the full extent of my opinion. Some of the following you may have expected to hear from me, but certainly not all.

The Castle is an anally-obsessive story about extreme bureaucratic hell, written by a highly neurotic individual whose background as a legal professional reveals itself not just in obvious ways, but excessively and throughout. Anyone not privy to Kafka’s private life (which is more interesting than any of his books or stories – and I don’t mean this at all disparagingly) yet who is reading this book should suspect immediately that he may have studied Law. The painstaking detail with which Kafka describes the infinite "maze" of this world’s absurdly complex bureaucratic system is one of the defining traits of The Castle.

For example, there is an almost 50-page near-monologue by Olga, in which she describes her family’s precarious situation to the main character K. It is an alternatingly amusing, absurd and tiresome account. In fact, the book gets quite tiresome in its last third. A Monty Python skit such as the “Cooker Sketch” trashes extreme bureaucracy in mere minutes, quickly and efficiently. Whereas Kafka just goes on and on and on, piling on the garbage to no end.

Some have compared TC to a maze, or a labyrinth, which is true to an extent. I just wish it had been a labyrinth with more variation, more locations, more surprises. Instead, Kafka autistically hammers home the same point(s) over and over, and he does it utilizing excessive amounts of detail, and relentlessly, with the gusto of a madman fixated on only a few things.

TC is an autistic novel written for other autistic people, though I'm not implying that he was necessarly autistic. I enjoy it more as an opportunity to get to know the mind of a disturbed, crazy, individual – who should have been committed to an asylum for life, by most accounts – rather than enjoy it as a stand-alone “classic” that's supposed to "educate".

If anybody else had written this pile of nonsense I would have been far less forgiving of its obvious flaws. But because it came out of the head of a disturbed individual, it holds some degree of relevance and interest. Sort of the way Mein Kampf would have been a truly worthless book if authored by a nobody, but because Hitler had written it, still it attracts attention. (I hope you're all intelligent enough to realize that I am not comparing these two.) 

Also, because Kafka possibly didn't intend this book to be published, one cannot criticize it as one might criticize a commercial undertaking. Franz wasn't necessarilly writing for an audience, hence did not have any impulses and reasons to explain himself every step of the way. Whatever might appear illogical or unclear can be excused more easily because of this. (Though that doesn't mean that we can completely ignore it, either.)

Going back to Olga’s verbal onslaught, TC is sometimes tiresome because 50 pages of anything can easily become too much, let alone when it’s excessive detail about one family and its unjust ostracization. However, it is also amusing, because it reminds the reader just how anal Kafka was about this kind of unnecessary detail – and because Kafka’s villagers are such damn morons, besides being utter lunatics.

The villagers behave like utter sheep; they are basically zombies, willing slaves to a cretinous, inhumane system that places the “elites” practically as gods compared to the utter “worthlessness” of the worms that deify this awfully amoral ruling elite. The patheticness of the villagers, specifically in this case of the utterly stupid Barnabas clan, is always present. We are ceaselessly reminded that Frankie inhabits a village of retards, or at the very least a bunch of masochists with zero self-respect.

Almost as if they deserve to be oppressed. Almost as if they want to be oppressed.

The appalling submissiveness of the villagers toward their tormentors – the ruling bureaucratic elite – is very reminiscent of Kafka’s own low sense of self-worth, and stems from it. Franz often regarded himself as a worm, or a worthless rodent who wanted to be ignored by everyone, who fully deserved to be treated like shit. That's the only way I can interpret those short stories. He may or may not have been mocking about with the idea of being a pitiful rodent, but some of his true character shines through; it has to. His whole life he fantasized numerous ways how he could best be killed off by others. (I doubt this was done as a joke, although he may have injected some of his dark humor into some of it.) His desperate impulse to be invisible, because his self-worth was presumably low (in most ways, because I assume he did value his own intellect and/or education and/or social status at least) led him to write about these things: about worthless worms, about dumb plebians, about strict class divisions within an organization or outside it... These were some of his obsessions.

Like most obsessive, autistic-type personalities, Kafka seems to be expert on certain things, but clueless about others. (Admittedly, this could be said about many if not most people.) 

Where he horribly fails is gender psychology. His portrayal of Frieda is the best example, the character around whom the most nonsense occurs. Despite being homely and unattractive, she has all her “clients” i.e. customers worshiping her every move – and just because she happens to be the (self-proclaimed) mistress of the hot-shot Klamm, the elusive official who is treated as a deity by every single character in the book. We are meant to believe that a homely, unsexy woman automatically becomes attractive to men just because of her high social status, just because she is a big-wig’s woman. And not even a proper wife, but a mistress. But that’s not what men are like. Men act on impulses, on sexual instincts, and social status has nothing to do with that.

Women are like this. Women find power and social status attractive, and decisive even; they can do an immediate 180 the moment they find out that a fat ugly man is extremely powerful and wealthy. Show the average woman a fat, bald, old, ugly man and she will completely ignore him, treat him literally as air. Tell her that he is the CEO of the world’s largest corporation and instantly she will be attracted to him, even if not physically; she might even marry him. Not all women, but most women would marry such a guy. Or can you actually imagine that a majority of women would deny themselves the opportunity to be married to a billionaire, even if he is physically totally unattractive to them? Whoever disagrees with this has bought into leftist propaganda about women being moral saints.

Power and status are much more important to (many) women than physical appearance. They're not to be blamed for this, it is simply biological wiring which benefits the species in the long run. They don't do it on purpose, they are programmed that way.

Men, on the other hand, are primarily about women’s physical appearance i.e. men are far more guided by their genitals than women are by theirs. (I discussed this in my Female Masochism post, on my political blog.) Give a man the choice between Oprah Winfrey and her billions on the one hand, and an anonymous barmaid with exceptional beauty and a perfect body on the other hand, and the vast majority of men will pick her instead of Oprah. Especially if they're drunk. Men’s sexual impulses are direct and overwhelming, quite uncontrollable, whereas female sexuality is far more reclusive and less important to women. Women can rein in and direct their sexual attraction with more control, which is why they use sex far more often as a weapon of manipulation than men do, or can. Men's strive for power and Status as a means to an end, not as the ultimate goal, and that end is to get the best-looking woman (or women) that they can. They climb various social and corporate ladders precisely because they instinctively feel that that's what is required to impress the best women. Or what they perceive to be the best women.

Hence this “big reveal” in the end that Frieda had manipulated not only K but all the other men into liking her, despite her crap looks, and just because she is Klamm’s mistress (big frigging deal!), doesn’t wash. Not even within the context of this bizarre, utterly alien world which has its own logic. But I don’t care how “weird” your world is, because some basic “gender logic” always needs to be in place, otherwise things get too chaotic. They get dumb rather than just absurd. The very least this strange world should have had is more gender-appropriate behaviour.

Excuses that this novel is a like a dream world, hence doesn't have to abide by gender logic, aren't good enough. Besides, these are the same defenders who claim that the novel acts as a strong satire of bureaucracy. You can't have it both ways: you can't argue that it's dream-like when things don't make sense - but then insist that things make enough sense to connect to the real world. It's either satirical or absurdist.

Kafka, I am certain, didn’t commit this error on purpose, nor did he do it to amuse himself, but did it because his understanding of the genders was so confused. There are anyway generally many misconceptions about the genders. Just as women are programmed by biology to manipulate men with their sex appeal, men are programmed to respond to the manipulation like the naive dumb creatures that they are whenever they get horny. This sexual game has been going on for hundreds thousands of years and ensures the survival of the species.

Franz was disgusted and appalled by the sexual act itself – so could we truly expect any logical sexuality and non-bizarre relationships to develop? Of course not. He may as well have been a pervert; if he had been a pedo his notions of what makes a female attractive would have been just as unfamiliar and baffling. In fact, even a pedo has a more familiar attitude toward male-female relations than a person who hates (or at least avoids) sex of any kind.

His very limited experience with women heavily contributed to his ignorance about gender behavior and gender differences. Even guys who have had a lot of women often acquire a very false read on female mentality, the reasons being wishful thinking getting in the way of truth, or just a basic lack of intelligence. This is why most guys live under severe delusions about women well into their old age, believing them to be romantic creatures and all sorts of other over-idealized nonsense with which they place women on a moral pedestal. Not to mention that currently Marxist Western culture deifies women as flawless victims of the "male patriarchy". Which is complete bullshit, as almost everything Marxists claim. This pro-female/anti-male feminist-leftist propaganda only exacerbates the delusions about women that men already possess. If Frankie were our contemporary he'd probably be completely wrong about everything when it comes to women. Though that would also depend to how easily brainwashable he is. Even highly intelligent people can become victims of fairly transparent and idiotic propaganda, as the concept of the "intellectual moron" readily proves.

Frieda’s highly far-fetched “master plan” (to seduce K just to - eventually - increase her social status!) is perhaps the most ludicrous revelation of all. Especially absurd (and not in a good way, but in a dumb way) is her realization that 4 days of being away from her old job would be ideal to increase her notoriety, and 4 days would be just enough to be able to go back to her old job once she dumps K. Five or six days would have been too long, according to the narrator i.e. had she extended her plan just by one or two days Pepi would have been probably impossible to replace i.e. Frieda’s replacement would have become permanent.

I don't have to explain just how dumb this is; it sounds like a desperate plot-device used by an incompetent beginner rather than that of a world-class writer who knows what he’s doing. Clearly, there is nothing Kafka could have conceived of – no elaborate bullshit rationalization – that could possibly convince anyone that Frieda could possibly know exactly how many days would work to her advantage, and how many would be too many or too little to carry out her plan. That is ludicrous. Who knows why he did this. Perhaps he thought it was funny.

Another absurdity is Frieda’s plan being based on increasing her notoriety by creating a scandal. Nothing in the novel suggests that scandals might be considered beneficial in the village. Yet somehow Frieda’s status increases because she ditches a high-ranking castle official... Which is nonsensical. It seems to contradict this world, in which scandalous behaviour is more likely to destroy a reputation rather than enhance it. K’s actions were often deemed scandalous by the villagers – so why did he only garner minus points for his actions then, while Frieda’s scandalous behaviour was deemed good? Kafka wanted Frieda to be this female ogre who uses men for her own selfish ends, which is fair enough, but he does this so clumsily that the entire K-Frieda plot falls apart like a deck of cards – at least from her side. At the very least he should have made her beautiful. Making her ugly kills the logic, nor is it funny in any way.

In fact, this major plot-twist involving Frieda is quite telling regarding Kafka’s writing style, or to be precise his preparations or lack thereof. Any attentive reader may notice how Kafka sort of improvises, “cheats” his way through the novel, making things up as he went along. I am convinced he didn’t have a clear outline before he started TC, but instead wrote in a stream-of-consciousness way that would allow a person who is writing for fun to not be burdened by structure. He had simply decided at some point, late in the game, that Frieda’s love was never real and that it was all an elaborate conspiracy, so he went about explaining how she tricked everybody, especially K. To pull this off, he needed to pull something big out of a hat, like a magician. Except that the magic hat, in this case at least, gave us a big pile of shit instead of a big shiny white bunny. The explanation doesn’t work on any level, not for our world nor for this "fantasy" world. Far-fetched bullshit is sometimes universal, hence cannot be justified or excused by anything, not even for the book’s inherently weird world. As if weirdness on its own can be an all-purpose excuse to get away with everything. If this were the case then all of Lynch’s films would be masterpieces...

Then Franz throws us another big twist: K suggests that Pepi’s story of deceit and betrayal is a paranoid fabrication, he doesn’t believe in it. Now, as much as I lambasted Pepi’s version of events as laughably absurd, what is the alternative? That Frieda is an impulsive masochist whose absurd behaviour vis-a-vis K should be taken at face value? If we were to not believe Pepi’s version, Frieda is the most absurd character in TC, by far. Every step of the way her actions and reactions are baffling, illogical, contradictory, random and mystifying. Above all they reveal amazing stupidity and the naivety of a 3 year-old. For example the ease with which K’s assistants – whom she knows since childhood - allegedly manipulate her into ditching K. At least within Pepi’s version – as far-fetched as Frieda’s “alleged” masterplan is – a lot of Frieda’s decisions become understandable and more logical, intelligent rather than dumb.

Given a choice between Frieda being an easily influenced imbecile (K’s version, though he never describes her this way) and a conniving manipulator (Pepi’s version), I choose the latter, simply because it makes more sense. And sense is something sorely lacking in the village. (A fact which, I understand, may actually contradict my choice.)

Also, Frieda’s completely unfounded hatred of the Barnabas clan supports Pepi’s unflattering version of her as a bitch. Besides, K’s naive response to Pepi’s theory of events seems to only confirm Pepi’s suggestion that K was very naive as far as Frieda is concerned. Also, K lies or deceives himself in claiming that he didn’t tire of Frieda – as Pepi claimed – which is untrue because we had been told far earlier that K was starting to find Frieda less interesting and attractive soon after she lost her status as Klamm’s mistress. I choose to believe Pepi’s version, despite her youth, which K uses as a flimsy argument to denigrate her story. Did Kafka even know i.e. decide which version is true?

K, who falls for Frieda way too easily, quickly and foolishly, through this (ultimately failed) romantic relationship alone, tells us that he is just as inexplicable as the villagers. He is definitely not the straight man here, the one normal character surrounded by loons, that one person the reader can latch on to and identify with. His reasoning is often bizarre, his decisions are questionable, and his behaviour is occasionally no less silly or erratic than that of the uniformly brain-damaged villagers. He is introduced as the classic outsider, the “stranger who rides into town”, but he fits in with these castle-worshiping boneheads far more than first appears. We just assume, right from the gate, that K must be the normal one, that he is like us, because that's how it is in the vast majority of books and films: normal, or at least normal in the sense that he could stem from our world, the real world. But this isn’t the case. 

This is unfortunate, because a normal person’s reactions to this bizarre world and his interactions with it would have been more fun. The contrast in mentalities alone would have provided many amusing, interesting situations. As it is, K is just a loon visiting a loony village. In other words, as far as we know, this entire world might be nuts. Not just the village. K may be somewhat more “well-adjusted”, but hardly very different or different enough from the cretins who make his stay miserable.

In a sense, even though the main character K is considered by many to be an extension of the author himself (or at least a version of him), Kafka is in fact a lot more like the pitiful villagers (who act as if the castle’s officials were divine beings and they mere insects who get in their way when they actually dare expect that these “elites” do something concrete for the village i.e. for society). At least as far as their sense of self-worth is concerned. Intellectually speaking, Kafka was very far from a moron, obviously. Only a highly intelligent loon could concoct such blissful rubbish as this goofy, mostly pointless story.

I say pointless, because ultimately there isn’t that much to learn from it, except - maybe - about the writer. Why not though? Why doesn't the book give us any real insight into the real world? Because this society is so far removed from anything we have on planet Earth that it’s tough to make any valid analogies. Exaggerating to make a point is one thing, but there is such a thing as going so far with it that the point is not only lost but there is no proper interpretation that is possible. We can’t really learn much either in the way of psychology because regular humans do not behave this way. At best, TC gives us insight into madness, or at least Kafka’s specific brand of lunacy.

Another problem is that none of the characters are likable. K is vaguely likable, Pepi and Olga are too, to some extent, perhaps Barnabas and a few others are tolerable too. But every character, even those who aren’t utterly evil and corrupt, is so far gone in their insanity that it occurred to me at one point that the best way TC would end would be like the movie If... in which most characters just get gunned down. The emotional retardation and the utter hopelessness and decadence of TC’s world makes one not give a hoot even if somebody simply nuked the entire village. This society is so deeply flawed that its mere existence is annoying, on some level. 

Worse yet, the narrator doesn’t condemn it. If anything, the narrator (whoever that may be, might not be Kafka’s perspective fully, or at all) is more critical of K than of the lunatics who make his life difficult for no credible reason whatsoever.

This raises crucial questions. If Kafka as narrator isn't rooting for the main "hero", then maybe K is the villain in the story? Or at least a troublemaker. Maybe the villagers are the victims of an intruder who wants to stir the pot. Even if the pot is dysfunctional, it belongs to the villagers and that's the life they want to lead.

That's one interpretation. It would mean that Kafka believes people should be subservient, the way he'd mostly been.

Another interpretation could be that Franz is ambivalent about this whole thing. He may feel defensive about the villagers just as he might be disgusted with them. At the same time. This is quite possible, and I believe might be closer to Kafka's intentions - whether deliberate or subconscious - than to be a defender of either K or the villagers. No side is being taken, that much is for sure. At least not clearly. And if it's not done clearly then it's very difficult to extrapolate the "message" or a moral lesson, if there even are any. I don't understand why readers assume there must be one. This is Franz Kafka, not Leo Tolstoy.

Whether the truth is that Kafka was ambivalent, or that he sympathized more with the villagers, the whole notion of this being a huge critique of bureaucracy falls almost completely. If he sided with the villagers then he would have no reason to condemn the bureaucracy that they so strongly tolerate and support.

What did Kafka try to say with TC? This is the question (pompous) book critics probably mull over the most.

Firstly, we can’t be even sure he wanted to make a concrete “point”. I doubt that a guy as intelligent as Kafka saw TC as anything more than a fun mental exercise, something to keep himself occupied with, i.e. yet another venture into one of his bizarre worlds – simply because he was an escapist who enjoyed running away from himself and reality. The book may not have a “message”, at least not intentionally. It could be free for interpretation, which is something many readers and so-called experts are uneasy with. Because they want everything to be neatly divided into boxes.

From what I know, he mostly wrote for his own entertainment and that makes a huge difference from the other 99.999 % of writers, who write for an audience, sometimes even for a very specific demographic. They write to please others; the satisfaction of their audiences is of paramount importance to them i.e. readers being happy fuel their egos and/or their bank-accounts. Kafka had no such ambitions or concerns, or very few; he wasn’t nearly as interested in popularity, fame or even money as most other writers are. There appears to be ambivalence within him: I want my stuff to be read, but on the other hand I am terrified to be so exposed to the public. He wrote because he had to, as an urge, essentially being petrified at the very idea that his works get published. Always the “worm”, wanting to be unnoticed and left alone, marginalized, smaller than an atom – kinda the complete polar opposite of a non-talent buffoon such as Stephen King. Now, there's a lesson! That talentless buffoons want fame, while brighter people might not.

What he may have wanted to unconsciously say with TC is up for debate, but it’s a somewhat futile debate that can anyway never be settled because Kafka is no longer living. He’s been deceased for almost 100 years, so no, we cannot say with certainty what he intended – unless there is some private correspondence regarding TC that I’m not aware of, in which he clearly formulates his intentions or at least hints at them. Perhaps in his letters to Milena there are some clues, because he wrote them late in his life, while writing TC, and because Milena was allegedly whom he based Frieda on. I haven’t read these letters, so I can’t either confirm or deny.

If he wanted to criticize excessive bureaucracy, then he may have achieved that with TC, though a lack of logic and confusing characterization are obstacles. In fact, he went way overboard with it, pummelling that point incessantly. But that’s just an assumption because he never takes clear sides with K.

The fact that TC is an incomplete novel changes little as far as its interpretation, because Kafka isn’t some average horror writer who gave the readers a sudden and unexpected twist at the end. The argument that TC would have made more sense or even complete sense had Kafka completed it is a theory I can’t totally disprove, obviously, but I suspect that a complete version of TC wouldn’t have made a lot more sense. Coz he never had an outline, and had already entangled himself in flawed logic.

I very much doubt he set out to write a story that was coherent and had a clear beginning, middle and end. I don't think he cared about the structure at all. I believe he was just out to have some fun, and to see where the writing takes him. This would anyway be in line with somebody who isn't necessarily writing for a publisher, and somebody without a fan base to have to worry about. It would make much more sense for somebody treating writing as a hobby. If you're writing primarily or only for yourself then you have limitless freedom, in the sense of breaking various rules. You can literally do whatever you want. And that includes not having a point, not having clear allegiances toward anybody or anything, being contradictory, and confusing the potential reader.

One thing is certain. The world in TC isn’t a world as we know it – anywhere. Kafka’s worlds are uniquely alien, nightmare-like, sometimes humorous, but never realistic. We don't even know for certain what the intentions were. From the reader’s standpoint every single character in TC is a lunatic. A lunatic society whose very existence is not possible. But that’s the biggest appeal in his writings, this weirdness that isn’t forced i.e. contrived but comes off “naturally” out of a highly eccentric individual.

Frankie was autistic, at least in how he wrote. Variation wasn’t of any importance to him. Nailing the same point, over and over, is more what his writing was about. Very determined, fanatical, one-dimensional, one-note, and obsessively revolving around just a few themes. Not so much a labyrinth as an endless loop of repeating themes. 

Anyone new to his writing, you're better off starting with The Trial, which makes more sense and has more of a story arc to it.

Nedavno apdejtovano:

https://vjetroscomics.blogspot.com/2020/10/drawn-together-robert-crumb.html

Još:

https://vjetroscomics.blogspot.com/2020/09/muke-sa-zenama-robert-crumb.html

https://vjetroscomics.blogspot.com/2026/06/velika-knjiga-roberta-kramba.html

https://vjetroscomics.blogspot.com/2026/06/american-splendor-crumb.html

Recenzije rok/metal autobiografija:

https://vjetropevsmusic.blogspot.com/2026/05/autobiographies-ranked.html