Evo ga čovek koji je četiri svoje ćerke uvukao u preranu smrt samo zbog svojih političkih hirova i manijačkih ubeđenja. Ali to je nekako i tipično za komuniste, da ideale i Partiju stave iznad svoje porodice. U marksizmu je sasvim normalno da porodica ima daleko niži status nego država i partija. Lojalnost partiji stoji iznad svega ostalog, baš kao u najekstremnijim religijama. Jer komunizam je uostalom vrsta religije, a to nisam ja prvi provalio već Bertrand Russell.
Osterheld kao lažni heroj
Kao što već rekoh, German je bio komunjara. Čak ne "običan" zadrti levičar koji "samo" voli mnogo da serenda već popaljeni aktivista koji je zbog svojih marksističkih aktivnosti platio glavom, kao i njegove četiri (!) ćerke.
Gotovo čitavo izdavačko telo kao i strip eksperti ga predstavljaju kao nekog mučenika i žrtvu, kao da svi treba da ga žalimo što je tako okončao. Ja imam puno empatije ali samo prema onima koji je zaslužuju. Prema šljamu koji se aktivno borio za komunistički poredak, u bilo kojoj zemlji, ne mogu imati empatiju u 1000 života.
German je bio član Montonerosa, terorističke levičarske grupe koja se bavila postavljanjem bombi, ubistvima, kidnapovanjima i drugim oblicima nasilja. A ovo je ključno: takvi fanatici se ne bore "protiv desničarskih diktatura" već se bore za komunistički poredak. Sjaši Kurta da uzjaše Murta. S tim što bi Murta bio još gori. German i njegove ćerke nisu bili nikakvi "kauč teoretičari" koji su pili čaj i diskutovali o Utopiji, već su njih petoro bili aktivno uključeni u sve to. Do koje mere to ne znamo, ali ono što znam je meni sasvim dovoljno da okvirno razumem situaciju.
Prema tome nazivati ga "borcem za slobodu" je čista laž. Komunistički poredak za koji se on zalagao nema blage veze sa slobodom. Borba za slobodu ima za cilj demokratski poredak a ne diktaturu, slobodno tržiste a ne centralizovanu ekonomiju nad kojom vlada jedan bilmez ili grupa degeneraca.
To što su mu sve četiri ćerke (dve dok su bile trudne) nastradale iz istog razloga - to ga zapravo ne čini većom žrtvom već ga čini još gorim čovekom! Nikome od levičarskih hipstera (koji pišu o njemu kao nekom bajnom mega-heroju) nije palo na pamet da ga okrive što je uopšte isprao mozgove svojih ćerki, i to do te mere da se i one aktivno uključe u marksističku borbu. Izgovor da su "one su bile odrasle žene, znale su šta rade" nema osnova, jer je jasno k'o dan da je on kao roditelj i glava porodice isprao njihove mozgove raznoraznim lažima i glupostima. Ko zna kakve im je sve bajke ispričao o marksizmu, i čime ih je sve naložio da se uključe u jednu takvu opasnu i nenormalnu organizaciju.
Njegova udovica Elsa Sanchez se kasnije žalila što je njihovu decu izložio takvoj opasnosti, a time ga je indirektno optužila da je glavni krivac. A dodala je i da je bila protiv oružanog otpora. Njoj nije uspeo da ispere mozak, možda i zbog toga što ona nije bila balavica sa sunđerom umesto mozga. Njoj je barem bilo jasno da je on te četiri nesretnice uvukao u to čitavo sranje. Da je u pitanju bila neka ludačka religiozna sekta svi bi ga osudili - ali pošto levičari (muslimanske i komunjarske) teroriste smatraju "borcima za slobodu" Germanu se sve prašta. Bolesna i licemerna logika.
Uvukao ih je u borbu za uništenje ljudske rase, jer šta bi drugo marksisti postigli da sve ide po njihovom (a trenutno baš puno toga ide na globalnom nivou)? A to je još gore nego da su ove četiri žene završile u nekoj sekti. Još da možda i nekako shvatim da je imao četiri sina koje je ubacio u svo to ludilo, ali svoju žensku decu uvlačiti u teroristički aktivizam u takvoj jednoj državi kao što je Argentina - to je nemarljivost i kretenizam na kvadrat. Što se o tome ne priča u blentavim propratnim tekstovima?
Savršeno me zabole qrac što je tako skončao, i nemam problem to da priznam. Samo mi može biti žao njegovih ćerki koje su njegove žrtve isto toliko koliko i diktatorskog režima. Meni je savest čista, jer nisam se ja borio za uništenje društva. To je on radio. Propagirao je ideologiju koja ima na savesti stotine miliona ljudi. Nije ga tangiralo za desetine miliona zverski pobijenih Kineza u Velikom skoku napred (Maova masovna čistka, 1958-1962), jedan od najvećih genocida u istoriji čovečanstva a koji se maltene nikada ne pominje na levičarskom-"kapitalističkom" Zapadu. Osterheld nije mario što je Staljin pobio između 20 i 50 miliona Sovjeta, niti ga je preterano zanimalo što je Pol Pot za samo nekoliko godina (1975-1979) pobio čak četvrtinu kambodžanskog stanovništva, u jednom od najefikasnijih i najbržih genocida u istoriji. (Osterheld je nestao 1977. ali do tada je već morao da zna za Pol Pota. Verovatno je bio svašta čuo ali ga jednostavno nije tangiralo, ili je to jednostavno pripisivao "desničarskoj propagandi".) Idealizovao je Če Gevaru koji je bio masovni ubica i psihopata, kao i Kastra koji je bio još gori. Ovakve heroje imaju samo duševnjaci i budale.
Ja takvog čoveka da žalim? Koga vi zayebavate. Moj stav je vrlo jasan i logičan: prema dobrima sve najbolje a prema ološima ono najgore. Nemam trunku empatije ni milosrđa prema psihopatama, ludacima, fanaticima i ubicama. Osterheld je bio bar jedno od ovih, a da je njegov voljeni komunizam u Argentini uspeo možda bi i on postao jedan od ubica. Uopšte me ne bi čudilo... Takvi su spremni na sve, a sva svoja moralna načela (ukoliko ih uopšte imaju) gube munjevitom brzinom čim im se osladi vlast. Osnovna psihologija.
Vlada ubeđenje da umetnici ne mogu biti psihopate i ubice (npr Elton John koji tvrdi da muzičari koji su napisali "dirljive balade" ne mogu biti loši ljudi). Kako su neki ljudi samo glupi i naivni... On pritom nije bio umetnik već piskaralo, ali to je već neka druga tema.
Zato kada čitam "srceparajuće" eseje u propratnim tekstovima njegovih albuma, ne znam da li da plačem ili da se smejem. Ljudska glupost je bezgranična. Samo zato što je neko nasilno okončao od strane ubica i ološa ne znači da i sâm nije bio ološ. Nema razloga da se biraju strane što se argentinske politike 70-ih tiče jer to je bila slična situacija kao sa Španskim građanskim ratom: fašisti i komunjare u žestokoj borbi. Niko normalan ne bira stranu u takvim situacijama.
Za ljude neupućene u politički pejzaž Latino Amerike 20. veka, najbitnije što u ovom kontekstu treba da znaju je da su sve ondašnje desničarske diktature, na Zapadu (a pogotovo u Zapadnim stripovima/knjigama/filmovima) kritikovane daleko više nego slične levičarske diktature. Drugim rečima, ukoliko neki komunistički Latino diktator pobije, izgna ili pohapsi 50.000 ljudi, o tome se malo priča, to se gura pod tepih. A ukoliko jedan Pinoše pobije 3.000 ljudi onda se o njemu pišu čitavi eseji, prave filmovi, i generalno širi neumoljiva propaganda. Iz ovog razloga svi znamo za Pinošea, koji se maltene prikazuje kao čileanski Hitler, a malo smo upoznati sa levičarskim diktatorima koji su neretko bili još gori od njega. A to znači da je Zapadnim levičarima najbitnije ko ubija: levičarskim tiranima se genocid rutinski prašta dok je kod desničara to sušta suprotnost - njihova ubijanja se preuveličavaju.
Zato je izuzetno bitno uključiti mozak (a pogotovo bullshit radar koji mora stalno da vam bude uključen) kad god čitate nešto ili gledate neki film na političke teme. Jednostavno morate biti svesni da je retko koji politički film ili tekst nepristrasan. A velika većina su levičarske orijentacije. Ko ne zna da čita između redova (a pogotovo ako ima slabo poznavanje politike i istorije) taj ima sunđer umesto mozga pa sve upija bez razmišljanja. A što više gluposti upije to je manje kadar da samostalno razmišlja. Ovo je spirala ispiranja mozga iz koje je teško izaći, a zato je najbolje tu spiralu totalno izbeći u začetku. A to jedino ide uz veliki skepticizam i kritično razmišljanje.
Zapitajte se: da li ja kritično razmišljam ili sam pion nečijih kretenskih ubeđenja? Da li sve verujem što pročitam? Svaka inteligentna osoba takva i slična pitanja sebi postavlja. Ako se nikada nešto slično niste zapitali onda je ogromna šansa da ste vi jedni od tih zombija ispranih mozgova. Onda ste deo problema a ne rešenja. A najveći problem je u suštini što većina ljudi ima previše velik ego da bi sebe preispitivali na ovakav način, a to znači da retko ko sebi može da prizna da je pogrešio u nečemu. U ovom slučaju pogrešio u svojim političkim shvatanjima. Pogotovo narcisoidne osobe nisu sposobne za tako nešto, a narcisa ima sve više i više.
A kad već pričamo o narcisoidima, postoji vrlo dobra šansa da je Osterheld bio jedan od njih. Postoji naravno i šansa, doduše daleko manja, da je on bio zapravo dobronameran čovek koji je kao neka velika naivčina naseo na komunistička laprdanja i obećanja o savršenom svetu. Ali pošto je sve svoje četiri ćerke uvukao u taj čitav politički proliv tj svet terorističkog nasilja teško mi je da poverujem u ovu drugu opciju. Ne kažem da nije moguća ali nije verovatna. |