Tuesday, December 31, 2024

Pustinjske Škorpije - Pratt


Pustinjske Komunjare
Vrsta: 1. integral

Crtez & scenario: Hugo Pratt

Izdavac: Cmarobna Knjiga (2019)

Premijerno: 1977

Dimenzije: 30.5 x 21.5 cm, HC

Br strana netto: 100-ak

Tiraz: 1200

Zanr: avantura, istorijski, politicki

YU istorijat: ?

Kolor? Da.

Politicki obojen? Da.

  Golotinja? Malo.

Rasprodato? Ne.

Crtez: 4/10

Scenario: 6/10

Ciljne grupe: pratovci, zaludjenici, nostalgicari, statuspacenici  

Prednosti: nije dosadno

Minusi: traljav crtez ljudi, katatonicne face, poneka nelogicnost


Vrsta: 2. integral


Još jedno izvikano (ne)delo jednog od najvećih šarlatana sveta stripa, velikana-malikana Huga Pratta. Čitajući ovaj strip, najveći blam mi je gledati prilično fine crteže aviona i vozila - blam, jer ih nije crtao skromno talentovani Pratt, već njegovi pomagači, tj asistenti koji se čak uglavnom ni ne pominju u njegovim albumima. Nema šta, Pratt je bio pravi folirant, tzv "hustler", prevejani šibicar, mutan tip koji je sklepao gomilu nista-posebnih albuma koji se i dan-danas tretiraju kao neverovatna remek-dela, ali samo od strane naivčina i estetski nerazvijenih pozera.

Naravno da i ovog puta Hugove velike simpatije ka komunizmu izlaze na površinu, ovog puta u obliku lika zvanog Kush, nekog kontradiktornog psihopate koji se moli Alahu dok kuje demonske planove trockističke revolucije. Pratt je do te mere psihopata da čak i pravda odluku Kusha da ubije Italijana Stelu, naravno iz "ideoloških razloga" (a opet razloga vezanih isključivo za novac... smehotres).

Da bi nas ubedio da je Kush "intelektualac" i "moralna gromada", a ne samo štrokavi agresivni beduin (što je jedina istina), Pratt Kushu daje recitovanje poezije, usmerene nekom sokolu koji se dobrovoljno spustio na njegovu ruku, tek tako, radi fore, jer: soko je plemenita ptica te je nanjušila "dobro" u Kushu, jer koja plemenita ptica bi odbila da se sprijatelji sa marksističkim genocidarom? Jeftini, da ne kažem patetični, fazoni na koje se loze (veoma) maloumni hipsteri kao i budale drugačijih vrsta, npr komunjare.

Crtež je standardno traljav, crte/linije su kao i uvek ružne/nezgrapne, pa čak ni kolor - koji zna da bude Hugin spasioc - nije na nekom posebnom nivou. Zašto sam ovo kupio? Jer je bilo na velikom sniženju, te nisam mogao da odolim da za male pare kupim ovo smeće, tj da iskoristim još jednu, zadnju (?) priliku da ocrnim "veliku legendu" i njegova svinjska, precenjena piskaranja/žvrljanja. Detaljno sam ga urnisao u svojim Kurto Malteze recenzijama (linkovi dole), pa nije bilo potrebe da ovog puta idem u veći detalj.

Uostalom, PS nije ni približno toliko glup strip kao Kurto Malteze ili Indijansko leto - Manarin album koji sam takođe veoma detaljno urnisao a koji je napisao Hugo.

Ali naravno da i u PS ima gluposti, mada mnogo više u drugom albumu.

Npr treća priča već na prvoj strani počinje sa ispraznim političkim preseravanjem o tome kako zapadne sile maltretiraju jadni, mali, nevini Bliski Istok. Čak se sugerira da će Arapi i Jevreji lepo fino elegantno srediti situaciju čim se ratosiljaju Zapadnjaka. Ne kapiram: jel Pratt u 1975. zaista verovao u ovu smehotresnu bajku, koja je još tada (a kamoli sada) bila jalova, ili se sprdao na račun optimizma tog Jevrejina i tog Arapina? Sprdnja bi bila u istorijskom kontekstu logičnije objašnjenje, ali bi bila politički nekorektna, a Pratt je bio sve samo ne politički nepodoban, on je bio totalno u fazonu levičarskog Establishmenta. (Što je i ključan razlog zašto ga mediji i maloumni strip-vlogovci promovišu i dalje...)

Da nije bilo mešanja zapadnih sila od WW2 nadalje, Bliski Istok bi imao 1000 puta više mrtvih do sada. Doduše, isto tako bi konflikt odavno bio rešen, jer bi Izraelci satrli Arape, i to još davno, možda bi čak i proširili teritoriju Izraela petostruko da nije bilo mešanja zapadnih sila... Toliko o tome.

Treba samo napomenuti da je Pratt polu ili četvrt Jevrejin, stoga treba njegove stavove na ovu temu uzimati s rezervom, nije nikako mogao biti objektivan.

Na 3. strani Pratt navodi "beduinsku poslovicu" koja glasi "nada je žena, očaj je muškarac". Čim sam pročitao ovu budalaštinu guglao sam je, i - naravno - ne postoji takva poslovica, bar ne među Arapima. Ili postoji ali su je cak i Arapi prestali koristit jer je toliko glupa. Ne kažem da su sve poslovice prisutne na internetu niti da sve poslovice zvuče logično, ali činjenica je da je ovo teška budalaština jer nema nikakve istine: otkad su muškarci pesimisti a žene optimisti? Prvi put čujem za takav stereotip. Čistokrvna izmišljotina Pratta, verovatno, koji je i u Kurto Maltežaninu pokazao da voli da izmišlja gluposti, da iskrivljuje istoriju, i da se dodvorava levičarskim naklonostima tj u ovom slučaju feministkinjama. (Rekoh lepo malopre da je totalni Establishment bot bio...)

Potom na 7. i 8. strani imamo beg od Italijana koji je kompletno retardiran i nerealan, čak i za strip. Pogotovo je apsurdan i neprihvatljiv s obzirom na pretenciozne pretenzije ovog serijala - da ne bude samo banalan već i iole realan. Ovo ni u Zagoru ne bi prošlo...

Na 11. str četvrte priče eksplozija ubija jednog Etiopljanina, međutim nije jasno ni kako ni zašto. Na 25. str francuski vojnik "ubija" tenk jednim hicem, što je prilično glupo.




Levičarska propaganda u stripu:
https://vjetroscomics.blogspot.com/2020/11/neznanac-magnus.html
https://vjetroscomics.blogspot.com/2020/10/mort-cinder-breccia.html

Opširne recenzije:


Jodoverse:
https://vjetroscomics.blogspot.com/2020/10/kasta-metabarona-gimenez.html
https://vjetroscomics.blogspot.com/2022/09/castaka-das-pastoras.html

Bernet:

Corben:

Toppi:

Palacios:

Bilal:

Bourgeon:

Manara:

Boucq:

Fernandez:
https://vjetroscomics.blogspot.com/2020/09/zora-and-hibernauts-fernandez.html

Battaglia:
https://vjetroscomics.blogspot.com/2020/10/legionar-dino-battaglia.html

Magnus:
https://vjetroscomics.blogspot.com/2020/11/neznanac-magnus.html
https://vjetroscomics.blogspot.com/2020/10/alan-ford-u-boji.html

Ortiz:

Gimenez:
https://vjetroscomics.blogspot.com/2020/10/kasta-metabarona-gimenez.html

Font:
https://vjetroscomics.blogspot.com/2020/10/jon-rohner-alfonso-font.html
https://vjetroscomics.blogspot.com/2020/11/zarobljenik-zvezda-alfonso-font.html

A. Breccia:
https://vjetroscomics.blogspot.com/2020/10/mitovi-o-ktuluu-breccia.html
https://vjetroscomics.blogspot.com/2020/10/mort-cinder-breccia.html

Crumb:
https://vjetroscomics.blogspot.com/2020/10/drawn-together-robert-crumb.html
https://vjetroscomics.blogspot.com/2020/09/muke-sa-zenama-robert-crumb.html

Solano Lopez:

Lawrence:

Moebius:

Grrl-Power:

Amerikanizmi:

Bonellijana:
https://vjetroscomics.blogspot.com/2020/11/dylan-dog-apokalipsa_30.html

Ostale recenzije:


Saturday, August 3, 2024

Vampirske Priče


 Vampire Tales
Vrsta: 1. integral

Crtez: Pablo Marcos, Bill Everett, Winslow Mortimer, Jordi Bernet, Paul Reinman, Esteban Maroto, Rich Buckler, Mannie Banks, Jesus Blasco, John Romita, Vicente Ibañez, Tom Sutton, Klaus Janson, Carmine Infantino, Lombardia

Scenario: razni

Izdavac: Carobna Knjiga (2023)

Premijera serijala: 1973-1974

Dimenzije: 24.2 x 17.3 cm, HC

Br strana netto: 230 

Tiraz: 800

Zanr: horor, pulp

Kolor? c/b

Politicki obojen? Ne.

Golotinja? Minimalna.

Rasprodato? Ne.

Crtez: 4-8/10

Scenario: 3-7/10

Ciljne grupe: nostalgicari, palpovci, horor fanovi 

Prednosti: raznovrsnost crtaca, nostalgija, nepretenciozno

Minusi: premaleni format

Vrlo neočekivan potez, objavljivanje ovakvog serijala. Ako ima nečega čemu nisam davao ikakve šanse da se ikada pojavi na ovim prostorima to su ovakve kolekcije "starih" američkih pulp horor priča. Kažem "starih", jer za mene su 50te stare u tom pulp horor/sci-fi smislu, ne toliko 70te. Velik sam fan takvih revija, kao što su Astounding Stories, Weird Worlds i slično, a toga nažalost nikada neće biti. Međutim, u odsustvu takvih integrala nije ni ovo mala uteha već prilično fino iznenađenje.

Radi se o Marvelovoj produkciji, verovali ili ne. Zvuči nemoguće, a opet, eto: i Marvel je uspeo da izbaci nešto nevezano za svoju plejadu retardiranih superdebila. Uostalom, Konan je (donekle) njihov, tako da kao izdavač/institucija nisu baš kompletno beskorisni. Ovo je maltene kao nešto što je Marvel izbacivao "sa strane", još i kao kvazi-časopis da bi izbegli striktnu stripovsku cenzuru tog doba. Jedino što podseća iole na standardne Marvel/DC budalaštine je lik Morbijusa, vampira anti-heroja. Sve ostalo je prilično palpovski, u stilu 50ih i 60ih - kao i 70ih naravno.

Totalno anti-hipsterski strip: em nema skoro ni trunke političkog preseravanja (mada ponekad ima marvelovskog filozofiranja), em je crtež generalno dobar (i "staromodan"), em su priče generične i anti-moderne. Ja međutim volim stariji pulp (50te, 60te), i ne smeta mi što su scenariji često predvidljivi i uglavnom klishe. Ovo je kič maltene na nivou Ed Wood filmova, mada poređenje nije sasvim na mestu već samo služi da se shvati da je deo čari upravo taj naivan sadržaj i formulaicne priče. Ovo se ne čita zbog nepostojećih fenomenalnih scenarija već zbog nostalgije, zbog crteža, i zbog... Jer je jednostavno zabavno i nepretenciozno, a i staromodno u onom pozitivnom smislu. (Kod stripa "staromodno" skoro uvek ima pozitivnu konotaciju, bar meni, za razliku od muzike i kinematografije u kojima to nije nužno slučaj.)

Dodatni plus je što ima puno različitih crtača (kao i scenarista) tako da je osigurana varijacija u pristupu i atmosferi. Bilo bi mnogo manje zanimljivo da su samo jedan scenarista i jedan crtač zaduženi, mada ne bih imao ništa protiv ukoliko bi to bio neki od najboljih crtača te ere. Npr Nekradamus je nešto slično ovome: Osterheld i Lalia su jedini koji su radili na serijalu, a pošto je Lalia dobar crtač a Osterheld solidan horor scenarista, to funkcioniše. Ko voli Nekradamusa taj treba i ovaj serijal da nabavi, jer nema značajne razlike, sem što je Nekradamus naravno bolji, jer su Argentinci svakako bolji od američke komercijale. Zbog velikog broja crtača je i logično da kvalitet varira od mediokriteta (Reinman, Ibanez) sve do veoma dobrog crteža (Maroto, Mortimer).

Tom Sutton je jedan od zanimljivijih. Crtež mu dosta varira - od mediokritetnog pa sve do veoma dobrog - ali ukupni utisak je dobar, a i kadriranje je kvalitetno. Naravno, Maroto kojeg sam znao od pre se najviše ističe: iako i on zna da brljavi, ima neki upečatljiv i lep stil - miks veoma lepih žena i avanturističkog kadriranja - koji daje sveukupno bolji utisak nego što to postižu detalji. Mortimer je nov za mene, i na prvu loptu mi se dopala staromodna elegancija njegovog crteža, prvenstveno likova.

Što se scenarista tiče, uopšte ne čudi da je najgluplju priču sročio upravo Stan Lee, veliki šarlatan i uništitelj američkog stripa i zapadne kulture. Heroj mnogima, ali meni je to alavi kreten koji je delimično zaslužan zašto se Ameri isključivo bave kostimiranim pajacima tj dečijom tematikom. Nije on izmislio super-debile, iako bi rado da mi u to poverujemo, ali ih je "nametnuo", na neki način. (A opet: "teško" zombije navesti na sveže meso...) Skoro svim pričama se mogu naći mane, istina, međutim njegova priča iritira jer na veoma detinjast/početnički način preteruje sa "zlobom" glavnog zlikovca. Lee tretira čitaoca kao imbecila time što u svakom kadru zlikovac mora da izvređa nekoga ili da iskazuje svoju preteranu aroganciju, i to na načine koji su tupavi: do te mere je iskarikiran da ubrzo postaje presmesan, čak i za pulp. U fazonu "jel vam jasno koliko je zao ovaj tip? ako nije, evo još primera... a možda ni to nije dovoljno, zato evo još, pa još..." Lee je dunster.

Podrazumeva se da se ne vrti baš sve oko vampira. Ima tu i vukodlaka kao i drugih nekih ustaljenih horor tema i likova, npr đavola i demona. Maštovitost naravno nije ni blizu nivoa Uncanny Tales i sličnih posleratnih revija, jer ti stripovi su bili sličniji Zoni Sumraka, međutim i VP je tu negde, sa sličnim pristupom. Ali ipak je ovo Marvel, tako da neka preterana originalnost i kvalitet nisu u ponudi...


Vrsta: 2. integral

Crtez: 

Scenario: 

Izdavac: Carobna Knjiga (2023)

Premijera serijala: 1974-1975

Dimenzije: 24.2 x 17.3 cm, HC

Br strana netto:  

Tiraz: 700

Zanr: horor, pulp

Kolor? c/b

Politicki obojen? Ne.

Golotinja? 

Rasprodato? Ne.

Crtez: 

Scenario: 



Saturday, July 27, 2024

Sedam života Kopca - Juillard



  Les 7 Vies de l'Épervier 1

Vrsta: 1. integral

Epizode: 1 do 4

Crtez: Andre Juillard

Scenario: Patrick Cothias

Izdavac: Carobna Knjiga (2020)

Premijerno: 1983-1988

Dimenzije: 30.5 x 21.5 cm, HC

Br strana netto: 184

Tiraz: 1,000

Zanr: istorijski, fantastika

YU istorijat: ?

Kolor? Da.

Politicki obojen? Ne bas.

Golotinja? Da, i puno perverzija.

Rasprodato? Ne.

Crtez: 9/10

Scenario: 6/10, 7/10, 9/10, 8/10

Ciljne grupe: perverznjaci, BD-ovci, odrasli

Prednosti: zanimljivo, elegantan crtez

Minusi: apsurdne starosti dece, nepotrebne perverzije

Ovaj serijal sam nabavio jer je bio na velikom popustu, inače ne bih ni znao da postoji. Fibra ga je bila izdala, čak i uz reprint, što znači da je poznat ili hajpovan, a to i objašnjava zašto je Čmarobnoj Knjizi prodaja išla toliko slabo da smanje cenu na više od 50%. (Jedno od mnogih paralelno- preklapajućih izdanja ČK koji su doveli do toga da krenu u uzaludni rat protiv Fibre.)

Prvi album, a i donekle drugi, sadrže neke nebuloze koje su me bile navele na zaključak da je scenarista ili nesnadjen ili lud. Ali se treći album (i donekle taj drugi) ispostavio kao veoma dobar, i tu ne deluje uopšte nesnadjeno. Uostalom, treća i četvrta epizoda se više bave političkim intrigama francuske kraljevine, što je zanimljivije od radnji vezanih za malog prestonaslednika (koji je stavljen na pauzu) i Girl Boss balavicu (koja je manje bitna u 3. albumu).

Međutim, prvi integral zaista nije loš sve u svemu; ni crtački ni scenaristički. Stvari totalno kreću nizbrdo u drugom integralu, ali o tome kasnije...

Ono što mnogo smeta u inače zanimljivom serijalu su likovi "osmogodišnje" dece, tog mladog princa i te girl-power klinke, koji su inače rođeni na isti dan a čije sudbine time (nažalost) definišu čitav serijal. 

Kažem nažalost, jer oba ova lika su nebulozna. Glavni problem je što niti izgledaju kao da imaju osam godina (pogotovo ne ona) niti se ponašaju i pričaju kao da imaju osam, ama ni približno. Mentalni sklop im je 15 godina ili više.

Jedan od mnogih primera bi bila strana 36, prvi kadar: ovako nije nikada pričala nijedna sedmogodišnja devojčica u istoriji ljudi. Možda jedino među vilenjacima? Vanzemaljcima sa planete Drljk? Ili strana 44 na kojoj sedmogodišnji princ priča kao iskusni dvorski malverzant! Toliko glupo da dalje nema...

Da li je scenarista Kotjas uopšte ikada upoznao neko dete od osam godina? Jel ikad porazgovarao s detetom od osam ili devet godina? Deset, jedeanaest? Da li uopšte živi na ovoj planeti? Jel čuo o deci samo u bajkama? Trebao je da se pozabavi decom tog uzrasta, barem malo, pre nego što je krenuo sa scenarijem a pogotovo razvijanjem likova. Još ajde der da se jedno "dete" bude starmalo, ali ubaciti dva takva lika je dokaz da je čovek lud ili glup. Ili nas smatra debilima.

Vrlo malo što ova "deca" rade ili govore (pogotovo Arijen) ima trunku veze sa pravom osmogodišnjom decom, pogotovo u tom prvom albumu koji je prilično glup na momente, a time priča gubi totalno na realizmu. Ovaj serijal je maltene osakaćen ovim propustom, barem je to slučaj u prvim epizodama. Možda drugim čitaocima ne smeta ovakva budalaština, možda je čak ni ne konstatuju jer ignorišu detalje, ali mene apsurdno-fiktivna starmala deca ekstremno nerviraju jer se time uništava kredibilitet scenarija, a time i poverenje u pisca. Jer ukoliko pisac nije kadar da razaznaje psihologiju deteta od 8 sa tinejdžerom od 15, šta onda uopšte zna? Ima ovde elementa fantastike, ali je ovo prvenstveno istorijski (tj kvazi-istorijski) serijal, a time ima dužnost da se barem okvirno bavi realnim životom tog perioda - pogotovo kad već potencira socio-politicke teme kao korupciju, tlačenje, bedu i slično, odnosno kad već ne ide u pravcu neke čiste epske fantastike za mlađu publiku. (Štaviše, ovo nije uopšte za decu.) A kod takvog pristupa se podrazumeva da se deca ponašaju makar donekle kao deca, a ne kao odrasli. Ne kapiram zašto jednostavno nije prošlo 15 godina od uvodnih cena umesto 8? Teletabisi sa dijalogom odraslih, glupost na kvadrat.

Na strani 46, drugi kadar, jedan lik kaže kako "ovo derište (Princ) govori kao odrastao čovek!" Da li je scenarista polusvesno primetio sopstvenu glupost pa pokušao da je opravda time što će da je spomene? Međutim, uviđanje sopstvene greške ne briše tu grešku. Štaviše, ukoliko je Kotijas bio svestan ove gluposti a nije ništa uradio da to ispravi, onda je još gluplji nego što sam mislio.

Sličan bizarno idiotski momenat imamo i na strani 60, predzadnji kadar, kada jedan od likova primeti da "nije normalno da Arijan tako pobeđuje ako znamo da je tek napunila 9 godina". Pa i nije normalno. Ne samo da nije normalno već je kompletno retardirano, totalno nebulozno a time srozava priču na puku budalaštinu.

Smehotresno je da jedan karikaturni strip kao Peanuts sadrži daleko realističnije klinačke likove nego jedan navodno ozbiljan istorijski strip.

Ako je scenarista bio svestan da deca od 8 godina ne mogu da se ponašaju kao da imaju 20, a da mlađe sestre ne mogu da fizički dominiraju nad svojom starijom braćom - ja onda ne znam na kojim je travama bio.

Poenta konverzacije na 60. strani je međutim da se ukaže na razliku između Arian i njenog brata, tj da se baci sumnja na njeno očinstvo. U fazonu, brat i sestra imaju različite očeve pa zato ona fizički dominira nad njim! To je logika idiota... Uostalom, otac Gijoma nije nikakav retard prema tome nije sasvim jasno zašto Arijanin brat Gijom mora nužno biti toliko nesnađen i glup u odnosu na svoju sestru koja je kao da je popila pamet i hrabrost čitavog sveta. Njegov otac i Arijanin otac su braća, a nijedan ni drugi nisu maloumni. Čemu onda toliko potenciranje razlike između brata i sestre? Takav narativni kliše se koristi kada su dva roditelja, dve majke ili dva oca, podeljeni na genijalca i budalu. Ovde to uopšte nije slučaj.

Da bi stvari zaista bile još gluplje, samo malo kasnije na strani 64, Gijom zbori kao da je odrastao čovek odnosno daleko pametnije nego što je do tada prikazan. Pa dobro onda... Je li Gijom debil ili nije? Scenarista da se što pre odluči, jer ne mogu ja tu odluku da napravim.

A kad smo već kod idiota, ni brat ni sestra ne bi trebalo da imaju trunku mozga s obzirom da im je majka pobegla u šumu u ciči zimi, i to u devetom mesecu trudna, te tamo okončala nakon što je upala u ledenu vodu. To nije bio potez uplašene žene već maloumne žene. To dvoje dece bi trebali da budu teški retardi, ako ćemo već tom logikom.

Princ na strani 49 kaže kako ga ne privlače žene! (1. album.) Otkud tako mladi klinja može uopšte da zna koji pol ga privlači, i to sa takvom sigurnošću? Ovo mi mnogo smrdi na pedofilsku ideologiju, jer oni vole da promovišu ideju da su deca vrlo rano seksualno "osvešćena". Oni forsiraju ovakva verovanja da bi lakše opravdali svoje kriminalne delikte. Mnogi pedomanijaci čak argumentuju da mala deca žele seksualni kontakt sa odraslima.

Uostalom koje dete bi tek tako olako priznalo svoju homoseksualnost tako rano, čak i da su tako rano svesni svojih naklonosti? Pogotovo u sobi punoj golih odraslih! Nijedno. Ovo ne samo da je perverzno već je i retardirano.

Osmogodišnja deca ne znaju gde udaraju, nemaju pojma o životu, kao što uostalom ni velika većina tinejdžera nema tri grama mozga, a kamoli da imaju sposobnost da jasno definišu svoje seksualno opredeljenje, i to pred velikom grupom ljudi. Uostalom, ovo je i tipično za Francuze: nema nijedne priče bez nekih perverzija. Filmovi i stripovi su im prepuni seksualnih aberacija. Uporedite američku ili italijansku komercijalu sa francuskim BD-om i vrlo lako i brzo se uočava daleko veća naklonost ka perverzijama u francuskom stripu. Klinja greškom ulazi u prostoriju u kojoj kralj orgija sa desetak golih ljudi, a onda slede razne nebuloze i pedofilske aluzije.

Nedugo potom se nastavlja niz pedo-aluzija, kada osmogodišnja devojčica Arijan ucenjuje svog brata Gijoma time što preti (u šali) da će svima reči da on potajno masturbira. Onaniranje desetogodišnjaka i nije baš prikladno za strip ili film, zar ne? (Znam da se pedosi među vama ne slažu sa mnom, ali vas ni ne pitam za mišljenje...) A još manje nam je potrebno da njegova osmogodišnja sestra o tome priča, pa još i s njim.

A pre toga imamo i njeno zaljubljivanje u svog strica (ili oca) Kopca (čiji identitet ona još uvek ne zna), a ovo ne samo na finjaka uvodi incest u priču (bez čega mnogi francuski scenaristi i njihova publika jednostavno ne mogu, baš kao i što ne mogu bez pedofilije) već opet potencira pedomaniju. 

Nešto kasnije, Kobac čak pravi kompliment o njenom izgledu poređujući Arijan sa njenom majkom! Znači incestuozna pedosmradija. Poredi njenu lepotu (devojčice od devet godina!) sa njenom majkom s kojom je imao (ili želeo) aferu. Samo nemoj da mi neko tvrdi kako je ovo bilo normalno u Francuskoj 17. veka...

Na strani 184 perverznjaci dolaze do svoje velike želje kada je Arijen potpuno ogoljena u prvom kadru, a zatim jedan vojnik komentariše kako je ona "skoro žena". Sa devet godina skoro žena? Da li je kotjas lud, perverzan ili mu noge smrde?

Što se dvorske orgije tiče, neki će čitaoci reći da je to samo pokušaj da se bliže dočara dekadencija vladajućih elita, ali ja nisam baš siguran u to kao primarni motiv. To će pre biti samo izgovnjor da u priči bude što više perverzija. Ta čitava scena koja počinje na strani 46 nije uopšte realna. Totalno preterana. Ali pošto je ovo francuski strip preterivanja su sastavni deo svega. Hedonizam, humor, filozofija... kod njih je sve iskarikirano, ekstremno i preterano. Nema Francuska džaba reputaciju najhedonističkije države u Evropi, i to vekovima.

U drugom albumu (?), Arijanin brat Gijom gubi opkladu s njom, i mora da joj liže zadnjicu, kao kaznu. Klinka od 9 godina skida gaće i on kreće (makar nevoljno) da je tamo liže. Do lizanja ne dođe jer ih nešto prekine, a možda je Kotjas morao iz legalnih razloga da tu scenu prekine da ne bi imao probleme sa zakonom: jer valjda čak i u Francuskoj postoje neki zakoni zaštite maloletnika a time i zakoni vezani za literaturu, umetnost i stripove, tj šta se sme a šta se ne sme. Verovatno da postoje, jer pedofilija se neretko provlači kroz BD-e, ali uvek uvijena u foliju, manje-više "suptilna", da bi mogli da prođu cenzuru.

Meni lično ništa od toga nije preterano suptilno jer ja vrlo jasno kapiram strip scenariste i sve njihove namere i podtekstove, međutim većina stripofila ne konta ili samo polu-kapira šta se sve događa u scenariju, tj čega sve ima između redova. (Nema uvek, naravno.) Kao što uostalom ni ne primećuju očiglednu političku propagandu u npr marvelovskim tupavim pizdarijama. Stoga me ne bi čudilo da izvestan broj ljudi ne okarakterišu Kopca kao perverzan strip jer prosto čitaju kao pavijani, bez previše razmišljanja, bez mozga. Da nije tako, ne bi bilo ljudi koji hvale imbecilne stripove kao što su Trigan, Kapetan Miki ili Tanguy i Laverdure.

Kako ovakve "suptilne" i ne-tako-suptilne perverzije mogu da prođu bez oštrije kritike stripofila, nije mi sasvim jasno. Je li u pitanju ovo gore pomenuto "pavijansko čitanje"? Ili možda to govori o stripofilima i o modernom društvu generalno? Stiče se utisak da je određen broj stripofila (i to ne mali broj) fasciniran incestom i pedofilijom, jer je retko pominju kada čitaju takvo štivo (praveći se ludim kao da ih nema) a kad ih i pomenu onda je to češće u "šaljivo" pozitivnom nego negativnom kontekstu. Meni lično ne smeta da se te teme provlače, ali samo kada imaju poentu, odnosno kada se npr neki zlikovac osudi/kazni zbog pedo-ponašanja ili se radnja vrti oko npr Bordžija pa je to integralni deo priče. Ovde to nije slučaj; ovde je pedofilija ubačena čisto radi razonode i titilacije, jer Kotjas ili zna da to dobro prolazi kod (francuskih) stripofila, ili je i sam perverznjak koga loži da se bavi takvim scenarijima.

Arijen i Gijom treba da su deca u prva četiri albuma (ona 8 potom 9, a on 10 potom 11 godina) a liče daleko više na tinejdžere od 13-15! To je ogromna i neoprostiva razlika, pre i posle puberteta, kompletna nebuloza.

Da stvari budu još gluplje, ona kao mlađa sestra pobeđuje svog brata u fizičkim izazovima kao npr mačevanju što je veoma otrcan i tipičan ultra-moronski feminizam modernog doba. Muški feministi su mi oduvek bili ogavne ljige, dupeuvlakači najgore sorte, ali osim toga ovo nervira jer čini Arijan još nerealnijom nego što već jeste. Em uopšte ne liči na devojčicu od 8-9, em se uopšte ne ponaša kao takvo dete, em je superiornija starijem bratu - koji nije nikakav mlitavi šonja. Da je nekakav nesposobni kljakavac sa X nogama, pa OK, to bi moglo da prođe. Ali ovako imamo nebulozne situacije koje krše osnovna pravila ljudskog ponašanja i biološke logike. 

Da li je neko od vas ikada upoznao neku klinku od negde 7-11 godina a da ovako priča i da je ovako fizički vešta i samopouzdana i da se zaljubljuje u muškarca srednjih godina? Naravno da ne. Ovakvo zaljubljivanje je čistokrvna muška fantazija, kakvih u francuskim filmovima ima pregršt. Prema tome Arijan je lik iz bajke - ne iz istorijskog serijala. Svaki norveški trol deluje realnije od nje.

Kome je stalo da se šlihta levičarskom establišmentu te da promoviše feminizam i ostale pomodarske gluposti, slobodno neka to radi. Izvolite pa se feminizirajte do mile volje, pravite budale od sebe, jer je to em profitabilno em se uklapa u današnji opšte-vladajući samo obmanjujuvački idiotizam. Ali se barem potrudite da stvari idu iole logičkim tokom.

Uostalom, primera radi, Jovanka Orleanka nije imala 9 godina kada je krenula u pohode već 16-17. A kad sam već na ovoj temi, neke istorijske činjenice vezane za nju su izvitoperene od strane feminista i feministkinja tj lažljivih levičara. U popularnoj kulturi je prikazana kao ratnik, zbog čega mnogi veruju da je to i bila, što je kompletna budalaština. Jovanka je bila korišćena kao maskota u bitkama, kao simbol i motivator (nosila je zastavu), nikada nije bila uključena u bitke, nikada nije neprijatelja napala mačem na bojnom polju. Jer da jeste, skoro sigurno bi ubrzo nastradala a time danas i ne bi postojala legenda o njoj... Jovanka je bila jedna naivna seljančica koja nije znala gde udara. Generalno, 99% tadašnjeg stanovništva Francuske (kao i ostatka sveta) su bili totalno neobrazovani i primitivni ljudi, a ona kao mlad uzorak tadašnjeg čovečanstva tek nije imala pojma o internacionalnoj politici - a ko veruje da je bila upućena je kompletan idiot. Najverovatnije je bila jadno devojče koje su iskoristili - gle ironije - upravo muškarci, u svoje političke svrhe. (Kao što je izmanipulisana ona nesretna, doduše poremećena, Greta Turdberg, koju koriste ekološki "dušebrižnici" u svoje psihopatske svrhe a ona jadna kao robot radi sve što se od nje očekuje, uključujući i dramatično histerisanje tipično za levičarske ekstremiste.) Jovanka je gotovo sigurno bila marioneta par ljudi, a onda nesretno nastradala umesto njih... Ili uz njih.

Pominjem nju jer verujem da je autor bio inspirisan njom, makar malo, u kreiranju lika Arijan.

Ima i dva primera svršavanja mrtvaca, a u prvoj sceni se prikazuje i izlaženje sperme iz qrca. Čisto da upozorim ljude koji imaju decu, ovo nije za njih... Kotjas ne propušta skoro nijednu priliku da ubaci neku svinjariju. Niko ne dovodi u pitanje pakleni život jadnika koji su obitavali u Francuskoj ranog 17. veka, ali scenario tendira da potencira perverzije umesto nekog uobičajenog socijalnog komentara. To je slična foliraža odnosno licemerje kao kod trashploitation filmova 70-ih koji bi da vas ubede da su politički relevantni a zapravo se baziraju na najnižim pobudama tj običnoj provokaciji.

Misteriozni osvetnik Gabrijel zapravo i nije misteriozan, ili se varam? Nije mi sasvim jasno da li je scenarista čuvao njegov identitet kao iznenađenje. To bi me jako čudilo s obzirom da je vrlo očigledno od samog početka ko je on.

Još nešto mi tu nije sasvim jasno... On je glavni heroj te bi trebao da predstavlja neku vrstu moralne superiornosti u odnosu na druge likove. Ali kako da on to bude kada je prcnuo ženu svog brata i zatrudneo je? Mada, u petom albumu se ispostavlja da je imao aferu s njom pre nego što se opredelila za Ivona, tako da je on manje-više čist.

A i ta profuknjača Blanche, koja krepava na tako sulud način na samom početku serijala, je najobičnija fuksa. Ne može ona nikako da bude žrtva u tome svemu, jer njeno kurvanje je prouzrokovalo razdor u porodici. Prcati se sa oba brata, a onda izabrati onog bogatijeg kojeg ne voli - prava ona raspala rava. Pritom je maloumnica bila, Jer na tabli 17 petog albuma saznajemo da je te zimske noći pobegla samo zato što ju je nervirala Ivonova ljubomora i nepoverenje. Pa zato izlaziš u ciču zimu u devetom mesecu trudnoće? Nije ovo Kotjas sve tako dobro osmislio kao što je bio mislio. Ima tu preterivanja i rupa u logici.

Postoji i jedan nezanemarljivi logički problem u konceptu. Serijal definitivno ima istorijske pretenzije, tj nije puka epska fantazija, ali se istovremeno bavi magijom, vešticama, prognoziranjem budućnosti i sličnim stvarima. Time nastaje jedan ključni paradoks, a on se sastoji od toga da Kotjas šalje poruku tj kritiku o brutalnosti i fanatizmu tadašnje crkve (spaljivanje veštica i slično) - ali istovremeno sebe žestoko kontradiktira jer veštice i magija (a time valjda i đavo) u ovom serijalu zaista postoje. A na taj način on drastično smanjuje krivicu Vatikana i njegovih inkvizitora, jer ako veštice i đavo postoje onda crkva nije izmislila takvog neprijatelja, a to znači da nije kažnjavala nedužne, barem ne uvek. Nije se crkva iživljavala bez ikakvog temelja, već imaju opipljivo opravdanje za svoj sadizam i "rat protiv zla".

Takođe, Kralj Anri možda deluje prosvetljen za 17. vek, s obzirom da je protivnik sujeverja i lova na veštice - ali s obzirom da veštice i magija u ovoj priči zaista postoje da li to onda znači da je kralj naivni debil?

Uvek je problematično mešati istoriju sa fantazijom, pogotovo po pitanju Srednjeg veka i lova na veštice, jer tu neminovno dolazi do paradoksa. Što je najgore, to je moralni paradoks a to onda znači da je teško ustanoviti ko je zlikovac a ko heroj.

Vidiš, Kotjase, koliko si glup...? Jedno od osnovnih pravila scenarista: nemoj sam sebe da kontradiktiraš.

Doduše, u njegovu odbranu, ako je bio svestan ove kontradikcije možda se čisto ponadao da je većina neće primetiti. A tu je bio u pravu. Ne moram ni da čitam online recenzije, već znam da niko nije ovo provalio... Jer znam koliko su šuplji mozgovi stripofila i ljudi generalno.

Priče su sve bolja i bolje, tako da je čevrta epizoda najbolja, i veoma zanimljiva, ali mi je lik mlohavog, pihtijastog inkvizitora prilično nebulozan. Ovaj mali, debeli degenerik je nekim čudom samurajski velemajstor koji poput vrhunskog džedaja seče glave i udove munjevitom brzinom. Te scene jesu interesantne, ali su zbog izgleda tog lika apsolutne presmešne. Slična omaška kao i preterana fizička spretnost Arijane. Debeljko i Arijana su fiktivni likovi u svakom smislu. Kotjas mora da se žestoko drogirao čim se odlučio da jednu devojčicu od devet godina predstavlja kao devojku od 20, a jednog mohavog debeljka kao nepobedivog mačevalaca. Taj pihtijaste inkvizitor u duelu čak uspeva da pobedi Gabrijela u najkraćem roku. Iako Gabrijel važi za "najboljeg mačevaoca u regionu".

Po ovakvim nebuloznim greškama se vidi da je Kotjas gotovo sigurno neki šonjavi mlakonja koji je čitav život proveo u teoriji i po knjigama, a ima vrlo malo iskustva u praksi i u pravom životu.

Ali da budem jasan: do sada sam iznosio uglavnom negativnu kritiku, a kojoj nije cilj da skrene svu pažnju sa činjenice da je ovo zabavan, interesantnan i originalan serijal koji definitivno preporučujem - barem što se prvog integrala tiče. Drugi je sasvim drugo nešto, notorno sranje...

Dijalog je dobar, ponekad čak i inteligentan. Razna mudrovanja (od strane kralja, veštice i ponekih drugih likova) ne deluju pretenciozno već su zanimljiv dodatak priči.

Radnja nikada nije dosadna. Stalno se nešto dešava. A uprkos mnoštvu likova ne dolazi do konfuzije - mada je preporučljivo serijal čitati u nizu, bez dužeg pauziranja, jer ima puno toga što treba zapamtiti. Jedino što izaziva konfuziju, bar kod mene, jer što su mnogi likovi nosati i bradati pa ih je teško razlikovati. Ovo nikad nije (ne)jasnije nego na strani 124 na kojoj dva različita lika, kralj i njegov savetnik, deluju maltene kao blizanci. Uvek je glupo kada čitaš strip u kojem moraš da pamtiš ko nosi kakvu odeću da bi razaznavao likove. Pogotovo s obzirom da crtač ume veoma dobro da crta lica. Nije on Vens pa da mu svi likovi izgledaju isto!

Crtež je iznenađujuće dobar i imponira prvenstveno elegantnošću. Pozadine nisu uvek spektakularne ali su lepe i precizne, kao i likovi kojima lica ne variraju iz kadra u kadar kao što je to slučaj kod većine crtača (čak i mnogih veoma dobrih).


Vrsta: 2. integral

Epizode: 5 do 7

Crtez: Andre Juillard

Scenario: Patrick Cothias

Izdavac: Carobna Knjiga (2020)

Premijerno: 1989-1991

Br strana netto: 138

Tiraz: 1,000

Zanr: istorijski, fantastika

YU istorijat: ?

Kolor? Da.

Politicki obojen? Ne bas.

Golotinja? Da, i puno perverzija.

Rasprodato? Ne.

Crtez: 6-7/10

Scenario: 5/10, 1/10, ?/10

Ciljne grupe: perverznjaci, BD-ovci, odrasli

Prednosti: slabo sta

Minusi: nepotrebne perverzije, kompletni raspad serijala, slabiji crtez, gomila totalnih idiotarija

2. integral je kompletan raspad sistema. Recenzija mozda sledi...