Sunday, March 23, 2025

Tex - Segura/Ortiz


Segurin Levičarski Teks

Vrsta: kompletna prica (3. Maxi)

Crtez: Jose Ortiz

Scenario: Antonio Segura

Izdavac: Ludens (2007)

Premijerno: verovatno tokom prve decenije ovog veka 

Dimenzije: 21 x 15 cm, SC

Br strana netto: 261 

Tiraz: ?

Zanr: politicki vestern, levicarska propaganda

YU istorijat: -

Kolor? c/b

Politicki obojen? Bas puno.

Golotinja? Ne. 

Rasprodato? Ne. (reprint 2023)

Crtez: 8/10

Scenario: 5/10 

Ciljne grupe: levicari zeljni ispiranja mozga, teksofili, nekriticni bonelijevci

Prednosti: odlican crtez - pogotovo lica - koji se savrseno uklapa uz zanr

Minusi: politicka baljezganja, izvrtanje istorije, polu-suptilno moralisanje, jeftin humor

Ovo je prvi ikad Teks kojeg sam čitao, pre nekoliko nedelja. Ko još u 50-im čita svoju prvu Teks epizodu? Za sve postoji prvi put, jer se ne sećam da sam ga čitao kao klinac, a jedini razlog što sam se "predomislio" je crtež odnosno veoma zabavan stil José Ortiz-a. Već sam u nekoliko navrata na ovom blogu pomenuo da ću čitati maltene bilo koji žanr i skoro bilo koji strip - sve dok je crtež odličan. Ovo pravilo važi čak i za vestern, koji mi spada u jedan od najmanje interesantnih.

Ortiz je do sada uradio nekih 6-7 ovakvih dužih Teksova, a još otprilike toliko priča je izašlo u nastavcima u redovnim izdanjima. Čestitam Boneliju na tolikom trudu da angažuju neke od najboljih ne-italijanskih crtača, od kojih Ortiz definitivno nije jedini, ali s druge strane mi je nekako čudno da se ti isti crtači bave bonelijanom: nekako mi to dođe kao debelo gubljenje njihovog vremena, a vreme vrhunskih crtača je dragoceno - jer ih nema puno a i potrebno je dugo vremena da se jedan strip dovrši. Jedan od najekstremnijih primera totalnog tračenja talenta je Magnusov mukotrpni rad na Dolini terora: tupavi i glupavi scenario na kojem je utrošio sedam godina svog života - i to zadnjih sedam! Da li je Magnus bio malouman (što je sasvim moguće s obzirom da je možda bio komunjara), ili je "samo malo" bio posenilio u svojim poznijim godinama, to zaista ne znam. Samo znam da sam pre nekoliko godina pokušao da čitam taj album i da sam bio odustao posle 15ak strana jer mi je bio jezivo dosadan. Uostalom, njegov stil se uopšte ne uklapa u vestern. Tako da sam pomalo podeljen po ovom pitanju: s jedne strane cenim pokušaje Bonelli firme da povremeno drastično dižu (crtački) nivo, ali se s druge strane ne slažem sa odlukama velikih crtača da pristaju na ponude Bonelija. Svestan sam da crtači kao Ortiz i Font pristaju da crtaju blentave vesterne samo zbog love (mada je Ortizova odluka sigurno dosta olakšana činjenicom da je i Segura pristao), a definitivno je tužna situacija kada najbolji svetski crtači moraju da se bave komercijalom i šundom da bi finansijski preživeli. Šta da se radi kad se velika većina stripofila sastoji od bolida koje najviše zanimaju tupavi vesterni i još kretenskije superherojštine...

Nažalost, deluje da nisam izabrao baš najbolju epizodu s kojom bih počeo Teksa (ne računajući onog Magnusa): bio sam zaboravio da se u ovoj epizodi radi o Američkom građanskom ratu - što naravno (u prevodu) znači da se prvenstveno bavi rasizmom, jer levičari (koji dominiraju stripom i kinematografijom) izvrću istoriju kako im se ćefne. Notorni su lažovi. Posle višedecenijske globalne propagande uspeli su da ubede veliku većinu Zapadnjaka da je jedini razlog tog veoma krvavog konflikta bio "ukidanje ropstva". To je žestoka glupost; ko god zaista veruje da bi se belci 19. veka ubijali u ogromnom broju, i to u trajanju od pet godina - samo da bi se crnci "oslobodili" - taj je kompletan moron. Takvim ljudima fali najosnovnije znanje o istoriji kao i o psihologiji ljudi. (Moguća implikacija ove izjave je da su većina Zapadnjaka moroni; u političkom smislu verujem da nisam puno pogrešio. Podrazumeva se da mi nije trebao ovaj podatak da bih to zaključio, to mi je već odavno bilo jasno, pre više decenija... Politička retardiranost širih narodnih masa doduše ne važi samo za Zapadnjake već je globalni trend. Ne verujem da mogu da navedem jednu jedinu državu u kojoj se glasa većinski s razumom.)

Građanski rat, koji god bio i gde god bio, je uvek prljav i skoro se nikada zaraćene strane ne mogu podeliti na Dobrice i Zloće, kako maloumni (ili pokvareni?) Segura to radi ovde. U odbranu ovog debila doduše moram reći da većina ljudi ne razumeju niti ratove, niti motive za ratovanje, a još manje Američki građanski rat o kome se, kako vreme odmiče, sve više laže i sve manje razume.

Kao rezultat Segurine naivnosti, gluposti i/ili levičarskog poltronizma i establišmentskog šlihtanja - on nam nudi pregršt gluposti i to već na prvih 15-ak strana...

"Žestoko smo se borili protiv crnčuga" reče jedan KKK-ovac. Prvi smehotresan momenat, jer Konfederacija se nije borila protiv crnaca odnosno crnci su bili sitna manjina na severnjačkoj strani: vojska Konfederacije se borila protiv belaca. Vojska Unije se sačinjavala većinski od belaca. Da li je to jasno? Od belaca.

A to me dovodi do sledeće gluposti, još smešnije: na strani 8 vidimo da se severnjačka vojska uglavnom sastoji od crnaca! Segura je zaista mamlaz na kvadrat. Crnačko stanovništvo je i dan-danas u manjini u Americi (zavisno od države, negde ih je samo 2-3% a negde čine i do 33% populacije), a tada je ta manjina bila mnogo sitnija, odnosno još manja. Implikacija da je na strani Severa bilo mnoštvo crnaca je totalni idiotizam. A još veći idiotizam je Segurino sugerisanje da se rat u suštini svodio na vojsku belaca koja je ratovala protiv vojske crnaca: ovakvu glupost može samo neko kao Noam Čomski da podrži kao činjenicu. A pridružio bi mu se verovatno i Michael Moore, njegov brat po marksističkom baljezganju...

Nije ni čudo što je upravo ova epizoda dobila neku bajnu nagradu; zna se kakvi stripovi i filmovi skupljaju nagrade u zadnjih 20-ak godina, odnosno isključivo oni izpolitizirani - levičarski. Ko ovo još uvek nije shvatio taj je neopevani debil, ili je mnogo mlad pa ne zna jadan.

Vrlo zanimljiv podatak o kojem Segura, a i velika većina čitaoca Teksa i sličnih bonelijevskih gluposti, ne znaju: bilo je crnačkih vojnika i na južnjačkoj strani. Da odmah preduhitrim levičarske paranoike: ne, većina tih crnaca nije bila prisiljena da se bori već su se dobrovoljno javili ili su u najmanju ruku bili pristalice politike Juga. Da li to znači da su ovi crnci Konfederacije želeli da budu robovi? Bili su mazohisti? Uživali su u patnji? Ne, to samo potvrđuje da se rat nije bavio ukidanjem ropstva, već je to bio jedan od ishoda ovog rata. To je bio samo sitan deo ovog konflikta.

Karson, desna ruka Teksa, ismejava se južnjačkim zarobljenicima koje Sever drži u kavezu kao životinje. Kroz svoju neizmernu glupost Segura nam daje do znanja da Karson zapravo nije nikakav uzoran heroj već običan ološ (!), a to znači da je i Teks kompletna bitanga! Zar ja treba za ova dva kretena da navijam?! Fascinantno...

Jadan Karson nije mogao da zna, pošto i ne postoji jer je izmišljen lik, da su južnjački zarobljenici najobičniji vojnici kao svi drugi. To nisu odmetnici, nisu kriminalci, prema tome zašto ih tretirati kao smeće? Zato što Segura misli da su svi vojnici Severa bili Dobrice a ovi sa Juga psihopate i rasisti. Odnosno da li zaista veruje u to, ja ne znam, ali je u svakom slučaju pokušao da svoje čitaoce ubedi u ovakvo stanje stvari. Čitao sam Miki Maus epizode sa kompleksnijom karakterizacijom i inteligentnijom demografskom raspodelom...

U drugom kadru 17. strane Teks bez gotovo ikakvog razloga žestoko ošamari (!) jednog poručnika Severne vojske, samo zato što je ovaj izdao naređenje koje se Teksu ne sviđa! Scena toliko blentava i apsurdna da me je sramota za Bonelijevu sramotu. Fremdscham. Već smo ranije bili ustanovili da su Teks i Karson ološi, prema tome nije bilo nikakvog razloga da se to još više potencira. Uostalom, koji autoritet ima Teks da tek tako šamara oficire američke vojske?! Ovakvih gluposti ima zaista samo u stripu, i u veoma estupido filmovima.

Na strani 19 Teks hladnokrvno ubija - s leđa - nekoliko begunaca, odnosno običnih vojnika Juga, koji pokušavaju iskoristiti priliku da pobegnu. Pogledajte Teksovu facu; s kojim zadovoljstvom on vrši pokolj nedužnih ljudi... A u drugim epizodama okleva da ubije opasne revolveraše! Tu nema trunke logike u njegovom ponašanju: ubija vojne zatvorenike s ledja, a okleva da ubije serijske ubice. Totalna kontradikcija.

Segura je u rekordnom roku uspeo da kompletno poništi višedecenijsko etabliranje Teksa i Karsona kao dve junačke dobrice. Ma svaka mu čast na "maestralnom" piskaranju...

Na strani 20 većinu Severnjačke vojske i dalje čine crnci! Smehotres...

Na strani 21 KKK čeka odbegle vojnike, jer Segura želi da ja zaista poverujem da je Konfederacija bila isto što i KKK, da je to bio duboko rasistički pokret. To je ono u fazonu KKK=Konfederacija. Ili Hitler=Trump. Rat=Republikanci. Belci=genocidari. Crnci=dobrice. Levičarske jednačine su isključivo namenjene za ekstremno naivne i zadrte idiote... Niti su svi koji su ratovali za Jug podržavali ropstvo, niti su svi koji su ratovali za Sever bili protiv ropstva. A kamoli ono što Segura sugeriše, a to je da među Severnjacima nije bilo rasista, odnosno neznatno. Kompletna, totalna budalaština. Kad manijaci poput Soroša izmišljaju istoriju eto rezultata... Gomila gluposti i izmišljotina, utemeljenih ni u čemu, odnosno isključivo u fantazijama levičarskih duševnih bolesnika.

Na strani 28 izdajnički crnac Severne vojske zahteva da ga KKKovci isplate, što se okončava njegovom smrću. Ko ovo nije predvideo još 15 strana unazad? Ovo nije twist, ovo je govno. Ne samo da je totalno predvidljiv obrt, već me nervira ta tipična levičarska implikacija da su svi članovi KKK bili psihopatske ubice koji su jedva čekali da pobiju svakog crnca, u svakoj prilici, uvek i u svakoj situaciji, kao da su patili od besnila. To jednostavno nije bilo tako. Stvari nisu bile, kako da se izrazim, tako crno-bele. Život, ratovi i politika su veoma retko toliko jednostavni. Levičari žele sve da svedu na jednostavne tupave jednačine, jer znaju da takva simplifikacija dobro prolazi kod retardirane raje - koja ionako ne kapira kompleksnije koncepte i dogadjaje.

Ali u odbranu Segure, koji je bar jednom uspeo neku pametnu odluku da napravi, jedan od Južnjaka se protivi ubistvu crnca Nelsona: on ima neku sasvim drugu viziju Juga. Valjda je čak i Segura bio ukapirao da ukoliko nastavi da baš SVE Južnjake prikazuje kao psihopate i rasiste da će strip delovati primitivnije od najnaivnije epizode Kapetana Mikija. Ipak je neko polu-pisano pravilo da se čak i u akcionim ratnim filmovima ne prikazuju baš SVI nacisti kao totalni ološi, kao što se ni SVI komunisti iza Gvozdene Zavese ne prikazuju kao ubice i zlotvori.

Na strani 41 imamo još jednu levičarsku lekciju, odnosno još jedno tupavo moralisanje o KKK. Šta god mi mislili o toj organizaciji i koliko god oni bili rasisti, istinu o njoj nikada nećete čuti od levičarskog establišmenta jer oni o svemu lažu. Bukvalno o svemu.

Usput rečeno, kakvo je to divno licemerje kad god levičari prikazuju rasiste i "rasiste" (ko razume shvatiće razliku) isključivo kao psihopatske ubice. Zar nisu levičari uvek tvrdili da pravo zlo ne postoji, odnosno da ljudi koji čine zlo treba da dobiju drugu šansu, odnosno da ih ne treba ubiti niti im davati dugačke zatvorske kazne? Upravo je ovo jedna od osnova levičarskog ludila: na Zapadu su uvek levičari oni koji promovišu blage kazne za kriminalce i ubice, i zalažu se protiv smrtne kazne. Međutim, ovo njihovo navodno verovanje u rehabilitaciju svakog ološa odjedanput uopšte više ne važi - barem kad su u pitanju njihovi politički neprijatelji desničari, koje oni naravno smatraju rasistima po default-u. Serijskim ubicama i silovateljima navodno treba pružiti šansu da se promene - dok se svi desničari moraju pobiti k'o zečevi! To je jedan od mnogih primera kako levičari nikada nisu dosledni sa svojim navodnim principima, već varaju kad god stignu odnosno primenjuju svoje takozvane principe samo kada njima to odgovara. Na primer, kaobajagi se bore za prava žena, ali kad su u pitanju ugnjetene muslimanske žene onda ih najednom taj isti feminizam uopšte više ne zanima. Drugim rečima, levičarski principi, koji su naravno nepostojeći odnosno se poštuju samo u teoriji, važe za jedne ali ne i za druge: sve zavisno od situacije. Po potrebi. Marksisti su klasični oportunisti, a oportunizam je sušta suprotnost idealizmu. A niko ne izigrava tolike idealiste kao oni.

Na strani 55 Karson se u drugom kadru naljuti kao neka moderna SJW Karen, kada menstrualno zakrešti da "ropska kuhinja više ne postoji, ropstvo više ne postoji!!!" Uvek je presmešno kada priglupi gilipteri iz 21. veka očekuju da su ljudi 150 godina unazad isto tako emocionalno reagovali na rasizam kao mi, odnosno kao isfolirani levičari (koji su tobože anti-rasisti a zapravo su najveći rasisti koji postoje). Razumem ja da je ovo običan Bonelli vestern te da se ne može očekivati preteran intelektualni nivo, ali mogu li da prodjem kroz barem 10 strana bez anti-rasističkog pridikovanja? U zadnjih 30 godina sve što čujem u stripovima i filmovima su levičarsko histerisanje vezano za rasizam, seksulanu i polnu jednakost i zaštitu sredine. Može li neko malo da promeni ploču, ili makar malo da utiša muziku? Za razliku od maloumne publike koja kao sunđeri upija svaku propagandu, ja se ne dam napaliti na ovakve emocionalne izlive idiotizma (ili idiotski izlivi emocionalnosti: isti qrac). Strip je prepun glupačkog anti-rasističkog moralisanja, i to postaje smorno najkasnije u prvoj tridesetini stripa, odnosno već na prvih par strana - iz malopre navedenih razloga. Segura ne ume ni da bude suptilan.

Na strani 68 veliki moralista i Sveštenik Jednakosti & Ugroženih Manjina Segura konstatuje kako su crnci na Jugu neposredno posle rata bili veoma siromašni. A belci nisu? Kako je to samo lepo selektivno... Vidi se da je strip napisan u ovom veku. A Seguru treba da bude sramota; ne znam na koji način bi mogao da opravda svoju ljigavost i retardiranost.

Na stranama 83-85 odigrava se jedna, relativno govoreći, manja glupost kada crnačka porodica u panici otvara vatru na Teksa, Karsona i crnca, više puta vrišteći "eno nekih belaca". S obzirom da je trećina te grupe crnačka nije mi jasno zašto je ta porodica reagovala na njih kao da su svi belci! A nije mi ni jasno zašto Teks nije bio uspaničen ili makar iznerviran što će pucnjevi da privuku pažnju Bukanana i njegove grupe, jer samo par strana ranije nije dozvolio da crnac puca u ptice da ih Bukananova grupa ne bi čula.

U zadnjem kadru strane 103 imamo jednu veoma iskarikiranu reakciju jednog od članova KKK na ubistvo crnca. Ovo je Segura ovako uradio jer - sa punim pravom - smatra svoje čitaoce debilima. Da li je nekome ovakva detinjasta i preterana reakcija logična u datim okolnostima? U redu, shvatili smo već: KKK su svi ekstremno zli, ali zar moraju da budu i detinjasti moroni? A opet ovo je Bonelli, šta se čudim... Da su svi rasisti toliki debili Hitlerova Nemačka nikada ne bi ni blizu došla do pobede. Levičari nas stalno plaše koliko je tobožnja fašističko-rasistička struja opasna po čitav svet - a ovamo ih veoma kontradiktorno predstavljaju kao debile. Pa kako mogu debili biti tolika pretnja svetu?...

95% levičarskog razmišljanja je kompletno nelogično, i većinski je samo-kontradiktorno. Oni su ti koji su vecinski debili, pa je i logično da sve svoje neprijatelje (i one prave i one imaginarne) smatraju debilima.

Segura nas na strani 152 opet "podseća" na "činjenicu" da je građanski rat navodno vođen da bi se crnci oslobodili ropstva. Jedan od mnogih kvazi-istorijskih kretenizama koju Zapadni levičari šire besramnom upornošću. Na istoj strani upoznajemo bivšeg vojnika Unije - koji je naravno veliki idealista i prijatelj robova! Pa zna se da su svi Konfederalci bili zli rasisti a svi vojnici Unije besprekorne Dobrice: tako nas uče neo-marksisti, a oni naravno nikada nisu u krivu, u 0% slučajeva. Uvek su u pravu, dok desničari uvek greše u svemu, u 100% slučajeva. The Black & White World According to Retarded Leftists.

Strana 164: kretenska scena crnačkog otpora, ono u fazonu ako Južnjaci dobiju rat mi smo ga opet nayebali. Niđe veze... Koliko slabo Evropljani razumeju američku istoriju, a ovamo se čak i osećaju superiorno nad Amerikancima, kao da su mnogo obrazovaniji od njih. To je jedna debela zabluda. Štaviše, američko stanovništvo je bolje upućeno u političke teme od Evropejaca (Evropajaca), a dokaz za to je uspon Trampa, vrste političara koji trenutno nikada ne bi mogao da dođe na vlast u jednoj zapadnoevropskoj zemlji 21. veka, a preko im je potreban jedan Trump, tj nekoliko njih. Podrazumeva se da bi evropski levičari ovo shvatili kao kompliment, ali čega se pametan stidi budale se ponose...

Segura primenjuje tipičan scenaristički fazon ogromne slučajnosti, kada na strani 166 Tex i Carson napadaju parobrod bukvalno u istom momentu kada Portman namerava da ubije svoje južnjačke kolege. Ovakva upotreba slučajnosti nije velik problem, i sasvim je prihvatljivo u stripu. Međutim, previše je glupo kada se ovaj fazon ponovi na strani 203, kada nanovo Portman planira napad na svoje kolege - i opet upravo baš kada nailaze Teks i Karson. Koristiti ovu jeftinu fintu jednom je OK, ali ponoviti je samo par strana kasnije spada više u domen komedije.

Iako je radnja generalno zanimljiva, ima popriličnih gluposti u zadnjih 50-ak strana. Na primer Portmanova neverovatna sreća: Segura ga konstantno spašava, samo da bi ga na kraju linčovali neki crnci. Teks primeti kako Portman visi, i naravno kao svaki debilni stereotipični heroj on pokušava da spase ubicu. (Stalo mu je da spasi psihopatu Portmana - a nije mu bio problem da puca u ledja zatvorenicima!) Na kraju poklanja zlato bivšim robovima, kao odštetu za ropstvo koje su trpeli. Tupavi Miki Maus kraj tupave Miki Maus avanture.

Većina bonelijevaca (boneliovaca) su prilično šuplje glave koje veruju sve što pročitaju i vide. Zato se neki od njih, a možda čak i većina, edukuju preko Teksa i sličnih gluposti, naivno verujući da kroz petoparačke stripove mogu da pokupe neke istorijske činjenice, da se obrazuju, da nadoknade ono što su u školi propustili jer su bili suviše zauzeti kopanjem nosa. Ne mogu. Pogotovo ovi novi vesterni su prepuni iskrivljene istorije, na primer način na koji se obično predstavljaju Indijanci: kao nedužni i moralno superiorni mudraci, a kauboji i bela američka vojska kao oličenje zla. Ekstremni primitivizam i jednosmerni pravac kakav se može očekivati od jednog ultra-komercijalnog serijala.

Da nisu baš sve španske stripadžije ovakvi ignoramusi kao što je Segura potvrđuje na primer Palasios, crtač Mek Koja. Palacios je (verovatno) bio levičar, ali ne zadrti kao Segura. Kapetan MacCoy, ili koji već čin ima na početku tog serijala, je vojnik Konfederacije: on i njegovi pajtosi niti su predstavljeni kao oličenje zla niti kao rasisti. Ali to je ipak francusko-španski strip starog kova, i nešto daleko inteligentnije i kvalitetnije od običnog Teksa koji je više za malu decu i pubertetlije.

Strip vadi veoma dobar crtež Ortiza, a to ovog puta važi prvenstveno za lica, pa još više kad su u krupnom kadru. Ironično je da je veliki izuzetak glavni lik Teks s kojim se Ortiz očigledno mučio: nije znao kako da ga nacrta u svom stilu a da i dalje liči na stereotipičnog stripskog heroja. Nije se usuđivao da ga puno senči da ne bi od njega napravio pre-matorog ili previše grubog heroja, jer Teks uvek izgleda veoma stereotipično tj mladoliko. Na primer na strani 111. Međutim, moram da napomenem da u jednoj drugoj Segura/Ortiz epizodi Teksa, koju upravo čitam, Ortiz je Teksa generalno bolje crtao, detaljnije i preciznije.

Pošto sam kupio i neke druge epizode Segurinog Teksa, nadam se da će se ispostaviti da su ti drugi brojevi mnogo manje ispolitizovani (ili još bolje: totalno apolitični, što je sasvim logično očekivati kod vesterna). Nadam se da je ovo "najpolitičkija" epizoda; da su ostale nezagađene jeftinim i trulim marksističkim preseravanjima. Nadam se da u tim drugim pričama Segura nije ni približno toliko opsednut dokazivanjem establišment-u da je njihov lojalni poltron, kao što to već decenijama rade "visokomoralni" gilipteri tipa Alan Moore i Neil Gaiman, da navedem samo dva od mnogobrojnih takvih ološa. Dotični pajaci nisu ionako nikakvi scenaristi, totalno su precenjeni, dok se Segura ipak bio pokazao, bez obzira na svoj šuplji levičarski mozak.



Vrsta: kompletna prica (2. Maxi)

Crtez: 8/10

Scenario: 4/10

Lovac na fosile

Evo i te druge epizode od tandema Segura-Ortiz koju sam krenuo da čitam malo posle ove pređašnje... komunističke.

Odmah ću da pređem na stvar. Nažalost moram da konstatujem da je i ova epizoda politički korektna, i da se i ovog puta Segura bavi rasizmom: jedina značajna razlika je što su ovog puta dežurne "žrtve" Indijanci a ne crnci! Ide li ovaj bolid redom? Znači li to da ću u narednoj epizodi Segurovog Teksa naći scenario u kojem se morališe o antisemitizmu? Da li Segura ide redom, od epizode do epizode, i kenja o raznim ugroženim manjinama, rasama i etničkim grupama? Možda je glavna žrtva rasizma u njegovoj sedmoj Teks epizodi neki Kinez? U 10. je to možda neki Eskim? Zar je moguće da je Segura baš toliki šlihtač/poltron svojih levičarskih vladara? Ono što još više vodi ka tom zaključku je činjenica da u post-apokaliptičnom serijalu Hombre, za koji su takođe bili zaduženi Segura i Ortiz (link dole), politike skoro da nema uopšte a vrlo je lako moglo da je bude - s obzirom da je neka konkretna politička situacija morala da dovede do WW3. Međutim taj serijal je iz 80-ih, pre nego što se levičarsko ludilo onako baš pošteno razmahalo i zagadilo sve aspekte kulture i društva. Da je Segura bio angažovan da piše za Teksa u 80-im ili pogotovo 70-im čisto sumnjam da bi mu bili toliko ispolitizirani kao ovi koje je zbrčkao u ovom veku.

Ili možda Bonelli urednici nalažu svim današnjim scenaristima da pakuju što više levičarskog otrova u priče? Ne bih znao da li je to slučaj jer kao što rekoh tek sam počeo da čitam ovaj tupavi serijal.

Kako god bilo, Segura ima veliku sreću što je Ortiz pristao da mu crta priče (mada, možda je bilo i obrnuto: možda je Segura taj koji je pristao jer ga je Ortiz zamolio) jer mu debelo spašava ove mediokritetne scenarije, davajući svojim živopisnim crtežom ovim mediokritetnim pričama život i energiju koji ovi scenariji ne zaslužuju. Ortiz je kao stvoren da crta vestern likove; on dođe kao neki stripski pandan filmovima Serdja Leonea u kojima je kasting veoma dobar. Takozvani špageti vesterni su u svom kastingu bili superiorni holivudskim vesternima, jer su se sporedne a pogotovo glavne uloge u tim američkim vesternima previše često delile glumcima sa suviše rafiniranim i prefinjenim crtama lica - glumci koji ni u milion godina ne mogu nikoga (pametnog) da ubede da bi oni mogli eventualno da predstavljaju neke opake likove sa Divljeg Zapada. Ima američkih vesterna sa upečatljivim glumcima robustnih crta lica (Charles Bronson, Lee Marvin, Kirk Douglas, da navedem samo par njih) ali su Italijani to mnogo bolje radili. Nije uopšte slučajno što Ortiz briljira najviše kod sporednih odnosno gostujućih likova, a sa druge strane muku muči sa Teks Vilerom jer ovakav heroj ima standardne, klasične, zapadnjačke crte lica glavnih junaka. Sigurno je da mu je bilo mnogo zabavnije crtati te sporedne (ružnije) likove - koje bi u filmovima po pravilu tumačili takozvani "character actors". Moderni vestern je ovaj američki problem kastinga samo dodatno uveličao - sa feminiziranim polumuškim izrodima kao što su Leonarda DiCapria. (Ovaj šonjavi klovn je toliko forsiran u zadnjih 30 godina od strane holivudske mafije da čak i muške filmofilske ovce sada veruju da je on velikan filma! Jer ljude možeš u bilo šta ubediti ako si dovoljno uporan u svojim lažima i hajpu.) Kome taj lik liči na nekog heroja vesterna, taj je kompletan idiot... Tip idiota koga Holivud obožava, jer takvim idiotima holivudski moguli odnosno debili mogu da proture bilo šta i bilo koga. Sećam se kada su se u 90-im sve češće pojavljivali takvi feminizirani klovnovi u glavnim herojskim ulogama: to sam odmah bio zapazio i bilo mi je smešno i veoma upečatljivo u smislu katastrofalnog izbora i nelogike, dok se velika većina širokih masa odnosno plebsa vrlo brzo navikla na ovakve miskastinge, na te silne sitnoglave beta muškarce - koji su najednom unapredjeni da tumače alfa mužjake. Svako ko je upoznat sa holivudskom produkcijom, barem od 50-ih nadalje, mora biti kompletan imbecil a da ne primeti koliko su se muške zvezde izfeminizirale u međuvremenu, a koliko su glumice postale u proseku ružnije - i po pravilu sa skoro nepostojećim ravnim grudima (velike sise se valjda smatraju nefeminističkim): muškarci sve više liče na žene a žene sve više liče na muškarce. Unisex Utopija à la Marx i Engels. Ništa od toga nije slučajno, sve je vezano za levičarsku manipulaciju tupavih i naivnih masa. Ali to je već neka druga tema...

Da se vratim na ovaj strip...

Nije Segura uspeo da me nasamari na prvih 120 strana. Nikako. O čemu pričam? Glavni zlikovac, Indijanac koji je odrastao kod belaca, je odmah na početku predstavljen kao hladnokrvni ubica, ali ja sam odmah posumnjao da će Segura da ga opravda u tome, kasnije. Ispostavilo se da sam 100% bio u pravu: na stranama 131-132 (Ludens Maxi) kreće prva velika budalaština priče. Saznajemo da je Four Bears "postao" zao krivicom belih rasista koji su mu zagorčavali život dok je bio klinac. Drugim rečima, njegov neiskvareni, plemeniti, indijanski dečiji mozak korumpiran je od belačkog društva - koje ga je pretvorilo u ubicu. Jadan mali nevini naivni Indijanac, nedužna žrtva zlih belaca... Levičari (u teoriji) ne veruju da se zlo rađa već da se stvara, jedno od mnogih njihovih anti-naučnih dogmi. Ova jeftina fora odnosno jeftin izgovnjor je toliko jadan, predvidljiv i stereotipičan da bi Seguru trebalo da bude sramota što je uopšte pomislio da pribegava ovakvom debelom levičarskom klišeu: kud Muja tu i svi Turci, rekao je sebi prodana duša Segura i krenuo da se gura Segura u prve redove stripovskih establišmentskih poltrona. Ne daj Bože da neki crnci ili Indijanci u Segurinom vestern-u budu zli jer su rođeni takvi! Ne, ne, nikako. Jer kao što "znamo" zlo se ne rađa, zlo ne postoji - sem kad su u pitanju Trump i njegovi pobornici. Kada je neko desničar onda je naravno rođen zao. Podrazumeva se. (Nadam se da je moj sarkazam dovoljno jasan.) Samo se belci, pogotovo oni plavi i plavooki, rađaju zli, a crnci i Indijanci postaju zli samo kad su izloženi rasizmu od malih nogu, jer to su "čisti" ljudi koji ne umeju da budu rasisti. (Ne šalim se uopšte, ovo čak nije ni sarkazam: zapadni levičari zaista promovišu ideju da crnci ne umeju da budu rasisti!)

Nije ovo sranje od premise utemeljeno u marksističkoj dogmi samo zbog toga što autor favorizuje Indijance i crnce na uštrb belih "kauboja", već i zbog toga što koristi "loše detinjstvo" kao neubedljivo opravdanje za psihopatsko ponašanje odraslih osoba: ovo je jedan od osnovnih temelja levičarske ideologije, a koji se nažalost neretko primenjuje u Pravu - da bi se promovisalo "Krivo" odnosno nepravda. Drugim rečima, neo-marksisti ovaj debilni primer redovno zloupotrebljavaju u krivičnim slučajevima da bi ubice (pa čak i serijske ubice) bili oslobađani krivice pred zakonom, ili makar da bi im se umanjivale kazne. Jedan od temelja trule marksističke ideologije je maloumno, anti-naučno verovanje da se svi ljudi rađaju dobri, zapravo moralno totalno čisti, a da ih društvo postepeno kvari. (Eto zašto levičari konstantno krive "društvo" za sve probleme. Njima je za svaki problem "društvo krivo". A ova nebulozna ideja "plemenitih beba" ujedno objašnjava i zašto se studentarija među levičarima veliča dok se stariji ljudi predstavljaju kao glupi i zli. Mladost=mudrost i pravednost, starost=zlo: još dve kretenske levicarske jednacine.) Ovo je kompletno suprotno verovanje onome što zastupa daleko racionalnija Desnica: da se čovek rađa kvaran i sebičan, i da je dužnost društva i roditelja da decu koriguju i izvedu na pravi put, da suzbiju u njima taj životinjski, instinktivni egoizam koji ih čini neprikladnim za zdravo funkcionisanje u civilizovanom društvu. Ako imate iole mozga složićete se da je ovo drugo daleko bliže istini nego ono prvo, marksističko. Svako ko je iole upoznat sa psihologijom male dece trebao bi da je ukapirao da su oni sve samo ne nevinaščad, a kamoli visoko-moralna nevinaščad. Klinci su po prirodi, u proseku, veoma samoživi, i imaju manje empatije nego odrasli ljudi: ovo pogotovo važi za nevaspitanu decu kojima roditelji sve dozvoljavaju, odnosno za decu koja potvrđuju moju tvrdnju da se egoistična deca razvijaju u asocijalnu bagru ukoliko se ne vaspitaju na pravi način. Ideja da se ljudi rađaju moralno čisti je tolika frapantna glupost da svako ko u ovo poveruje treba da dobije besplatnu lobotomiju - od tog istog "koruptnog" društva koje navodno upropašćava milione dece, pretvarajući ih u zle odrasle. (Samo komunjare mogu da veruju u ovakve bajke...)

Eto zašto je podloga ove priče ne samo levičarska već čisto marksistička. Da ne bude da izmišljam, da ne bude da se razbacujem sa rečju "marksističko" kao da je to sinonim za "levičarsko" - a da zapravo nije. Jer jeste: pogotovo danas kada se velika većina levičara orijentišu ka ekstremnoj levici, što znači što dalje od umerene levice čija načela više nisu toliko popularna (iako veoma slična ekstremnoj levici). Centristička levica faktički više i ne postoji, zahvaljujući Sorošu i njemu sličnima, ali i zahvaljujući bezbrojnim poltronima kao što je Segura koji pomažu tim moćnicima da se šire marksističke ideje. Da li to radi zarad novca ili zato što iskreno veruje u te levičarske gluposti, to niti znam niti me zanima...

I eto, 4 Bears-u je lepo i fino dat "izgovor" za sva njegova svirepa ubistva, a dokaz da ne preterujem sledi na strani 151, kada ovaj psihopatski Indijanac (koji je vrlo očigledno genetski psihopata, a ne kaobajagi žrtva lošeg vaspitanja i okruženja) totalno bespotrebno ubija petnaestogodišnjaka, a čak i u ovom neopravdivom činu ga Segura "pravda" time što Indijanac tvrdi da klinca ubija jer se bavi lovom na bizone od kojih Indijanci žive. Kao da jednog psihopatu zabole ona stvar za bilo koga drugog! Pa samo nekoliko strana kasnije 4 Bears dokazuje da ga uopšte ne zanima njegov narod! Što znači da Segura uopšte ne razmišlja o onome što piše; jednostavno nabaca pregršt gluposti na hrpu, u nadi da niko neće primetiti nelogičnosti. Ako ih uopšte i on primećuje; i to je diskutabilno.

Uostalom, zar bizonima piše na čelu da su ekskluzivno vlasništvo Indijanaca?

"Vlasništvo sam Indijanaca: beli čoveče, ti me ne smeš ubiti, samo oni to smeju, jer oni su prvi bili tu a pritom su oni moralni mudraci za razliku od vas belaca koji ste oportunistički šljam".

Levičarska logika je frapantna. A i licemerje je više nego uočljivo: tadašnji Evropejci navodno nisu imali pravo da se nasele u Severnu Ameriku niti da love bizone - ali nekim čudom milioni azijskih migranata koji pristižu u Evropu 21. veka ne samo da imaju sva ta "moralna" prava da se nasele na tom tlu, odnosno prava da se šlepaju na račun viševekovnog evropskog uspeha, već su Evropejci još i dužni da ih hrane i oblače! Na Zapadu, bilo ko ko se usprotivi debelom finansiranju ilegalnih migranata se automatski optužuje da je rasista i fašista, iako jedno s drugim nema blage veze, odnosno ne mora nužno da bude povezano. Levičari ne mare za logiku, oni samo znaju da lupetaju, vrište i lažu. (A i bizone savršeno zabole qrac ko će da ih ubije prvi, belac ili Indijanac: njima jadnima dođe na isto.)

Malopre sam u zagradi pomenuo da je 4 Bears običan psihopata, genetski, a ne sociopata koga je društvo svojim negativnim uticajima pretvorilo iz "plemenite bebe" u nešto zlo. Dokaz za to je vrlo jednostavna i očigledna činjenica da za svakog jednog ubicu koji je imao nasilno i zayebano detinjstvo postoji 50 takvih odraslih ljudi koji nisu postali psihopate ubice, možda čak nisu ni postali maliciozni. To je slično debilnom verovanju da je "slušanje heavy metal-a nateralo John Smith-a da se ubije", a ti isti idioti koji u to poveruju se nikada ne zapitaju zašto ostalih 500,000 ljudi koji su kupili taj album nisu takođe sebe ubili. (Što reče Lemmy: "One moron who kills himself out of half a million isn't so bad, right?") Isti princip važi i za jedno i za drugo: koristiti ekstremne izuzetke da bi se gradila neka veštačka pravila, tj da bi se izvlačili totalno pogrešni zaključci, je isključivo navika/hobi idiota i demagoga. Segura je nanovo dokazao da je kompletan idiot, jer koristi ofucanu i anti-naučnu levičarsku logiku da bi "opravdao" svoje politički-korektne scenarističke izbore. Ali samo drugi idioti sličnog kova mogu da nasednu na ovako jeftine fore, da poveruje u ovakve gluposti. U bajke. Marksizam je bajkovita ideologija namenjena ljudima koji su odsečeni od realnosti - bez obzira da li je uzrok tome ludilo ili nevoljnost da se pozabave realom.

Na strani 122, prvi kadar, imamo još jedan notoran idiotizam. Ovog puta nije u pitanju čistokrvno levičarski kretenizam jer ovako nešto bi mogao i neki tupavi hrišćanski sveštenik da izlupeta. Karson: "osveta je zla drugarica... Često čini loše dobrima i štedi zle", sa čime se Teks totalno složi. Ovo kažu nakon što Four Bears pobegne iz zatvora i pobije gomilu nedužnih ljudi! Ova dva "heroja" mora da su ubili barem 5,000 zlikovaca u svojim avanturama - a zbore kao neki smrdljivi licemerni gandijevci! Smehotres... Sve sami sveci i prepošteni među stripskim herojima; kao da bi tim silnim levičarskim scenaristima falila dlaka sa glave da te svoje heroje učine malo realnijim i ljudskijim. Poželeti osvetu nakon nekog veoma nasilnog čina je potpuno ljudski i sasvim prirodno. (Čekaj, zar levičari ne vole prirodu i sve što je prirodno? Ma vole je oni, navodno, ali samo kada se njeno delovanje uklapa u njihove šizofrene teorije. Kad god je priroda svirepa oni to ignorišu.) Ne želeti nikakvu osvetu nakon ekstremnog nasilja: to je nešto isključivo za robote i stripske heroje. I za debile...

A šta fali osveti? Nedužna žena je ubijena od strane psihopatskog Indijanca, ali nekako je "nemoralno" ili "zlo" da njen udovac traži odmazdu u krvi. Kako bi jedan od najvećih licemera-seratora 20. veka Mahatma Gandi verovatno rekao, "osveta ne vodi ničemu i samo korumpira moral čoveka koji je sprovodi". (To baš zvuči na njega: takve stvari je Svetac Gandi kenjao konstantno - a pritom je bio bivši vojnik koji je odlikovan sa mnogim medaljama za hrabrost tj ubijanje neprijatelja! Ovo je malo poznata činjenica koju levičari nikada ne pominju, a to je samo jedna od mnogih mrlja u Gandijevoj navodno besprekornoj biografiji.) Ovo je tipično levičarsko baljezganje, smešno iz više razloga. Ne mogu sad sve da ih nabrajam jer bih onda morao da posvetim čitav esej samo ovoj temi. Dovoljno je samo napomenuti da nema ničeg nemoralnog u osveti, da je osveta sastavni deo ljudskog karaktera i prirode, a da je ubiti ubicu za neoprostivo zlodelo nešto najlogičnije što postoji. A da ne pričam o kompletnom licemerju koje se krije iza svega ovoga, ali onako krišom: najveći genocidari u zadnjih 100 godina su upravo komunisti! Prema tome, presmešno i preapsurdno je kada krvožedni levičari - koji veruju da bilo kakav genocid kao sredstvo opravdava njihove "uzvišene" ciljeve - tvrde kako treba biti milosrdan, i to prema ubicama. A opet, naravno da će da se zalažu za tako nešto: pa oni su sami ubice. Jasno je da ne žele da se ubice kažnjavaju ubistvom jer time kreiraju presedan od kojeg sami mogu da nastradaju! A tu je i činjenica da su ubice i psihopate njihove kolege, u neku ruku njihovi istomišljenici, pa je prema tome logično da levičari potajno gaje simpatije prema njima... Sličan se sličnom raduje, kao što sličan sličnog štiti od drastičnih kazni.

Kao što prethodna priča nije imala nijednog zlog crnca (u Zlato Juga crnac izdajica s početka priče ubrzo postaje žrtva belih rasista za koje radi), tako ni ova priča nema nijednog Indijanca čije se zlo ne može "opravdati". Svi pravi zlikovci - oni bez ikakvog opravdanja - su belci. To je jedna od osnovnih stipulacija modernog vesterna, to su nepisana pravila ovog novog doba, Ere Zapadnog Marksizma (utemeljenog u takozvanoj Frankfurtskoj Školi): blaćenje belih Evropejaca i hrišćanstva i uzdizanje svih drugih rasa (sem Orijentalaca, koji iz nekih očiglednih razloga nemaju "zaštitu" zapadnih levičara) i religija.

Little Wolf je poglavica u ovoj priči. Veoma je stereotipičan pa zato i dosadan - kao uostalom većina moralnih gromada i mudraca. To je još jedan kliše koji Segura besramno koristi, kliše starog mudrog Indijanca sa besprekornim moralima. Ne daj Bože da neki matori indijanski poglavica bude zao i/ili glup: to je danas neprihvatljivo, smatralo bi se rasizmom. (Mark Tven, koji je mrzeo Indijance, se prevrće u grobu.) Kao da nije već dovoljno što je glavni lik Teks dosadan, pošto je i on moralno besprekoran. Ali kako je to moguće? Pa on je belac! Sugerisano nam je da su svi belci zli. Na Segurinu žalost moguće je, i ne samo da je moguće već je i pod moranje: jer glavni lik serijala mora da bude 100% savršen, pa makar i bio belac... Ali bez brige: od sada će svi budući heroji biti ili žene ili pripadnici manjina, tako da neće biti potrebe imati i jedan jedini pozitivan beli lik u stripu ili filmu! Kakva Utopija!

Jednonogi zlikovac sa naslovnice ima dva pomoćnika: jedan beli Evropejac a drugi Meksikanac. Čik pogodite koji od ova dva je veće zlo? Pa naravno onaj belac. U nekoliko navrata kada njihov jednonogi šef nekoga maltretira ili ubija, negativnija je reakcija Meksikanca na zlodela: on ima savest za razliku od svog kolege. Na strani 332, Meksikanac gunđa jer smatra da ga njegovi pajtosi - obojica belci - iskorišćavaju kao roba da im služi. Nije ni ovo slučajno. Ovo je još jedna veoma jasna indikacija da Segura razmišlja isključivo na rasnoj/etničkoj osnovi - što u prevodu znači da se strogo pridržava (ne)pisanih neo-marksističkih pravila karakterizacije: "manjine" uvek štedeti, belce pljuvati što više. Naravno da ovo čini Seguru rasistom (ili makar debelim folirantom s obzirom da je i on sam belac), jer svako razmišljanje koje deli ljude u dobro i zlo - u potpunoj zavisnosti od njihove rasne i etničke pripadnosti - je po definiciji rasističko. Uvek sam govorio da nema većeg rasiste od samodeklarisanog anti-rasiste. (Kao što se i samodeklarisani anti-fašisti veoma često ponašaju upravo kao fašisti.) Ne kažem da su svi takvi ljudi prikriveni rasisti, ali velik broj njih jeste. Levičari su notorni licemeri, a jedna od ključnih odlika svakog licemera je da druge ljude (desničare naravno) optužuje za osobine koje on sam poseduje: projekcija. Tako da sledeći put ako/kad vas neki levičar nazove rasistom, znajte da je vaš optužioc gotovo sigurno veći rasista od vas. Od levičara većih govnara i foliranata nema...

Inače, da ne bude da sam ja neki paranoik koji rasnu simboliku traži i previše često pronalazi u ovim jeftinim stripovima, uzmite u obzir činjenicu da je Holivud pre pet-šest godina uveo pravila rasne raspodele (koja su uvek bila nepisana odnosno postojala su i ranije), a ta pravila se tiču zapošljavanja na svim nivoima filmske industrije kao i samih scenarija - odnosno koliko Azijata, crnaca, homoseksualaca i žena mora da bude zastupljeno u svakom filmu! To su maltene hitlerovski nivoi ideološke patologije. (Marksizam i nacizam, isti qrac...) Ova nova pravila su dovela do toga da se belci i muškarci (a pogotovo beli muškarci) u filmovima još više demonizuju, a da se etničke i seksualne manjine još više štite i idealizuju nego što je inače bio slučaj već dug niz godina. Američki narod nije toliko tupav kao što su to Evropljani, pa im je to jako zasmetalo (za razliku od Zapadnih Evropljana koji većinski još uvek ne kapiraju šta im se dešava) - do te mere da su izabrali Trampa, i to uprkos levičarskoj dominaciji u medijima i u kulturi (koja je slična SNS dominaciji u Srbiji, odnosno S.A.D. su već neko vreme bile na rubu komunističke diktature). Odnosno ovo lakrdijsko i preterano promovisanje seksualnih i etničkih manjina je jedan od mnogih razloga zašto je Trump osvojio oba mandata; većini Amerikanaca je dozlogrdilo više neobuzdanog levičarskog ludila koje se preterano bavi tim demografskim raspodelama (na dobro i zlo: crnci su dobri, belci su zli, LGBT su moralno savršeni i druge koještarije). Zahvaljujući američkim komunistima (koji sebe bez trunke ironije nazivaju "Demokrate" i "Progresivci"), ta država je bila još nekoliko decenija unazad krenula u neki suludi i sumanuti anti-belački/anti-hrišćanski pohod (a ovo govorim kao ateista, btw, nikada u životu nisam bio vernik), taj neki anti-belački društveno-kulturni pohod koji Tramp svim silama pokušava da zaustavi dok nije prekasno. Taj rat nije samo anti-belački i anti-hrišćanski, on je anti-kapitalistički, anti-demokratski, anti-naučni, a ponajviše anti-zdrav-razum. Levičari su dostigli neki svoj trenutni vrh ljudske gluposti kada su nedavno odlučili da ima 56 (ili koliko već) polova. Pitajte tipičnog američkog levičara kako bi definisao ženu, i on vam ne bi znao dati odgovor! O ovome se trampovci već odavno šale, sprdajući se na račun levičarskog ludila koje deluje da nema granice.

Nažalost, pošto su velika većina stripofila obične ovce bez sopstvenog stava (sa sunđerima u glavi umesto mozgova), oni ove silne detalje i ne primećuju, pa im ovakva vrsta nesuptilne propagande kroz godine čitanja postepeno ispire mozgove - čineći ih sve glupljim, poslušnijim i dezinformisanijim. Oni se vremenom navikavaju na ovakve bolesne ideje, pa kada im ukažeš na to da su te ideje bolesne oni te preko pogledaju, kao da si "rasista" ili "fašista", jer su bukvalno od strane medija istrenirani tako da reaguju. Ako upitaš jednu takvu budalu da li levičarska propaganda predstavlja problem u stripovima oni će ti (po pravilu) odgovoriti kako je to nebitno, jer to ne utiče na njih. A zatim dodaju da se ionako slažu sa tim stavovima - a naravno da se slažu kad su im ti isti stripovi isprali mozgove! To ti je kao ono kada ludak ne zna da je lud; levičar ispranog mozga ne zna da mu je mozak ispran, pa čak i živi u iluziji da su njegovi politički stavovi pravi - a ne nametnuti kroz veoma lukavu, sveobuhvatnu propagandu. Još i te kako utiče na njih propaganda: očekivati od običnih ameba da budu imuni na avalanš političkih laži je ekstremno naivno. Naravno da nisu otporni i imuni na te propagandavalanše, već su vrlo lake žrtve i lak plen soroševskih i CNN-evskih izmišljotina. Ovo čisto pominjem u slučaju da neki tupavi levičar - ili neka druga vrsta amebe - čita ovaj tekst i pomisli kako preterujem, kako previše značaja stavljam na masovnu propagandu kojoj smo izloženi svakodnevno, a koja se nalazi i u nekim Bonelli stripovima.

Segurina opsesija sa rasnom raspodelom, na dobre i zle, nije jedini problem u scenariju. Tu su i razni vestern klišei koji su jednako dosadni kao i sam ovaj žanr. Lik 4 Bears-a je previše iskarikiran, suviše "zlikovački" u onom najglupljem stereotipičnom smislu. Njegove grimase i njegove misli spadaju više u domen nekog Diznijevog zlikovca nego u nešto što bi trebao biti malo ozbiljniji strip. A opet, o čemu ja pričam... Pa ovo je Bonelli! Kakva crna ozbiljnost, ovo su priče za decu... Ako je Segurin doprinos Bonelliju ovoliko manjkav onda mogu tek zamisliti kakvi su scenariji ostalih epizoda, onih koje su pisali Nizzi i ostali Italijani. Segura se samo pretvara kao da piše neki "realo-vestern", ali daleko je ovo od toga... Kvalitetan i "prljav" crtež Ortiza povremeno daje pogrešan utisak da se ovde radi o "brutalnom vestern-u". Zato je prosto grehota što je Ortiz tračio svoj talenat i vreme na ovako tupav serijal i žanr.

Na strani 302 super-moralni Teks i njegov pajac Karson napokon imaju na nišanu Bears-a, ali umesto da ga utepaju Teks kaže Karsonu da ga živog uhvate. Zašto?! Pa već im je jednom pobegao! Već im je jednom pobegao i pobio gomilu ljudi. Zašto bi ga opet živog uhvatili? Zašto bi riskirali živote nedužnih ljudi opet? Da bi mogao da ima suđenje pa da dobije određen broj godina robije pa da onda 20 godina kasnije izađe iz zatvora kao reformisan čovek koji ne želi nikome da naudi? Kakve su ovo budalaštine? Još i nekako da poverujem u ovo da se odigrava danas, ali na Divljem Zapadu?! Notorna glupost. U nekom vestern-u utemeljenom u realnosti ovaj Indijanac bi bio koknut kao pacov, ili kao štakor pošto čitam Ludens verziju... Kakve su ovo pacifističke gluposti? Ovi scenaristi i pizdavači se ponašaju kao da je neka vrsta moralnog svetogrđa ako glavni lik serijala ubije nekog serijskog ubicu. U kakvom ja to debilnom svetu živim? Zbog Teksove neizmerne gluposti (a za koju je realno Segura kriv a ne jadni fiktivni Teks) na strani 305 kada ga Indijanac napadne sa nožem deo mene se ponadao da će da ubije Teksa, čisto ono da kazni presvetog debila za glupost milosrđa. Naravno da sam znao da je tako nešto nemoguće, da Teks ne može biti ubijen ni u 5 miliona epizoda, ali zar ne bi bila lepa kazna za retardirani pacifizam prikazan samo tri strane ranije kada bi ga Indijanac skalpirao... U tom slučaju Seguri bi sve bilo oprošteno! Zamislite kadar na zadnjoj strani priče, kada Carson tužno konstatuje: "moj debilni prijatelj Teks bi sada bio živ da je onu smrdljivu štakorčinu odmah upucao kad je imao priliku." Kad bih ja pisao stripove stvari bi sasvim drugačije izgledale. Kod mene ne bi bilo zayebavanja...

Na strani 275 Little Wolf ima neku retardiranu viziju i najednom menja stav prema Teksu. Koju drogu je poglavica koristio, nije rečeno. Nije čak ni pomenuto da se drogirao - a bazirano na ovim dešavanjima rekao bih da se drogirao i to pošteno. Segura je ubacio ovu glupost ili da bi na veštački način malo razvukao priču, ili da bi imao izgovor da Teks može da da svoj kretenski levičarski govor na stranama 314-315, kada veoma patetično i glupavo poredi izumiranje Indijanaca sa izumiranjem dinosaurusa. Blago svakoj budali ko se ne iskezi čitajući ovaj kretenizam...

Na strani 335 orao veličine pterodaktila napada Karsona. Da li je to zbog toga što Ortiz nikada nije video orla ili zato što crtati za Bonelli mora pod obavezno da podrazumeva ovakve dečije pizdarije? Ili je mozda Karson daleko manji nego sto se činilo?

Na stranama 343-344 Teks nanovo dokazuje da je glup k'o tocilo. Na strani 343 on koristi klopku sa čizmom da bi u pucnjavi zayebao protivnika, međutim na narednoj strani on ne koristi svoju novostečenu prednost tj ne puca odmah u razbojnika već dozvoljava da ovaj prvo puca u njega! Kako li je to samo glupo... Zašto Teks nije odmah pucao u njega? Jer se nadao da će se ovaj predati? Zašto se uopšte Teks libi da ubija razbojnike - kad ih je već poklao najmanje 29,000 u pređašnjih 9,000 epizoda?! Kakve su ovo pacifističko-legalističke budalaštine u jednom vestern stripu prožetim nasiljem i ubijanjem! Pošto nisam dovoljno dobro upoznat sa ovim serijalom ne mogu da tvrdim da je Segura 100% kriv za ovo, jer možda Bonelli ima listu pravila Teksovog ponašanja - koju nameće svim svojim scenaristima. Možda je jedno od tih pravila da Teks uvek ubicama daje jednu zadnju šansu da se predaju - pre nego što ih ukoka.

A opet, na strani 345 i Segura i Teks se donekle iskupljuju kada Teks kaže nešto u fazonu da se jedva suzdržava da jednonogog Sutera ubije na licu mesta. Nažalost, ovaj kratak momenat zdravog razuma biva instantno upropašćen sa jednim od najstarijih klišea akcionih filmova i stripova: heroj okreće leđa zlikovcu, bez ikakvog razloga, i naravno biva napadnut. A zatim sledi jedan od najglupljih klišea Bonelli vesterna, a to je otkopavanje grobova za ubijene zlikovce. Teks i Karson, umorni i u sred pustinje, kreću da kopaju tri groba, kao da je to nešto što se može za par minuta obaviti. Nikada nisam živeo na Divljem Zapadu (kao uostalom ni Segura i Sergio Bonelli haha), ali sam ubeđen da je ovako nešto bila ekstremna retkost. Prilično sam siguran da su se zlikovci zakopavali samo ako su ili veoma povoljni i normalni bili uslovi, odnosno ako su leševi bili u nekom gradiću, i ljudi su imali snagu i vremena da to obave kako treba. A ne ovako u sred pustinje, uz pomoć neke male lopatice, ako su uopšte nosili neke upotrebljive lopate sa sobom. Iskopati jedan grob sa običnom lopatom je velik posao, a uraditi ovo tri puta je... klasična bonelijevska glupost.

Humor u ovoj epizodi je takođe nikakav, baš kao i radnja. Jeftina ti hi hi hi varijanta. Šta reći, strip za neuku raju. Žali Bože divnog crteža...

Ne znam zašto je Villa uradio obe naslovnice, kad je to jedan prosečan crtač koji nije Ortizu ni pod nokat. Teksovi fanatici, odnosno Bonelijevi Svedoci, se većinski kunu u Villu kao velikana stripa, i kao najboljeg crtača ovog serijala. Što je naravno još jedna u velikom nizu bonelijevskih pizdarija...



Ortiz:




Tuesday, March 18, 2025

Ralph Kendall - Del Castillo


Ralph Kendall
Vrsta: 2. integral

Crtez: Arturo del Castillo

Scenario: razni/nepoznato

Izdavac: 9. Dimenzija (2024)

Premijerno: verovatno srednje 60-te

Dimenzije: 24 x 17.3 cm, HC

Br strana netto: 180

Tiraz: 300

Zanr: naivni vestern

YU istorijat: -

Kolor? c/b

Politicki obojen? Ne. 

Rasprodato? Ne.

Crtez: 10/10

Scenario: 4-7/10

Ciljne grupe: nostalgicari, svi uzrasti, nezahtevna publika, bonelijevci, esteticari

Prednosti: klasican crtez, staromodno, elegantno, fantastican crtez

Minusi: glupe i naivne price, mali format

Prilično je jadno što se jedan levački izdavač kao što je 9. Dimenzija pozabavio ovako genijalnim crtačem - i to kao prvi ikada na Balkanu - jer niko drugi nije hteo. Šta su ostali čekali?! Stotine ušljivih crtača haraju balkanskim tržištem, među njima pregršt mladunaca bez trunke talenta, a jedan del Castillo dobija ovako mizeran tretman, praktično ignorisan. On "trči krugove" (što bi Ameri rekli) oko 99,9% današnjih mladih crtača, može sve da ih podučava: i tehniku i stil. Nisu mu ni pod nokat. Po mom neskromnom mišljenju, ovaj Argentinac čileanskog porekla spada među najboljih 20 strip crtača svih vremena, a razlozi za to su više nego očigledni, ili bi barem trebali biti bilo kome ko je iole estetski potkovan.

Kao prvo, elegantan starinski stil kakav više ne postoji, nigde. Ovako više niko ne crta, ama baš niko, i to decenijama, pa je već zato od velike vrednosti, i veliko osveženje. A neki aspekti Kastiljevog crteža su toliko originalni da se eventualno čak može i reći da je bio unikat.

Drugo, preciznost, doslednost i disciplina: nijedan lik nije ižvrljan, a pogotovo ne anatomski pogrešan; nikada nema grešaka u telesnoj građi, kao ni kod položaja tela u pokretu. Nema puno crtača koji mogu da se mere sa Kastiljom u ovom smislu. Crtež mu je ukorenjen u realnosti ali uprkos tome stilizovan.

Treće, malopre pomenuta unikatnost leži u zanimljivom "tačkastom" stilu koji je primenjivao za pejzaže: ja prosto obožavam njegove pustinje. Na prvi mah se stiče utisak da scenografija oskudeva u detalju, ali zapravo je Castillo uvek nacrtao taman koliko treba. Naravno da sam veliki fan obilnog senčenja (koji je ionako tipičan za Argentince i Špance) i generalno mi je to mnogo draže od minimalizma, međutim Castillo sa tim svojim tačkicama postiže vrhunski efekat na nivou najboljih "tamnih senkaša" - pošto ne znam kako bi ih drugačije nazvao, tj crtači koji gusto i kvalitetno senče. Odličan primer te tačkaste divote se može  naći na stranama 32-33. A ukoliko nemate kopiju ovog albuma ili serijala naći ćete pejzaže istog kvaliteta tipa u Strip Art-u. U toj reviji je izdato nekih 15 kratkih priča iz 70-ih, kada je Castillo čak možda bio i za nijansu bolji nego u 60-im.

Četvrto, žene crta fantastično (npr strane 81 i 87), a bez dileme bih ga uvrstio među 6-7 najboljih stripskih ilustratora u smislu ženske lepote. Jedini crtači koji su negde na tom nivou su Bernet, Holdaway, Romero, Inoue, Nizzoli, Magnus, Maroto, Fernandez i Franquin. Naravno, ženska lepota - čak i ona nacrtana - je donekle pitanje ukusa pa zato bi neko možda izabrao druge crtače. Mnogi recimo smatraju da je Manara vrhunski crtač žena, ali se ja ne slažem s tim, iako ga smatram odličnim crtačem; veoma dobro crta tela ali ženske face su mu uglavnom veoma osrednje. Glavni razlog zašto je Milo precenjen po tom pitanju je zato što se prvenstveno bavi erotikom. Na primer i Krepaks se skoro isključivo bavio sisama i guzicama pa zato mnogi automatski njega navode kao vrsnog crtača žena - iako su mu žene asimetrične rugobe! Stripofili baš puno lupetaju, ništa novo...

Peto, baš kao Alberto Breća, Batalja, Toppi i Roi, i Castillo je veoma vešt u elegantnom i veoma preciznom prikazivanju sitnih figura iz velike daljine, bilo da su u pitanju ljudi ili objekti. To je nešto što veoma cenim, jer ne samo što ukazuje na veliki trud i posvećenost - već takvi detalji veoma lepo izgledaju i prilično jačaju ukupan utisak. Ružno je kada lica ili figure iz daljine deluju otaljano na brzinu, u fazonu "ma ko još obraća pažnju na takve detalje". E pa ja obraćam pažnju i meni aljkavosti smetaju... Kod stripova očekujem preciznost na svim nivoima, ne samo za objekte i ljude koji su u gro planu.

Šesto, u crtežu se ogleda neka vrsta autentičnosti, kao da pratimo stripsku verziju nekog vestern filma (koliko god oni bili glupi). Kao neka tačkasta verzija realnosti, ili romantizovane realnosti s obzirom da je u pitanju vestern - žanr koji je uglavnom baziran na pogrešnim predstavama o životu u Americi 19. veka. Crtež sadrži neku neospornu ozbiljnost, nivo na kojem se ne mogu naći mane, ili samo vrlo teško. Kao da je sve savršeno, a pritom imamo veoma zdrav spoj preciznosti i opuštenijeg stila. Hoću reći da crtež nudi i disciplinu i onaj umetnički elemenat koji krasi one najbolje stripove. Nije jedno ili drugo već oba trojica, što bi Indeksovci rekli.
Evo i dokaza da bi strip izgledao fantastično i u boji, ali samo pod uslovom da se ovako oboji kao u ovom primeru: suptilno, tradicionalno i vedro - a ne tamno, plastično i masno kao što se to kompjuterski radi zadnjih godina.


Vestern je veoma popularan na Balkanu, pa zašto smo onda morali da čekamo do 2023. da bi se napokon pojavilo nešto od ovog genijalca? (Ne računajući jugoslovenske strip revije 60-ih, 70-ih i 80-ih. Strip Art, Stripoteka i još ponešto.) Jedan od razloga je činjenica da su većina (p)izdavača totalni džiberi. Primera radi, vlasnik pizdavačke kuće Fibra smatra da Castillov crtež nije ništa posebno, kritikujući neemocionalnost likova. Ovo kaže neko ko Hugo Prata namerava da izbaci! Pratovi likovi pokazuju emocije? Znači nisu kao roboti, je li? Da ne pričam o čitavoj plejadi užasnih antitalenata koje je ovaj prepotentni hipster već odavno hajpirao i izbacio, a tu se radi o stotine albuma veoma niskog crtačkog kvaliteta, među kojima se naravno nalaze i mnogi polu-amateri čiji su likovi totalno bezizražajni - što njemu navodno smeta. Ali već sam palamudio dosta o Fibri u drugim postovima... Dovoljno je samo podsetiti na činjenicu da je vlasnik Fibre jedan najobičniji kompjuter nerd odnosno klasični računovođa (u čistokrvnom pajtonovskom smislu) koji je efikasan isključivo u smislu organizacije i tehničkih detalja, ali u onome što je najbitnije - a to je odabir naslova - već godinama pokazuje da je teški ljakse... a i da su mu bitnije političke namere raznih autora nego kvalitet stripa. Šta reći za čoveka koji je izbacio tone Larseneta i Djipija a genijalni Castillo mu ne valja! Klasični klovn... Der, bolje ćuti i ne blamiraj se, berudži...

Nažalost nabavio sam samo drugi album, a prvi je možda već rasprodat. Bio sam prelistao tog keca pre nekih godinu dana ali sam se bio odlučio protiv kupovine jer su me dve stvari bile iznervirale: mali format i pogrešan izbor papira. Pošto sam čitao Kastilja još kao klinac (a i nedavno) u Strip Art-u navikao sam na A4 format za njegov genijalan crtež. Smanjivati njegove stripove (i tačkice) na ovakav način ukazuje na priličnu neozbiljnost. Međutim ovaj srpski izdavač lociran u Bosni nije kriv jer su i italijanski albumi identičnog formata. Da li je 9. Dimenzija imala opciju da izda strip u većem formatu? To zaista ne znam. Međutim izabrati sjajan papir za crno-beli strip, pa još i strip sa staromodnim crtežom kao što je ovaj, je bio tupav potez i odluka ovog izdavača a ne Italijana. Mada, ovo nije ništa neobičajeno u strip izdavaštvu, u celom svetu ne samo kod nas. Makondo, koji je možda samo za dve-tri sitne nijanse ozbiljniji izdavač, je u nekoliko navrata izbacivao crno-bele stripove na sjajnom papiru. Komiko to čak radi redovno: nikako da se nauče pameti, ali oni su već legendarni po tehničkim greškama i po kašnjenju. Čak i Fibra, koja je sa tehničke strane verovatno najbolji izdavač na Balkanu, su primera radi izbacili Alvara Majora i Torpeda na sjajnom papiru! Čmarobna Knjiga, koja je u tehničkom smislu možda i najgori pizdavač od svih, sve svoje stripove štampa na identičnom papiru - bez obzira da li su u koloru, ili je u pitanju vestern ili naučna fantastika, bez obzira da li je strip crtan pre 100 godina ili pre tri godine: pihtijasti, kvazi-mafijaški vlasnik tog pizdavača jednostavno ne haje za kvalitet, samo mu je bitno da godišnje uvali što više albuma.

Na svu sreću, dežurni krivci 9. Dimenzije su se u međuvremenu opametili (ili možda postoji neki drugi razlog, jer na Balkanu se retko ko ikad opameti) pa su ovaj drugi album izbacili na daleko prikladnijem papiru. Zato sam i kupio dvojku, ali mi je sada žao što ipak nisam uzeo i keca bez obzira na taj šuntavi papir.

Što se priča tiče, zanimljivo je da se ne zna ko ih je pisao, odnosno spekuliše se da je Castillo radio neke od njih. Nije ni preterano bitno, jer ovakav strip se uzima zbog crteža a ne zbog radnje - a još manje zbog žanra! Koga još zanima vestern?! Šta se još može očekivati od takvih priča? Klišei toliko izlizani da im svež život može uneti samo vrhunski crtež ili neka ludačka radnja koja prilično odstupa od samog žanra. (Pročitajte moju recenziju stripa Bouncer od Jodorovskog, link dole.) Ja vesterne kupujem samo kada je crtež na takvom nivou, evo na primer kao u ovom slučaju. Veoma sličan primer je Salinas sa svojim serijalom Cisco Kid, vidi (veoma detaljnu) recenziju na ovom blogu. CK je takođe veoma naivan, dečiji vestern sa izuzetnim crtežom, takođe je crtač južnoamerički, a i priče su prilično felerične i nelogične. Ima dosta paralela; jedina veća razlika bi bila što je CK u većoj meri humoristički vestern dok Kastiljevi vesterni gotovo i nemaju humora.

Album se sastoji od šest priča od po 30 strana, sa relativno primitivnim stilom pripovedanja. Kao da su pisane za decu, zato su dve-tri priče prilično glupe, ali ne u smislu da su nečitljive već sadrže nekoliko notornih apsurdnosti. Serijal je rađen u starinskom stilu; ovo je tradicionalni vestern, nema veze sa onim modernim. To nije nužno ništa negativno, jer to barem znači da ne moramo da trpimo jodorovskovske idiotarije kao što ih zatičemo u Boucq-ovom Izbacivaču, odnosno Bouncer: taj serijal je odlično nacrtan i nije nikada dosadan, ali sadrži mnogo gluposti kao i političke korektnosti koje su meni uvek veliki minus u svakoj priči. Toga ovde nema. Još jedna velika prednost tradicionalnog vesterna je što se Indijanci generalno ne idealizuju. Moderni vestern njih tretira kao moralno superiorne mudrace, što me prilično nervira jer je krajnje snishodljivo u tom nekom paradoksnom rasističkom/kvazi-anti-rasističkom smislu, a da ne govorim o tome koliko je to nerealno i netačno. Nije rasizam samo spuštanje neke rase ili etničke grupe, već i uzdizanje određenih grupacija: jer ako neku određenu manjinu stalno prikazuješ u pozitivnom svetlu time automatski spuštaš sve ostale. Ovo levičari ne shvataju; zato što su maloumni, ili se pretvaraju da ne primećuju...?

Ali ovaj album nema ni jednog jedinog Indijanca, bar u prvih pet priča. A kad se u šestoj priči napokon pojave nisu prikazani kao moralno superiorni pacifisti niti su ključni za radnju.

SPOJLERI:

Jedna od redovnih gluposti koja se provlači kroz čitav album je način na koji se Kendal izvlači iz situacija kada mu neko direktno preti pištoljem ili na neki drugi način: tu stupa na snagu Kendalova gotovo naučno-fantastična sposobnost da protivnika iz udaljenosti od nekoliko metara odjedanput razoruža pesnicom, kao da nijedan revolveraš (pa čak i pijanac) ne bi mogao da ga upuca pre nego što Kendall uspe da svoju pesnicu sastavi sa glavom negativca. Primeri ovoga su na stranama 34, 50, 78, 112, a na strani 123 se dešava nešto slično: potpuno nerealno razoružavanje protivnika. Previše lako, mada u svetu stripa ništa spektakularno neobično.

Ukoliko neko krene sa ovim serijalom može da stekne pogrešan utisak da je sve od Kastilja ovako detinjasto, što nije tačno. Mnogo ozbiljniji scenariji se mogu naći u drugim njegovim stripovima, kao što su Larigan (Golconda), Balada o Džou Barou, ili Dole na Zapadu (oba Strip Art). Što se tiče Kobre i Ringa (oba Stripoteka), njih još uvek nisam čitao pa ne znam u kom su fazonu - samo što znam da je crtež odličan.

Ne znam koji su materijali korišćeni za RK, odnosno da li su originalne table preživele silne decenije u ko zna kojim uslovima i podrumima, ali ja sam zadovoljan kvalitetom štampe i izgledom stripa. Na ređe momente posumnjam da je nešto izbledelo ili da nešto fali iz nekog drugog razloga, na primer prvi kadar sa strane 86: žensko lice deluje kao da je docrtano. Lice na toj strani jednostavno nema veze sa Kastiljovim stilom, a pritom je i loše nacrtano/docrtano, a on veoma retko zabrlja žene, a i ako neku zabrlja onda definitivno ne na ovakav način. Meni ovakvi detalji retko promaknu jer nisam džiber kao izvesni vlasnik jednog hrvatskog pizdavača, koga sam već pomenuo u ovom tekstu a koji nema ništa pozitivno da kaže o Kastilju...

Sve ove pohvale koje sam uputio Kastilju, nešto od toga baš i ne važi za četvrtu priču Talac, u crtačkom smislu. Čini se da je ovo nedovršena epizoda; nisam neki bajni ekspert za crtanje ali moj utisak je da rad sa mastilom nije bio dovršen. Na to ukazuju mnogobrojni tragovi olovke koji čine da ova epizoda nije ni približno tako lepo i precizno prezentovana kao ostale. Bledunjavost nekih strana verovatno potvrđuje moju teoriju da dominacija olovke ukazuje na nedovršenost ove epizode. Da li je ovo neka nedovršena epizoda koju je neko naknadno pokušao da sredi? Nije jasno šta se ovde zbiva, ali razlika između ove priče i ostalih pet je vrlo upadljiva. Zato bih ovu epizodu u crtačkom smislu ocenio sa 7/10. Čak postoje i problemi sa perspektivom: u zadnjem kadru strane 120 i u drugom kadru strane 125. Što se scenarija tiče, nema logike da šef bande ne ubije šerifa Kendala već ga pusti da ode - a pritom je već ubio jednog šerifa ranije.

Najslabija je peta priča Velika poplava. Crtež se vraća na maestralan nivo ali je zato scenario manjkaviji nego pre. Na strani 151 ženska Golti lepo kaže Kendalu da bi bio idiotizam da on skoči u opasnu struju izazvanu poplavom da bi spasavao ubicu. Kendal uprkos tome ulazi u vodu, i nakon što spašava Golti on onda kreće da spasava i glavnog zlikovca. Nebitno je što je ovo totalno nerealno u fizičkom smislu, jer teško da bi iko mogao da spasi jednu osobu u ovakvoj situaciji a kamoli dve, nego mi je mnogo retardirana ta über-idealistička požrtvovanost u spasavanju čoveka koji je malopre hteo oboje da ubije; previše naivno čak i za ovakav dečiji vestern. A tu otprilike i kreće komedija. Nenamerna komedija. Na strani 154 ovaj isti zlikovac ponovo pokušava da ubije Kendala, a Kendal baca zmiju otrovnicu na njega. Zatim ga taj isti Kendal spašava od zmije, tj život mu spašava po drugi put u roku od par minuta! I to jednom hladnokrvnom ubici spašava život, koji je par puta već hteo ne samo Kendala da ubije već i Gospođu Golti i još neko derište. Čak se i zlikovac ne može dovoljno načuditi i pita Kendala da li je on uopšte normalan da mu spašava život dva puta. A onda se na strani 155 u trećem kadru dešava nešto ekstremno retardirano, kada zlikovac najednom menja stav onako pošteno na 360 kada Kendalu nudi prijateljstvo! Bukvalno mu kaže "želim da ti budem prijatelj", čime ova priča ulazi s obe noge u podžanr koji bih ja nazvao "teletabi vestern".

Na stranama 160-162 sledi nerealna borba u kojoj neki starkelja i njegovi klinci siročići uspevaju da razoružaju čitavu bandu i oslobađaju Kendala. Međutim, ovo je veoma sitan propust u odnosu na ono što sledi na zadnjoj strani, 164: Kendal obaveštava bandu da će svi završiti u zatvoru, a onda najednom Golti moli Kendala da im ipak da šansu da se iskupe! To je ista žena koja se čudom čudila zašto je Kendal uopšte skočio u reku da spasi glavnog zlikovca - a sada odjedanput ne prihvata čak ni zatvor kao kaznu za njih, kazna koja bi bila prilično blaga s obzirom da su ovo ubice. Čak su nameravali i dete jedno da ubiju! A da ne pričam o tome kako su se protivili miniranju rudnika, odnosno ovi razbojnici ne bi imali nikakav problem da se svi siročići utope u poplavi, samo zbog zlata u rudniku. U zadnjoj sceni banda se "iskupljuje" kad banditi krenu da vrše popravke zbog velike štete koju je poplava uzrokovala. Prilična Teletabi kazna za gomilu (potencijalnih) ubica dece, zar ne? Ovo kao da su švedski ili norveški levičari pisali; u tim zemljama možeš komotno da ubiješ gomilu ljudi i da za samo par godina ili čak meseci izađeš iz ćuze. Iz ćuze koja više dođe kao hotel od tri zvezdice nego pravi zatvor.

Ova epizoda se odigrava u prirodi pa je zato crtež još zanimljiviji nego u drugim epizodama. Iako tvrdim da se ovakav strip ne čita zbog scenarija ova peta priča je toliko mongoloidna da nema dalje. Sva sreća što je crtež toliko fantastičan da čak ni ovakve razne gluposti ne smetaju preterano. Ovako precizan i genijalan crtež prosto blagoslove radnju sa mnogo većim dostojanstvom i težinom nego što to ovakav scenario zaslužuje.

I naredna priča je prilično tupava: Zlato Infernilja isprva deluje kao da će biti mnogo pristojnija u scenarističkom smislu, iako uvođenje crnačkog lika instantno navodi na sumnju da će jedna od tema biti rasizam. Što se odmah ispostavlja da je tačno, jer već na prvoj (!) strani kreće prvi rasistički ispad nekog belca protiv ovog tipa. "Oh ne, zar opet to yebeno rasno moralisanje, može li dan jedan da prođe a da me neko ne smara s tom izlizanom i smornom temom" je bila moja reakcija. Sve je ovo baš tako naravno, ali ipak moram da stanem u Kastiljovu odbranu, jer strip je iz 60-ih kada anti-rasističke teme nisu bile ni približno učestale kao danas, a i nisu imale notu totalnog potcenjivanja čitaoca - odnosno tretiranja čitalaštva kao nekih kompletnih morona. Crnac u ovoj priči nije nikakav moralno superioran mudrac niti je super-inteligentan, a upravo bi takav bio da je ova priča sročena danas. Ono u fazonu "moram da se dokažem marksističkom Establišmentu koliko sam politički korektan, koliki sam dobrica, koliko sam samo moralno uzvišen, pa ću od ovog lika napraviti ljudsko savršenstvo, biće bezgrešan i perfektan čovek". Takav je stav mlade generacije levičarskih morona i poltrona koji pišu za stripove i filmove, a to je samo jedan od mnogih razloga zbog čega izbegavam moderne filmove, romane i stripove. Nisam morončina prema tome gledam da izbegavam priče koje su sročile morončine, pogotovo one ljigave poltronske morončine koji se šlihtaju vladajućem poretku, i to samo da bi više zaradili. Scenaristički aparačiksi, tj režimski slihtači najgore vrste. Izigravaju moral a zapravo predstavljaju ono totalno suprotno. Virtue-signaling je mentalna bolest ove ere.

Istina je da je crnac u ovoj priči simpatičan i nimalo zao, ali nije uvek baš najbistriji a pritom je i opsednut zlatom. Znači nije savršen, već običan čovek. Da je recimo Tarantino radio ovako nešto danas, ovaj crnac bi bio 2 m visok, nabildovan, yebao bi pet belkinja svaki dan (a da ih nekako pritom ne "ponižava", ha ha), imao bi IQ 250, i držao bi barem pet-šest govora u kojima bi njegova mudrost prosto blistala. OK, možda ovaj opis i nije precizan u nekom tarantinističkom smislu modernog režisera-poltrona, možda je ovaj opis prikladniji za nekog drugog režisera ovog doba, ali mislim da u svakom slučaju razumete suštinu, ako ste iole inteligentni... A ako niste ovaj blog će vam pomoći da postanete inteligentniji, ha ha...

Ako me je malo nanervirao početak priče sa tim klišeima vezanih za anticrnački rasizam, ovaj dojam se totalno popravlja na stranama 187-188 kada crnac nailazi na pleme Indijanaca koji nikada u životu nisu videli nekog Afrikanca: oni automatski pretpostave da je on beli vrač koji se ofarbao u crno, tj da on nosi "ratničke boje" - te odmah kreću da mu skidaju boju s lica, naravno bez ikakvog uspeha. Crnac ove indijanske pokušaje uzima s humorom, a to se očekuje i od čitaoca, makar od onih koji nisu totalno maloumni ili preosetljivi. Koliko god bio ovaj strip detinjast u globalu, konkretno je ova scena u tom nekom rasnom smislu 100 puta realnija od "anti-rasističkih" scena koje redovno srećemo u modernom filmu i stripu. Danas se niko ne bi usudio da Indijancima da da brišu crncu lice pokušavajući da mu skinu ratničke boje: ovo bi se smatralo rasizmom od strane scenariste i uvredom za crnce, uprkos činjenici da bi se većina crnaca nasmejala na ovu ideju i scenu. Jer uvek su "prosvećeni" levičarski belci ti koji se najviše i najčešće osećaju uvređenim/ugrozenim nekim navodnim rasistickim ispadima umesto crnaca, naravno "za njihovo dobro". Za svakog jednog (američkog) crnca koji se žali na neku navodnu rasističku uvredu - a koja prečesto uopšte nije uvreda već je taj crnac previše osetljiv - ima bar 50 duboko "uvređenih" belaca koji uglavnom veoma histerično reaguju na ovakve stvari, kao da su oni crnci! To bi bilo kao kad bi se muškarci emocionalnije žestili za ili protiv abortusa nego žene: nije nimalo logično da muškarci budu zadrtiji u bilo kom svom stavu vezanom za abortus, a upravo to rade marksistički belci kod anticrnačkog rasizma: izigravaju ogromno ozlojeđenost za svaku sitnicu. To uglavnom rade žene i to one mlađe, kad već načinjem ovu kretensku temu.

Crtež je apsolutno sjajan. Reljefi su fantastični, likovi su besprekorni, a i crnac je odlično nacrtan. Puno crtača, čak i onih dobrih, muku muče da ubedljivo nacrtaju crnce; omanu jer im likovi deluju više kao karikature crnaca nego kao pravi crnci. (A o Orijentalcima da ne pričam...) Nema toga što Castillo nije umeo da nacrta (skoro) savršeno.

Kao što rekoh, ima i ova priča par debilnih momenata. Počinjem sa najblažom glupošću... Kendal izbegava metak iz neposredne blizine, ne jednom nego u čak dva navrata. Jednom jednom ovako zajebavati čitaoca je neoprostivo, a dva puta je čista uvreda za čitaoca - pa makar on imao i sedam godina starosti. Ovde govorim o neposrednoj blizini kada su ubice jednostavno morale da upucaju Kendala, a shooteri su u oba slučaja bili trezni i profesionalne ubice: drugi kadar strane 171, i treći kadar strane 193.

Daleko veća glupost sledi na strani 184. Ova scena je možda unikatna u svetu vesterna! Imamo situaciju u kojoj su crnac i Kendal uspeli uspešno da se odbrane od pljačkaške četvorke koji su hteli da ih ubiju zbog zlata. Jedini preživeli je Berex, šef bande. Čik pogodite šta on kaže Kendalu nakon što je poražen...

Imate li neku predstavu šta je rekao? Hint: ono što je rekao i ono što sledi je toliko debilno da verovatno nikada ne bi pogodili. Zato mozgajte i dalje dok ne pređete na sledeći paragraf u kom ću vam reći šta se zbilo...

Evo šta Berex kaže: "Želim to zlato i dobro poznajem pustinju. Povedite me sa sobom. Obećavam da vam više neću praviti probleme. Spasili ste mi život, dajem vam reč. Imate moju reč da ću od ovog momenta biti skroz pošten."

Smehotresno, zar ne? Jedino još smehotresnije od ovoga je Kendalova reakcija na ovu molbu ubice, a to je da prihvati predlog te da utroje krenu u potragu za zlatom!!! Kao što rekoh, ovo je možda premijera u svetu vesterna: poraziti potencijalnog ubicu a onda ga odmah nakon toga primiti u svoju grupu! Pa još u misiju traženja zlata. Crnac je veoma skeptičan (drugi kadar, strana 185), što znači da je Kendal - glavni lik ove serije - daleko gluplji od nekog sporednog lika.

Već sam pomenuo susret sa Indijancima, a tu nailazimo na još najmanje jednu nebulozu - kada Kendal krene pesnicama protiv poglavice i naziva ga "devojčicom". Strana 188. Kendal ga izaziva na prilično šašav (ali zato maestralno nacrtan) dvoboj, koji naravno dobija. Ono što sledi je toliko glupo da je prosto pajtonovski opičeno: "poštedeću ti život zato što želim da ti postanem brat", kaže Kendal bez trunke ironije, sarkazma, sprdnje, podsmeha ili ludila. A poglavica momentalno pristaje na predlog, te njih dvojica postaju "braća". Možda ne krvna braća, možda ne braća po vigvam-tetki iz Arizone, ali definitivno braća po ludačkom scenariju.

Na strani 193 Berex vrlo predvidljivo krši svoju reč da će biti dobrica te po ko zna koji put pokušava da ubije Kendala (koji izgleda voli kada ga neko pokušava ubiti), a već sam bio pomenuo da ga je promašio sa udaljenosti od 2 metra, jer Kendal nekako uspe da nanjuši i putanju i tajming metka pa zato svaki put uspe da na vreme skoči u stranu. Kao što rekoh ranije, pošto ovo dva puta radi u ovoj priči on zapravo postaje neka vrsta Marvelovog superheroja - a to sa moje strane nikada nije kompliment.

Na strani 194 sledi sledeća glupost, komparativno daleko manja od nekih prethodnih. Odron pogađa Berex-a, i to kamena gromada veličine stolice. Drugim rečima nešto što bi ubilo svakoga instantno. Međutim, Bereks ovo preživljava, barem par minuta. Što znači da je i on kao neki klasičan marvelovski zlikovac.

U zadnjem kadru saznajemo da je crnac kasnije uspešno unovčio svoj ogroman grumen zlata, i da je uspeo u svom naumu da nađe veoma zgodnu crnkinju - s kojom je sprcao osmoro dece! Happy end? Vi odlučite... Ali je svakako prikladan kraj za ovako sumanutu priču.

Hej, ovaj serijal jeste pomalo tupav, ali nije dosadan. A crtež sam već dovoljno nahvalio...

Ukupno četiri albuma treba da izađu. Treći već ovog proleća, navodno. Tiraž je veoma nizak prema tome ne čekati previše dugo...



Recenzije vesterna:




Thursday, March 13, 2025

Dylan Dog - 10 Epizoda


Većina recenzija sadrže SPOJLERE.


Dilan Dog
Lavirint u Bangoru

Crtež: odličan
Priča: solidna

Ovde je crtač Roi, a to znači da je stripu zagarantovana prikladna horor atmosfera, što podrazumeva i odlično senčenje. Ono što njegov crtež nema je neke preterano izražene emocije likova. Face crta prilično jednolično, a pokažu poneku vidljivu emociju tek kada ih neko napada ili ubija - čega ima puno jer je scenarista Ćiaveroti, za koga kažu da uglavnom ili uvek piše slasher priče. Ne bih znao koliko je ovo tačno jer ne obraćam preterano pažnju na imena scenarista. U svetu stripa crtači su prave zvezde, a ko se s tim ne slaže je neuki seljober.

Nažalost, eto još jedne slasher epizode, veoma otrcan i ofucan fazon u kojem neka grupa ljudi bivaju ubijeni jedan po jedan. U odbranu ove priče, izašla je verovatno pre nekih 20 godina kada je ova "ideja" bila za nijansu manje otrcana. Scenario nije loš, čak ni nema nešto preterano puno nelogičnosti - ako izuzmemo činjenicu da ubica nije imao nikakve natprirodne moći a uprkos tome je s lakoćom uspevao da pobije sve svoje žrtve. A tu i leži najveća mana ove epizode, nedostatak natprirodnog. Odnosno zadnja strana je jedina natprirodna, sve ostalo striktno spada u domen trilera. Ipak očekujem od svake DD epizode izvesnu dozu natprirodnog a kad toga nema onda uopšte ne vidim poentu. Ovaj broj bih možda preskočio da sam znao da je 99% triler.

Međutim mnogo je lakše čitati ovako nešto osrednje kada je crtež toliko dobar, što je i razlog zašto uopšte kupujem ovaj serijal. Da su sve epizode od Bigliardija ili od one dvojice diletanata Grasano i Montanaro ne bih imao jedan jedini primerak ovog stripa u svojoj kolekciji, a ovako ih imam stotinak jer je broj odličnih i dobrih crtača impresivan. Meni su stripovi sa srednje-žalosnim crtežom kompletno bezvredni, kao da ne postoje. Da sad ne nabrajam i ostale loše i osrednje crtače, ima ih puno... 

Objektivno govoreći se može reći da je Roi najbolji crtač serijala, ali meni lično nije najomiljeniji. Dalanjol u svojoj ranoj fazi mi je zabavniji, Cossu mi je takođe značajan, ranije epizode od Stano-a su veoma fino nacrtane, a i Nizzoli je jedan od najboljih. Razlika je naravno što je Roi uradio daleko više epizoda nego Nizzoli.


Zmajeve kandže

Crtež: veoma dobar
Priča: OK

Cossu je jedan od najboljih crtača ovog serijala jer ima uredan, disciplinovan stil koji pomalo vuče na neke crtače mange, ali i na Francuze. Nekim fanovima DD je takav crtež previše elegantan, ali šta oni znaju? To su obični stripofili, pa još i bonelijevci, što znači da njihovo mišljenje nema nikakvu težinu. Čast izuzecima, onoj šačici...

Priča je OK, mada postoji jedan element u čitavoj premisi koji je totalno apsurdan: Kineskinja Liu ima neverovatne moći - a uprkos tome radi u nekoj ilegalnoj šupi maltene kao rob! Na strani 21 (VČ izdanje) Ruju pokušava da racionalizuje ovaj svoj logički propust ali mu to ne uspeva jer je jednostavno previše glupo da iole inteligentna osoba sa takvim magičnim sposobnostima trpi ponižavanje i takav mizeran život. Realno, s takvim moćima se može vladati ne samo svojim ličnim neprijateljima već i čitavim svetom - a kamoli pobeći iz nekog polu-ropstva. Ja da imam te moći vladao bih ne svetom nego svemirom! Bio bih roboVLASNIK a ne rob. Milione psihopata bih "zloupotrebljavao" kao jeftinu radnju snagu, to jest ne jeftinu već besplatnu. Iole prihvatljivo objašnjenje bi bilo da je Liu retardirana, mada bi čak i tada sve ovo bilo nebulozno, jer bi na njenom mestu možda čak i kompletan retard mogao da se veoma lako i lepo otarasi neprijatelja.

Liu mnogo kasnije bez ikakvih problema uništi čitavu jednu bandu trijada, a ovamo kaobajagi ne može sebe i svoju sestru da izbavi iz nekog presmešnog kvazi-zatvora. Glupo da gluplje ne može biti.

Da će se ispostaviti da je Vong uljez a ne njen rođak (kako se predstavljao) je prilično predvidljivo. Ali barem nije nelogično...

Sam kraj priče zaista nije loš doduše.

Kao i obično, ekstremno nezanimljiv Inspektor Blok se pojavljuje, ali na sreću ima sitnu ulogu. Nikada neću shvatiti zašto se ovaj lik toliko često pojavljuje, niti zašto je u pitanju jedan mlohavi, debeli, dosadni, sredovečni ćelavac. Izgleda kao neki apatični računovođa pred penziju, a toliki mu je i nivo zanimljivosti. Bolje bi tim scenaristima bilo da porade na elementima fantazije umesto da nas forsiraju da prolazimo kroz uobičajenih četiri-pet strana torokanja između Bloka i Dilana. Ovog puta doduše dijalog nije uopšte loš, ali generalno je ovo nepotreban lik koji baš smara. Koga zanima što je Dilan nekada bio u Skotland Jardu; ta institucija ne bi ni bila od ikakvog značaja kad bi se serijal mnogo više fokusirao na svet horora i to na pravi način, umesto da se serijal konstantno bavi svetom kriminala - kao na primer sa predosadnim serijskim ubicama. Nastojim da zaobilazim epizode koje se bave serijskim ubicama jer mi je ta tematika toliko izlizana i izanđana da me ništa vezano za te psihopatske smarače više ne zanima. Ovaj serijal bi daleko bio zabavniji da naginje ka horor fantaziji nego ka imbecilnom žanru zvani horor triler. Zlatno pravilo horor filmova i stripova: što manje pandura to bolje...


Sve Saline ljubavi

Crtež: veoma dobar
Priča: veoma dobra

Nema nažalost puno epizoda koje je nacrtao Dalanjol, jer je jedan od najboljih crtača u serijalu. Istina je da je njegov raniji stil dosta bolji nego ovaj kasniji, međutim i ove njegove kasnije epizode imaju svojih kvaliteta. Tu i tamo je neki kadar na brzinu ižvrljan, ali zato ima veoma zanimljivih i finih crteža, pogotovo lice protagonistkinje. A posebno kada je crta u gro planu. Dalanjol ima neki neobičan, veoma "opušten" (za nekoga "lenj") stil koji se ne dopada svakom, međutim meni totalno odgovara ta vrsta ležernosti koja je utemeljena u nadprosečnom talentu, a i veoma odgovara horor žanru. Jedno je kada talentovani crtač ovako "lenjo" radi, a sasvim je nešto drugo kada dunster pokušava da bude minimalista: ovo drugo nikad ne funkcioniše. U ovoj epizodi, odnosno u tim kasnijim nešto slabije nacrtanim epizodama, ponekad mu potezi podsećaju na Prata, a ovo se odnosi na neke aspekte senčenja. Naravno da je ovaj stil mnogo bolji od Pratovog, to se podrazumeva... A i sličnosti su minimalne, da se razumemo.

Kod priče mi se prvenstveno sviđa što počinje sa puno akcije, odnosno nema previše trtljanja što je inače problem kod Bonelijane. Ovo jeste thriller slasher, što samo po sebi ne obećava ništa dobro, međutim za razliku od filma u stripu ovaj kretenski žanr može sasvim fino da funkcioniše. Što se kinematografije tiče, 99,9% trilera i slešer filmova su kompletno sranje. To je žanr koji logiku stavlja na poslednje mesto, a to je zato što su najzadrtiji fanovi ovog žanra kompletni idioti. Triler fanovi su imbecili. Uglavnom. Izuzetci su veoma retki.

Međutim na strani 40 (VČ) kreće prva (potencijalna) nelogičnost: iako je Seli svim svojim muškarcima ispričala o tajanstvenom manijaku, nijedan od njih se nije složio da je tip potencijalno veoma opasan. "On je neki nasumični običan klošar" ne pije vodu, s obzirom da je Mort znao ime njenog muža, što ga čini opasnim stalkerom - po definiciji. Ovo jedino može da prođe ako je Seli zaboravila da svoj trojici pomene kako je on znao muževljevo ime. A to nije logično da izostavi, takav bitan podatak - pa još svoj trojici da to ne kaže! Nema šanse. Uostalom zašto bi preskočila taj detalj njima, a ne Dilanu kome je to rekla.

A ipak čitav ovaj prethodni paragraf možete da zaboravite jer je ovo kasnije na sasvim logičan način objašnjeno velikim tvistom, kada postaje jasno da su svi Selini tipovi jedan te isti lik. Ovo nisam očekivao, jer kod DD ovakve nelogičnosti često ostaju nerešene. Ne bi me čudilo da je izvor ove "ideje" (bonelijevske krađe) bio film Identity iz 2003, ili možda neki sličan film.

Na strani 41 sledi jedna glupost, koja ovog puta nema nikakvo kasnije objašnjenje, a to je kada Seli izjavljuje Dilanu da "do tada (tj prvog ubistva) ionako nije bilo nasilja" od strane tog misterioznog Morta. Možda nije bilo klasičnog nasilja, ali ju je on ipak bio zgrabio i držao joj šaku preko usta dok nije pristala da ne vrišti. Ako Seli smatra da to nije zabrinjavajuć postupak, onda je ili ekstremno hrabra ili ekstremno retardirana. (Da je ekstremna kurava smo već znali...) A da ne pričamo o morbidnom izgledu tog ludaka! Bukvalno deluje kao čudovište. Je li to zaboravila da napomene?

Ima još jedna nelogičnost. Seli je sanjala tog lika, iz nekog razloga, a čini mi se da ga je sanjala pre nego što ga je prvi put videla. Ukoliko grešim onda nije nelogičnost, odnosno ukoliko ga je već bila videla pre snova. Takođe mi nije jasno kako je Lui mogao da "zarazi" nju svojim snovima, i šta zapravo uopšte ta njegova opaska znači.

Sam kraj priče sadrži tipično veliko iznenađenje, odnosno big twist, koji nije loš ali možda ne sasvim logičan. Švan je nekako uspeo da ukrade leš, što mi je pomalo dubiozno, kao i činjenica da je Lui preživeo Dilanove metke.

Ali sve u svemu prilično dobar scenario. Na momente konfuzan, ali je praktično sve objašnjeno u zadnjoj trećini.


Crni čovek

Crtež: prosek
Priča: osrednja

Još jedna epizoda koju je Dalagnjol crtao. Započinje zanimljivo, bez blebetanja, mada blebetanje sledi kasnije.

Ima nekoliko nelogičnosti, na primer na strani 26 (Ludens) je više nego jasno da Dilan nikada nije ušao u kuću dečaka, a uprkos ovoj činjenici policija ga stavlja na listu osumnjičenih za sabotažu alarmnog kabla. Takođe je prilično nebulozno da osumnjičeni Francis namerno zavarava trag policije dok ga uhode kao sumnjičenog. Zašto bi to iko radio? Ako nema ništa da krije onda nema razloga ni da se svaki put kamuflira u klovna da ga ne bi opazili panduri. Takođe nema nikakvog smisla da Dilan i ženska obećaju Francisu da policiji neće ništa reći o ovome: em ne mogu biti sigurni da Francis ipak nije otmičar, em je prilično neozbiljno odlučiti da ne olakšaš policiji posao - jer ukoliko policija ustanovi da Francis nije kriv onda više vremena i novca mogu da ulažu na koristan način, a to znači da bi možda brže i lakše rešili slučaj i oslobodili dete. Znači Dilan se ponaša kao neodgovoran, neozbiljan idiot koji se kao neki adolescent poigrava sa policijom - a pritom pomaže nekom tamo Frensisu koga ni ne poznaje! Mada mu nije prvi put da radi kretenske stvari, zahvaljujući neozbiljnim scenaristima... Možda najočigledniji primer je to što je vegetarijanac, i to samo zato što je upucao neku gusenicu kad je bio klinac. (Epizoda Na dnu.)

Dilan saznaje identitet jednog od zaverenika tako što sanja tu žensku; pomalo mizeran plot-device, ali ajde, može da prođe, ipak on poseduje neke kvazi-moći. Ono što nema nikakve logike je što sa svojom devojkom sam ide da spašava klinca umesto da obavesti inspektora Bloka.

Kompletno nerealan je način kako razoružava jednog od kidnapera na strani 86-87; kao da bi mu ovaj dopustio da mu se Dilan tako olako približi i zvekne ga u glavu tek tako. Ovakvu brzinu nemaju ni ajkule.

Uopšteno govoreći je "veliki finale" prilično haotičan i apsurdan. Ispostavlja se da Crni Čovek zaista postoji, ali da je to zapravo jedan od otmičara, koji je odlučio da spase klinca. Nije ni jasno da li je nastradao od metaka ili ne, i ako jeste kako to da se opet pojavio u kući kod klinca na zadnjoj strani priče. Opšti pičvajz od priče, a crtež je u drugoj polovini skoro pa katastrofalan. U prvoj polovini je sasvim pristojan, ali valjda se Dalanjol žurio pa je počeo da ekstremno brljavi tj da brljavi još više nego obično.


Nedokučiva tajna

Crtež: vrlo dobar
Priča: solidna

Jedna od "filozofskijih" epizoda, što se naslućuje dosta rano - jer se vrlo rano u priči nazire da Sklavi neće imati rešenje za razna pitanja čitaoca odnosno za razne bizarne događaje. Zašto je Dilan stalno sretao Toda? Zašto je stalno sretao nostradamusnog klošara? Kako i zašto je klošar sve to mogao da predvidi? Ko je uopšte on? Apsolutno sam bio siguran da odgovora neće biti, jer bi bilo suviše komplikovano povezati sve te niti na logičan način. Slično je i u filmovima: kada scenarista suviše zakomplikuje dešavanja u prvoj trećini šanse su visoke da neće moći da reši sve to na logičan način. Daleko je lakše iskomplikovati radnju na početku i u sredini nego i rešiti je logično na kraju, a to je ono što razlikuje prosečne scenariste od onih najboljih. Nije zahtevno iskomplikovati radnju, to može svaki bolid. To je sličan princip onome kako je mnogo lakše uništiti nešto nego nešto stvoriti.

Međutim, Sklaviju je sve oprošteno zato što je Stanov crtež veoma solidan a kolor još bolji. Veoma lepo obojena epizoda sa popriličnim brojem kvalitetnih kadrova. Na primer maglovite scene na stranama 22 do 29 (VČ), prvi kadar na strani 31, likovi u gro planu sa veoma prepoznatljivim stilom Stana, zadnji kadar na strani 60, prvi kadar na strani 87, kao i svemirski epilog.

Pozitivno je i to što nema mnogo blebetanja već puno akcije.

Ne volim kada se ovaj serijal bavi serijskim ubicama, jer taj je podžanr triler horora toliko već otrcan da ne može nikome iole pametnom biti više zanimljiv. U bukvalnom smislu ovde nema serijskog ubice, ali je priča donekle aranžirana na takav način, kao slešer.

Nažalost ovaj strip ima i znakove Zapadne marksističke propagande, odnosno manjih primesa patološke levičarske bolesti zvane politička korektnost. Kretenski američki DEI primenje na italijanski strip: Dilanova drugarica iz policije je Muslimanka sa džaflijom na glavi, a glavni detektiv je crnac. Kao neka usrana Beneton reklama iz 90-ih! Pogotovo kad su oboje u istom kadru, to već postaje komično. Zato generalno treba izbegavati novije epizode, verovatno ima takvih pizdarija sve više: pretpostavljam, ne znam zasigurno, jer zaista gledam da izbegnem što više novijih epizoda. Sva sreća da Dilan nije imao devojku jer bi verovatno bila Palestinka ili čak možda tranvestit. Palestinski tranvestit? A ne, to ne bi moglo, jer bi se onda Palestinci naljutili (njih trojica koji čitaju DD), a pošto se oni smatraju  "ugroženom vrstom" njima je dozvoljeno da ne tolerišu LGBT gluposti, kao što je muslimanima  dozvoljeno da budu seksisti. 

Zbog ovakvih DEI koještarija pokušavam da izbegavam novije epizode. Nažalost teško je i skupo doći do onih najstarijih, iz 80-ih i 90-ih, koje u velikoj meri nisu zaražene ovom bolešću marksizma.

Đavo u boci

Crtež: dobar
Priča: dobra

Prvo što me je pozitivno iznenadilo je Pikatov crtež, koji je veoma pristojan. Nešto se nisam bio sećao da je ovako solidan, već da je više neki prosek. Njega sam uvek ranije svrstavao u srednju kategoriju što se DD tiče: ni među najboljima ni među onim lošima. Ali sada kapiram da je bliži ovoj elitnoj grupi, a to je zato što mu stil pomalo vuče na Mari-ja. Ovo je nešto starija epizoda pa je možda zato crtež bolji nego obično. Ili jednostavno veoma dugo nisam ništa čitao od njega pa tek sad primećujem da i nije tako loš crtač. Sviđa mi se kako crta glavni ženski lik, recimo na strani 38 (Ludens).

Prvi deo priče je dosta zabavan pa je prosto šteta što se čitava epizoda ne odigrava u tom svetu epske fantazije. "Majka kretena je uvek trudna" je jedna od dobrih fora iz tog dela priče.

Radnja se onda prebacuje u sadašnjost, ali iako je sve u svemu zanimljiva i puna obrta, dosta je haotična. Odnosno radnja i ideja same po sebi su dobre, ali je scenario donekle problematičan jer se hrli iz situacije u situaciju na bangav način.

Na strani 44 Dilan nemarno ostavlja veoma vrednu "bocu od tri želje" u svom autu, kao neki kreten, i naravno da je neki klošar krade. Na strani 48 Dilanova reakcija na ponovni gubitak boce je da poyebe svoju klijenticu umesto da se smesta baci u potragu - jer je vrlo očigledno u pitanju veoma opasna magična voda. Znači glavni lik serijala je neki napaljeni, bezobzirni jebivetar? Možda zato što je ovo italijanski strip...

Povratak Vampira

Kratka priča od 16 strana koja sledi odmah posle Đavo u Boci. Crta Roi, naravno odlično kao i uvek. Nema puno dijaloga i podseća na kraće priče iz Gigant epizoda.

Reinkarnacije

Crtež: odličan
Priča: osrednja

Još jedna epizoda koju je crtao Roi. Nažalost scenario je prilično kičast, oslanjajući se na razne klišee modernih triler filmova o serijskim ubicama. OPET serijske ubice... To što postoji elemenat fantazije epizodu ne spašava previše.

Identitet ubice mi je glupav: em žena, em mlada plavuša, em psihijatar glavnog ženskog lika, Šine. Na strani 47 (VČ) nije pojašnjeno da li je Šina nju unajmila pre ili posle pojavljivanja prvih nasilnih vizija ludačke trojke. Glupo mi je kada se ispostavi da je pandur serijski ubica, ili recimo psihijatar; to je jako otrcano i dosadno. Motiva nema, mada u ovom slučaju to može da se oprosti izgovorom da je plavuša-psihijatar bila pod uticajem svoja tri ubilačka pretka. Odnosno nije čak ni jasno da li je bila pod njihovim uticajem ili se dobrovoljno odlučila da nastavi porodičnu tradiciju: ovo je vrlo bitno jer ukoliko je ono prvo onda bi ona trebala biti oslobođena krivice, jer to znači da bi joj trebao egzorcizam. Nije mi jasno do koje mere su njih troje uticali na plavušu, da li su bili duhovi ili ih je ona izmislila? Ludi ubilački psihijatar: baš mnogo originalno...

Insceniran napad Šine na plavušu, na stranama 76-78, je preteran: kako je plavuša mogla da zna da je Šina neće slučajno ubiti? Apsolutno to nije mogla znati. Yebem ti plan ubice u kojem ubica može vrlo lako da nastrada. Ali to su ti razni tupavi klišei koji redovno zagađuju moderne trilere u smislu da serijskim ubicama daju em nadljudske moći, em preterano visoku inteligenciju, em previše sreće. Jer da bi se ovoliko komplikovane zavere odvile tačno po planu neophodno je imati puno sreće; a ove sreće je obično previše da bi radnja bila iole realna. Pogotovo kada je u pitanju jedna obična mršava plavušica, koja nekako uspeva na različitim lokacijama bez ikakvih problema da ubije gomilu odraslih ljudi. Ne zaboravimo da je za tolika, pa još nasilna, ubistva potrebna i fizička snaga i spremnost koje pojedini muškarci imaju a mršave plavušice definitivno ne poseduju. Inače su i u pravom životu ženske serijske ubice ekstremno retke, a i kada se pojave tj pohapse su skoro uvek u pitanju trovačice a praktično nikad koljačice. Iz veoma očiglednih razloga. Žene ubijaju suptilno, a muškarci uglavnom nasilno.

I u ovoj epizodi je Dilan naravno poyebao svoju klijenticu (je l' tako beše kažu Hrvati?), ali je glupo što Šina nije nacrtana gola. Zašto samo Dilan da joj vidi sise? Da li je to fer prema čitaocu? Pogotovo što je Roi pre toga bio naveliko reklamirao njeno poprsje u nekoliko impresivno-poprsljivih kadrova. Nemoj da reklamiraš nešto što ne nameravaš da kasnije pokažeš - a postoje scene u krevetu.

Sve u svemu sam razočaran što sam opet naleteo na najobičniji triler o serijskim ubicom odnosno ovog puta "ubickinjom". Ta tematika me uopšte više ne zanima i to već dug niz godina, a pritom smatram da se DD već bio pozabavio njome i previše, do ove epizode a i posle nje. Uostalom, zar je moguće da se neki bajni, navodno maštoviti, serijal horor fantastike većinski bavi serijskim ubicama? Pored tolikih silnih tema zašto stalno pribegavati suvoparnom trileru umesto čistoj fantaziji? Da li je to zbog toga što su većina čitalaca kompletni imbecili (jer znam da jesu)? Ili zbog toga što scenaristi ovog serijala još uvek nisu stigli da pokradu baš sve fazone iz takvih američkih trilera? Možda nam napokon ponovo slede prave horor priče tek kada ovaj serijal uspe da obradi baš sve trilere o serijskim ubicama. A tada će već biti suviše kasno odnosno već je sada suviše kasno jer je serijal ionako prdnuo u čabar. Kao i svi serijali koji idu predugo. Pogotovo ovi koji su duboko zašli u 21. vek, najgoru eru stripa.

Lavirint straha

Crtež: odličan
Priča: medju najboljim

Od ovih stotinak priča i epizoda koje sam do sada pročitao ova je nesumnjivo jedna od najboljih. Neka vrsta antologije, a ujedno i celina. Sadrži mnoštvo tvistova, dosta akcije, i prilično zamumuljenu i zakukuljenu radnju - a ovo zadnje je verovatno razlog zašto nekim džiberima ovaj scenario ne odgovara: nisu ništa ukapirali pa im verovatno smeta "filozofiranje". Pritom nije ništa neobično ni novo da se u ovom serijalu pomalo filozofira, pogotovo na zadnje dve-tri strane kada scenarista pokušava da poentira (ili palamudi). Ako ti "filozofiranje" smeta imaš Kapetana Mikija i Blek Stenu pa uživaj... Uostalom, nije to pravo filozofiranje naravno, već samo pokušaj da se unese neki smisao i poenta u sva ova dešavanja; meni je totalno svejedno da li ovo uspe ili ne odnosno da li to filozofiranje na kraju ima nekog smisla ili ne. Ako je priča zabavna i dinamična, kao što je ova, šta te onda boli qrac što je scenarista ubacio malo "filozofiranja". Kako tih nekoliko rečenica može da ti promeni "dojam" celokupne epizode? Zaista debilno...

Džiberi se iskompleksiraju svaki put kada neko "filozofira", bilo da se radi o stripu ili nečem drugom. Ništa novo... Taman posla da scenarista pokuša da navede čitaoca na neko malčice dublje razmišljanje, pogotovo čitaoce koji nikada nisu u životu razmišljali ni o čemu sem o ždranju i sranju - pa onda glasaju za SNS. A džiberi nikada neće razlikovati inteligentno filozofiranje od onog pretencioznog i debilnog, tako da nisu uopšte merodavni da daju svoj sud o ovome. Imaju slobodu da kažu šta misle, ali isto tako ja imam slobodu da utvrdim da su oni debili...

Početak nije obećavajuć. Prva priča od 15ak strana je tipičan debilni serial-killa-trilla sa gomilom gluposti i nelogičnosti. Ali s obzirom da je ovo samo uvod i da je zapravo samo prepričana priča unutar epizode, ne smeta uopšte jer se ispostavlja da i ne mora da bude logična - jer se nikad nije ni desilo. Nakon toga kreće objašnjenje o čemu se zapravo radi.

Način na koji Dilan menja uloge sa namenjenom žrtvom "veštice", to jest sa pravim zlikovcem priče, se previše oslanja na ogromnu slučajnost i na takozvanu "sudbinu", ali može da prođe jer je ovo ipak samo strip, pa još i bonelijevski. Nije ni logično da veštica-psiholog odmah krene u napad na Dilana a da prvo ni ne proveri koga je zapravo pustila da uđe. Pritom je prepoznala Dylan Doga, koji je poznat kao borac protiv kriminala a ne kao kriminalac, a tu je jedan od većih logičkih problema, to što ona uopšte ne posumnja da on možda nije ubica. A zapravo bi trebala odmah da posumnja da je došlo do nekog nesporazuma i greške. Ipak ona planira da ubije osobu koju očekuje pa prema tome bi trebala da bude 100% sigurna pre nego što krene u akciju. Sem naravno ako je ubica kompletan idiot. Što je još gluplje; ona treba da bude neki bajni psiholog, odnosno iole inteligentna i obrazovana osoba sa nekim velikim uvidom u psihologiju ljudi, a ovamo pokazuje uvid na nivou amebe. Ovako bi ameba koja se bavi psihologijom planirala osvetu...

Čak i posle tolikih priča koje je ispričala Dilanu, a pritom i videla i čula njegove reakcije, ona i dalje veruje da je on ubica! To je totalno nebulozno. Nigde nema implikacije da je ona totalno poludela zato nema logike.

Priča o nepostojećem fotomodelu podseća na jednu fantazija-komediju sa Al Paćinom: film nisam gledao ali verujem da je ova priča bazirana na njemu.

Još očiglednija krađa odigrava se u narednoj priči, o neobičnim vampirima koji isisavaju život od umirućih žrtava. Ovo sam bio susreo u jednoj epizodi neke horor serije 80-ih: verovatno Ray Bradbury Theater, a ako nije ta serija onda je sigurno neka druga iz te ere. Međutim ljudi koji nisu gledali ovo, a to je velika većina čitaoca, to ne znaju prema tome im je sigurno zabavno, jer je originalna ideja.

Naredna priča u svemiru je prilično fina, iako je i ova ideja već urađena u filmu, i to više puta. Ima puno filmova u kojima glavni lik ili likovi saznaju tek na kraju da su mrtvi zapravo. Na primer 6th Sense, Carnival of Souls, Stay, jedna horor drama sa Nicole Kidman, i još nekoliko njih.

Bez obzira na ukradene ideje i neke apsurdnosti, ovo je veoma zabavna epizoda a velika zasluga za to pripada crtaču, Roi. Ovde je zaista na vrhuncu, čak je uspeo i par ženskih likova da nacrta veoma lepo što generalno nije njegova jača strana - kao i što nije nekim drugim velikanima stripa koji muku muče sa ženskim licima. Doduše i u ovoj epizodi moram da ga kritikujem, recimo vešticu kako je nacrtao. Bez obzira što je to samo maska a ne pravo lice psihologa, trebao je da je nacrta da liči na ženu a ne na muškarca. Veštice, koliko god bile ružne, ipak treba da liče na žene. Ovo nije prvi put da pomislim da je neki njegov ženski lik muškarac, tj da ne ukapiram odmah da je žena u pitanju. Ume on da nacrta žensko lice, ali samo kad se potrudi i samo ako je baš neka lepotica. Žensko lice ne sme preterano da se senči, to bi valjda trebao da zna bolje od mene... Čim kreneš da senčiš žensko lice previše rizikuješ da liči na muškarca.

Opasne veze

Crtež: odličan
Priča: OK

Vampirska priča odnosno nastavak epizode Manila koju sam pročitao pre nekoliko godina pa je se ne sećam. Taman sam pomislio kako je ovo jedna od retkih priča koja nema nikakve veće nelogičnosti, kad ono zadnja strana tj zadnji kadar uvede neki ultra-nebulozni twist koji ama baš nikakve veze nema ni sa čim. Plavuša Lin najednom grize Manilu, a objašnjenja nema. Logike još manje: pa nije Lin vampir već je Manila to. Ako iko treba ikoga da grize to bi trebala da bude Manila - kada bi uopšte imala razlog da napadne Lin, što nije slučaj. Pritom je Lin samo par strana pre toga veoma odlučno odbila da je Riči ugrize i pretvori u vampira. Prema tome šta je htela Lin uopšte? Da postane vampir time što ona ugrize vampira? Kakva su sad to nova pravila vampirskog horora? I zašto se najednom predomislila?

Na strani 44 (VČ) Roi još jednom crta stariju ženu kao muškarca, odnosno ja ne bih ni znao da je to tetka od Lin da je Lin nije oslovila tako. Mogao je barem da joj da sise ako već ne žensko lice. Muškobanjaste rugobe sa sisama postoje, to bi moglo da prođe.

Na forumu je ova epizoda slabo ocenjena, a realno i jeste osrednja, ništa specijalno. Kliše mlade neuzvraćene ljubavi me nije uopšte interesovao, to je više nešto za klinke (ukoliko one uopšte čitaju DD, što čisto sumnjam).

Ono što mi je fascinantno doduše je koliko malo stripofila razumeju crtež, čak na nekom najosnovnijem nivou koji bi se očekivao čak i od najmaloumnijih anti-estetičara. Neki sebe ekstremno blamiraju tako što kritikuju Roi-a. Jedan od njih kaže kako preferira njegov raniji crtež - koji realno nije bolji od ovog koji je razvio kasnije. A jedan imbecil je čak napisao da su Montanari i Grasani bolji crtači od njega. Neverovatno! Roi je jedan od najboljih 100 crtača svih vremena, dok tandem Montanari i Grasani spadaju među najgore crtače ovog serijala, od nekih najmanje 20-30. Njih ne bih svrstao ni u najboljih 5000 strip crtača. Jedno je ne razlikovati između prosečnog i odličnog crteža: to je već dovoljno jadno. Zato imamo debile koji ne razlikuju loš od odličnog: to je tek neverovatno jadno. A šta tek reći o moronima kojima je loš crtež bolji od odličnog? Eto zašto Bonelli i Marvel unajmljuju toliko puno mediokriteta: zato što je publika uglavnom bedna te bolje i ne zaslužuje. Da se publika većinski sastoji od estetičara onda bi dunsteri kao Montanari i Grasani bili nezaposleni, ili bi u najboljem slučaju zarađivali siću na ulici crtajući loše freske ili veoma bedne karikature prolaznika. Prosto je neverovatno da ovakvi dilberi redovno kritikuju crtež Roi-a a ništa im ne smeta na primer kod Fregijerija ili Bigliardija, veoma osrednjih crtača.

Veliki san

Crtež: dobar
Priča: solidna

Prilični pičvajz od priče, ali uglavnom u pozitivnom smislu. Uporedo sa glavnom radnjom, koja je kao neka detektivska priča sa primesama komedije, tu je i paralelna natprirodna radnja o nekoj sekti. 

Priča je relativno zanimljiva ali kompletno zavisi od totalno nerealnih spleta okolnosti, odnosno od niza velikih slučajnosti. Prva velika slučajnost je što Dilan upoznaje svoju sledeću klijenticu par dana pre nego što ona dođe kod njega sa slučajem nestalog dečka. Jer London je jedna mala varošica, i svi se međusobno znaju. Druga velika slučajnost je što lideri sekte koji haraju gradom žive preko puta te ženske! Kako je samo London mali - barem kada Ruju o njemu piše. Postoji još jedna velika slučajnost, što bi se reklo "a convenient coincidence", a to je što su lideri sekte zapravo vlasnici njene kuće pa su tako imali ključeve da bez problema uđu.

Ima još toga. Tu je još i velika slučajnost što su oni napali tu ženu samo par minuta pre nego što se njen "odbegli" dečko napokon pojavio posle ko zna koliko dana ili nedelja. Strana 70. (Ludens)

Još jednu slučajnost imamo u vidu bizarne činjenice da se Bart odlučio ne javljati Đorđini tokom čitavog nestanka - što bi samo moglo biti logično da je on maznuo njenih 10,000 funti. Ali nije, kako se ispostavlja. A pošto ih nije maznuo zašto se onda svojoj voljenoj nije javljao uopšte?! To je totalno nelogično naravno.

Još jedna slučajnost i totalna nelogičnost je što su dva mafijaša uspeli nekako da čuju krike iz podruma ogromne vile, što smatram da je nemoguće. Strana 82. Apsurdno je da su oni gore sa ulice čuli krike koji su dolazili iz podzemne tamnice, a pritom nisu čak ni išli na tu adresu već su bili preko puta.

S obzirom da je inspektor Blok bio potvrdio da je Bart neki šibicar hoštapler, kako to da se ispostavlja da ima "čisto srce" koje je preduslov da bi uspeo da ubije čudovište Orkam? Strana 92.

Priča nije osmišljena da bude realna već zabavna. Naravno da preferiram kada je nešto zabavno ali istovremeno i logično, jer zašto logika da stalno ispašta? Nisam ja pravi fan trilera pa da kompletno ignorišem logiku. Ali ovo je ipak samo strip pa se donekle može preći preko ovakvih gluposti. Crtež definitivno pomaže, Stano je veoma solidan po običaju. Najbolji crteži su mu oni u tamnici jer sadrže dosta njemu karakterističnog senčenja.