Thursday, March 13, 2025

Dylan Dog - 10 Epizoda


Većina recenzija sadrže SPOJLERE.


Dilan Dog
Lavirint u Bangoru

Crtež: odličan
Priča: solidna

Ovde je crtač Roi, a to znači da je stripu zagarantovana prikladna horor atmosfera, što podrazumeva i odlično senčenje. Ono što njegov crtež nema je neke preterano izražene emocije likova. Face crta prilično jednolično, a pokažu poneku vidljivu emociju tek kada ih neko napada ili ubija - čega ima puno jer je scenarista Ćiaveroti, za koga kažu da uglavnom ili uvek piše slasher priče. Ne bih znao koliko je ovo tačno jer ne obraćam preterano pažnju na imena scenarista. U svetu stripa crtači su prave zvezde, a ko se s tim ne slaže je neuki seljober.

Nažalost, eto još jedne slasher epizode, veoma otrcan i ofucan fazon u kojem neka grupa ljudi bivaju ubijeni jedan po jedan. U odbranu ove priče, izašla je verovatno pre nekih 20 godina kada je ova "ideja" bila za nijansu manje otrcana. Scenario nije loš, čak ni nema nešto preterano puno nelogičnosti - ako izuzmemo činjenicu da ubica nije imao nikakve natprirodne moći a uprkos tome je s lakoćom uspevao da pobije sve svoje žrtve. A tu i leži najveća mana ove epizode, nedostatak natprirodnog. Odnosno zadnja strana je jedina natprirodna, sve ostalo striktno spada u domen trilera. Ipak očekujem od svake DD epizode izvesnu dozu natprirodnog a kad toga nema onda uopšte ne vidim poentu. Ovaj broj bih možda preskočio da sam znao da je 99% triler.

Međutim mnogo je lakše čitati ovako nešto osrednje kada je crtež toliko dobar, što je i razlog zašto uopšte kupujem ovaj serijal. Da su sve epizode od Bigliardija ili od one dvojice diletanata Grasano i Montanaro ne bih imao jedan jedini primerak ovog stripa u svojoj kolekciji, a ovako ih imam stotinak jer je broj odličnih i dobrih crtača impresivan. Meni su stripovi sa srednje-žalosnim crtežom kompletno bezvredni, kao da ne postoje. Da sad ne nabrajam i ostale loše i osrednje crtače, ima ih puno... 

Objektivno govoreći se može reći da je Roi najbolji crtač serijala, ali meni lično nije najomiljeniji. Dalanjol u svojoj ranoj fazi mi je zabavniji, Cossu mi je takođe značajan, ranije epizode od Stano-a su veoma fino nacrtane, a i Nizzoli je jedan od najboljih. Razlika je naravno što je Roi uradio daleko više epizoda nego Nizzoli.


Zmajeve kandže

Crtež: veoma dobar
Priča: OK

Cossu je jedan od najboljih crtača ovog serijala jer ima uredan, disciplinovan stil koji pomalo vuče na neke crtače mange, ali i na Francuze. Nekim fanovima DD je takav crtež previše elegantan, ali šta oni znaju? To su obični stripofili, pa još i bonelijevci, što znači da njihovo mišljenje nema nikakvu težinu. Čast izuzecima, onoj šačici...

Priča je OK, mada postoji jedan element u čitavoj premisi koji je totalno apsurdan: Kineskinja Liu ima neverovatne moći - a uprkos tome radi u nekoj ilegalnoj šupi maltene kao rob! Na strani 21 (VČ izdanje) Ruju pokušava da racionalizuje ovaj svoj logički propust ali mu to ne uspeva jer je jednostavno previše glupo da iole inteligentna osoba sa takvim magičnim sposobnostima trpi ponižavanje i takav mizeran život. Realno, s takvim moćima se može vladati ne samo svojim ličnim neprijateljima već i čitavim svetom - a kamoli pobeći iz nekog polu-ropstva. Ja da imam te moći vladao bih ne svetom nego svemirom! Bio bih roboVLASNIK a ne rob. Milione psihopata bih "zloupotrebljavao" kao jeftinu radnju snagu, to jest ne jeftinu već besplatnu. Iole prihvatljivo objašnjenje bi bilo da je Liu retardirana, mada bi čak i tada sve ovo bilo nebulozno, jer bi na njenom mestu možda čak i kompletan retard mogao da se veoma lako i lepo otarasi neprijatelja.

Liu mnogo kasnije bez ikakvih problema uništi čitavu jednu bandu trijada, a ovamo kaobajagi ne može sebe i svoju sestru da izbavi iz nekog presmešnog kvazi-zatvora. Glupo da gluplje ne može biti.

Da će se ispostaviti da je Vong uljez a ne njen rođak (kako se predstavljao) je prilično predvidljivo. Ali barem nije nelogično...

Sam kraj priče zaista nije loš doduše.

Kao i obično, ekstremno nezanimljiv Inspektor Blok se pojavljuje, ali na sreću ima sitnu ulogu. Nikada neću shvatiti zašto se ovaj lik toliko često pojavljuje, niti zašto je u pitanju jedan mlohavi, debeli, dosadni, sredovečni ćelavac. Izgleda kao neki apatični računovođa pred penziju, a toliki mu je i nivo zanimljivosti. Bolje bi tim scenaristima bilo da porade na elementima fantazije umesto da nas forsiraju da prolazimo kroz uobičajenih četiri-pet strana torokanja između Bloka i Dilana. Ovog puta doduše dijalog nije uopšte loš, ali generalno je ovo nepotreban lik koji baš smara. Koga zanima što je Dilan nekada bio u Skotland Jardu; ta institucija ne bi ni bila od ikakvog značaja kad bi se serijal mnogo više fokusirao na svet horora i to na pravi način, umesto da se serijal konstantno bavi svetom kriminala - kao na primer sa predosadnim serijskim ubicama. Nastojim da zaobilazim epizode koje se bave serijskim ubicama jer mi je ta tematika toliko izlizana i izanđana da me ništa vezano za te psihopatske smarače više ne zanima. Ovaj serijal bi daleko bio zabavniji da naginje ka horor fantaziji nego ka imbecilnom žanru zvani horor triler. Zlatno pravilo horor filmova i stripova: što manje pandura to bolje...


Sve Saline ljubavi

Crtež: veoma dobar
Priča: veoma dobra

Nema nažalost puno epizoda koje je nacrtao Dalanjol, jer je jedan od najboljih crtača u serijalu. Istina je da je njegov raniji stil dosta bolji nego ovaj kasniji, međutim i ove njegove kasnije epizode imaju svojih kvaliteta. Tu i tamo je neki kadar na brzinu ižvrljan, ali zato ima veoma zanimljivih i finih crteža, pogotovo lice protagonistkinje. A posebno kada je crta u gro planu. Dalanjol ima neki neobičan, veoma "opušten" (za nekoga "lenj") stil koji se ne dopada svakom, međutim meni totalno odgovara ta vrsta ležernosti koja je utemeljena u nadprosečnom talentu, a i veoma odgovara horor žanru. Jedno je kada talentovani crtač ovako "lenjo" radi, a sasvim je nešto drugo kada dunster pokušava da bude minimalista: ovo drugo nikad ne funkcioniše. U ovoj epizodi, odnosno u tim kasnijim nešto slabije nacrtanim epizodama, ponekad mu potezi podsećaju na Prata, a ovo se odnosi na neke aspekte senčenja. Naravno da je ovaj stil mnogo bolji od Pratovog, to se podrazumeva... A i sličnosti su minimalne, da se razumemo.

Kod priče mi se prvenstveno sviđa što počinje sa puno akcije, odnosno nema previše trtljanja što je inače problem kod Bonelijane. Ovo jeste thriller slasher, što samo po sebi ne obećava ništa dobro, međutim za razliku od filma u stripu ovaj kretenski žanr može sasvim fino da funkcioniše. Što se kinematografije tiče, 99,9% trilera i slešer filmova su kompletno sranje. To je žanr koji logiku stavlja na poslednje mesto, a to je zato što su najzadrtiji fanovi ovog žanra kompletni idioti. Triler fanovi su imbecili. Uglavnom. Izuzetci su veoma retki.

Međutim na strani 40 (VČ) kreće prva (potencijalna) nelogičnost: iako je Seli svim svojim muškarcima ispričala o tajanstvenom manijaku, nijedan od njih se nije složio da je tip potencijalno veoma opasan. "On je neki nasumični običan klošar" ne pije vodu, s obzirom da je Mort znao ime njenog muža, što ga čini opasnim stalkerom - po definiciji. Ovo jedino može da prođe ako je Seli zaboravila da svoj trojici pomene kako je on znao muževljevo ime. A to nije logično da izostavi, takav bitan podatak - pa još svoj trojici da to ne kaže! Nema šanse. Uostalom zašto bi preskočila taj detalj njima, a ne Dilanu kome je to rekla.

A ipak čitav ovaj prethodni paragraf možete da zaboravite jer je ovo kasnije na sasvim logičan način objašnjeno velikim tvistom, kada postaje jasno da su svi Selini tipovi jedan te isti lik. Ovo nisam očekivao, jer kod DD ovakve nelogičnosti često ostaju nerešene. Ne bi me čudilo da je izvor ove "ideje" (bonelijevske krađe) bio film Identity iz 2003, ili možda neki sličan film.

Na strani 41 sledi jedna glupost, koja ovog puta nema nikakvo kasnije objašnjenje, a to je kada Seli izjavljuje Dilanu da "do tada (tj prvog ubistva) ionako nije bilo nasilja" od strane tog misterioznog Morta. Možda nije bilo klasičnog nasilja, ali ju je on ipak bio zgrabio i držao joj šaku preko usta dok nije pristala da ne vrišti. Ako Seli smatra da to nije zabrinjavajuć postupak, onda je ili ekstremno hrabra ili ekstremno retardirana. (Da je ekstremna kurava smo već znali...) A da ne pričamo o morbidnom izgledu tog ludaka! Bukvalno deluje kao čudovište. Je li to zaboravila da napomene?

Ima još jedna nelogičnost. Seli je sanjala tog lika, iz nekog razloga, a čini mi se da ga je sanjala pre nego što ga je prvi put videla. Ukoliko grešim onda nije nelogičnost, odnosno ukoliko ga je već bila videla pre snova. Takođe mi nije jasno kako je Lui mogao da "zarazi" nju svojim snovima, i šta zapravo uopšte ta njegova opaska znači.

Sam kraj priče sadrži tipično veliko iznenađenje, odnosno big twist, koji nije loš ali možda ne sasvim logičan. Švan je nekako uspeo da ukrade leš, što mi je pomalo dubiozno, kao i činjenica da je Lui preživeo Dilanove metke.

Ali sve u svemu prilično dobar scenario. Na momente konfuzan, ali je praktično sve objašnjeno u zadnjoj trećini.


Crni čovek

Crtež: prosek
Priča: osrednja

Još jedna epizoda koju je Dalagnjol crtao. Započinje zanimljivo, bez blebetanja, mada blebetanje sledi kasnije.

Ima nekoliko nelogičnosti, na primer na strani 26 (Ludens) je više nego jasno da Dilan nikada nije ušao u kuću dečaka, a uprkos ovoj činjenici policija ga stavlja na listu osumnjičenih za sabotažu alarmnog kabla. Takođe je prilično nebulozno da osumnjičeni Francis namerno zavarava trag policije dok ga uhode kao sumnjičenog. Zašto bi to iko radio? Ako nema ništa da krije onda nema razloga ni da se svaki put kamuflira u klovna da ga ne bi opazili panduri. Takođe nema nikakvog smisla da Dilan i ženska obećaju Francisu da policiji neće ništa reći o ovome: em ne mogu biti sigurni da Francis ipak nije otmičar, em je prilično neozbiljno odlučiti da ne olakšaš policiji posao - jer ukoliko policija ustanovi da Francis nije kriv onda više vremena i novca mogu da ulažu na koristan način, a to znači da bi možda brže i lakše rešili slučaj i oslobodili dete. Znači Dilan se ponaša kao neodgovoran, neozbiljan idiot koji se kao neki adolescent poigrava sa policijom - a pritom pomaže nekom tamo Frensisu koga ni ne poznaje! Mada mu nije prvi put da radi kretenske stvari, zahvaljujući neozbiljnim scenaristima... Možda najočigledniji primer je to što je vegetarijanac, i to samo zato što je upucao neku gusenicu kad je bio klinac. (Epizoda Na dnu.)

Dilan saznaje identitet jednog od zaverenika tako što sanja tu žensku; pomalo mizeran plot-device, ali ajde, može da prođe, ipak on poseduje neke kvazi-moći. Ono što nema nikakve logike je što sa svojom devojkom sam ide da spašava klinca umesto da obavesti inspektora Bloka.

Kompletno nerealan je način kako razoružava jednog od kidnapera na strani 86-87; kao da bi mu ovaj dopustio da mu se Dilan tako olako približi i zvekne ga u glavu tek tako. Ovakvu brzinu nemaju ni ajkule.

Uopšteno govoreći je "veliki finale" prilično haotičan i apsurdan. Ispostavlja se da Crni Čovek zaista postoji, ali da je to zapravo jedan od otmičara, koji je odlučio da spase klinca. Nije ni jasno da li je nastradao od metaka ili ne, i ako jeste kako to da se opet pojavio u kući kod klinca na zadnjoj strani priče. Opšti pičvajz od priče, a crtež je u drugoj polovini skoro pa katastrofalan. U prvoj polovini je sasvim pristojan, ali valjda se Dalanjol žurio pa je počeo da ekstremno brljavi tj da brljavi još više nego obično.


Nedokučiva tajna

Crtež: vrlo dobar
Priča: solidna

Jedna od "filozofskijih" epizoda, što se naslućuje dosta rano - jer se vrlo rano u priči nazire da Sklavi neće imati rešenje za razna pitanja čitaoca odnosno za razne bizarne događaje. Zašto je Dilan stalno sretao Toda? Zašto je stalno sretao nostradamusnog klošara? Kako i zašto je klošar sve to mogao da predvidi? Ko je uopšte on? Apsolutno sam bio siguran da odgovora neće biti, jer bi bilo suviše komplikovano povezati sve te niti na logičan način. Slično je i u filmovima: kada scenarista suviše zakomplikuje dešavanja u prvoj trećini šanse su visoke da neće moći da reši sve to na logičan način. Daleko je lakše iskomplikovati radnju na početku i u sredini nego i rešiti je logično na kraju, a to je ono što razlikuje prosečne scenariste od onih najboljih. Nije zahtevno iskomplikovati radnju, to može svaki bolid. To je sličan princip onome kako je mnogo lakše uništiti nešto nego nešto stvoriti.

Međutim, Sklaviju je sve oprošteno zato što je Stanov crtež veoma solidan a kolor još bolji. Veoma lepo obojena epizoda sa popriličnim brojem kvalitetnih kadrova. Na primer maglovite scene na stranama 22 do 29 (VČ), prvi kadar na strani 31, likovi u gro planu sa veoma prepoznatljivim stilom Stana, zadnji kadar na strani 60, prvi kadar na strani 87, kao i svemirski epilog.

Pozitivno je i to što nema mnogo blebetanja već puno akcije.

Ne volim kada se ovaj serijal bavi serijskim ubicama, jer taj je podžanr triler horora toliko već otrcan da ne može nikome iole pametnom biti više zanimljiv. U bukvalnom smislu ovde nema serijskog ubice, ali je priča donekle aranžirana na takav način, kao slešer.

Nažalost ovaj strip ima i znakove Zapadne marksističke propagande, odnosno manjih primesa patološke levičarske bolesti zvane politička korektnost. Kretenski američki DEI primenje na italijanski strip: Dilanova drugarica iz policije je Muslimanka sa džaflijom na glavi, a glavni detektiv je crnac. Kao neka usrana Beneton reklama iz 90-ih! Pogotovo kad su oboje u istom kadru, to već postaje komično. Zato generalno treba izbegavati novije epizode, verovatno ima takvih pizdarija sve više: pretpostavljam, ne znam zasigurno, jer zaista gledam da izbegnem što više novijih epizoda. Sva sreća da Dilan nije imao devojku jer bi verovatno bila Palestinka ili čak možda tranvestit. Palestinski tranvestit? A ne, to ne bi moglo, jer bi se onda Palestinci naljutili (njih trojica koji čitaju DD), a pošto se oni smatraju  "ugroženom vrstom" njima je dozvoljeno da ne tolerišu LGBT gluposti, kao što je muslimanima  dozvoljeno da budu seksisti. 

Zbog ovakvih DEI koještarija pokušavam da izbegavam novije epizode. Nažalost teško je i skupo doći do onih najstarijih, iz 80-ih i 90-ih, koje u velikoj meri nisu zaražene ovom bolešću marksizma.

Đavo u boci

Crtež: dobar
Priča: dobra

Prvo što me je pozitivno iznenadilo je Pikatov crtež, koji je veoma pristojan. Nešto se nisam bio sećao da je ovako solidan, već da je više neki prosek. Njega sam uvek ranije svrstavao u srednju kategoriju što se DD tiče: ni među najboljima ni među onim lošima. Ali sada kapiram da je bliži ovoj elitnoj grupi, a to je zato što mu stil pomalo vuče na Mari-ja. Ovo je nešto starija epizoda pa je možda zato crtež bolji nego obično. Ili jednostavno veoma dugo nisam ništa čitao od njega pa tek sad primećujem da i nije tako loš crtač. Sviđa mi se kako crta glavni ženski lik, recimo na strani 38 (Ludens).

Prvi deo priče je dosta zabavan pa je prosto šteta što se čitava epizoda ne odigrava u tom svetu epske fantazije. "Majka kretena je uvek trudna" je jedna od dobrih fora iz tog dela priče.

Radnja se onda prebacuje u sadašnjost, ali iako je sve u svemu zanimljiva i puna obrta, dosta je haotična. Odnosno radnja i ideja same po sebi su dobre, ali je scenario donekle problematičan jer se hrli iz situacije u situaciju na bangav način.

Na strani 44 Dilan nemarno ostavlja veoma vrednu "bocu od tri želje" u svom autu, kao neki kreten, i naravno da je neki klošar krade. Na strani 48 Dilanova reakcija na ponovni gubitak boce je da poyebe svoju klijenticu umesto da se smesta baci u potragu - jer je vrlo očigledno u pitanju veoma opasna magična voda. Znači glavni lik serijala je neki napaljeni, bezobzirni jebivetar? Možda zato što je ovo italijanski strip...

Povratak Vampira

Kratka priča od 16 strana koja sledi odmah posle Đavo u Boci. Crta Roi, naravno odlično kao i uvek. Nema puno dijaloga i podseća na kraće priče iz Gigant epizoda.

Reinkarnacije

Crtež: odličan
Priča: osrednja

Još jedna epizoda koju je crtao Roi. Nažalost scenario je prilično kičast, oslanjajući se na razne klišee modernih triler filmova o serijskim ubicama. OPET serijske ubice... To što postoji elemenat fantazije epizodu ne spašava previše.

Identitet ubice mi je glupav: em žena, em mlada plavuša, em psihijatar glavnog ženskog lika, Šine. Na strani 47 (VČ) nije pojašnjeno da li je Šina nju unajmila pre ili posle pojavljivanja prvih nasilnih vizija ludačke trojke. Glupo mi je kada se ispostavi da je pandur serijski ubica, ili recimo psihijatar; to je jako otrcano i dosadno. Motiva nema, mada u ovom slučaju to može da se oprosti izgovorom da je plavuša-psihijatar bila pod uticajem svoja tri ubilačka pretka. Odnosno nije čak ni jasno da li je bila pod njihovim uticajem ili se dobrovoljno odlučila da nastavi porodičnu tradiciju: ovo je vrlo bitno jer ukoliko je ono prvo onda bi ona trebala biti oslobođena krivice, jer to znači da bi joj trebao egzorcizam. Nije mi jasno do koje mere su njih troje uticali na plavušu, da li su bili duhovi ili ih je ona izmislila? Ludi ubilački psihijatar: baš mnogo originalno...

Insceniran napad Šine na plavušu, na stranama 76-78, je preteran: kako je plavuša mogla da zna da je Šina neće slučajno ubiti? Apsolutno to nije mogla znati. Yebem ti plan ubice u kojem ubica može vrlo lako da nastrada. Ali to su ti razni tupavi klišei koji redovno zagađuju moderne trilere u smislu da serijskim ubicama daju em nadljudske moći, em preterano visoku inteligenciju, em previše sreće. Jer da bi se ovoliko komplikovane zavere odvile tačno po planu neophodno je imati puno sreće; a ove sreće je obično previše da bi radnja bila iole realna. Pogotovo kada je u pitanju jedna obična mršava plavušica, koja nekako uspeva na različitim lokacijama bez ikakvih problema da ubije gomilu odraslih ljudi. Ne zaboravimo da je za tolika, pa još nasilna, ubistva potrebna i fizička snaga i spremnost koje pojedini muškarci imaju a mršave plavušice definitivno ne poseduju. Inače su i u pravom životu ženske serijske ubice ekstremno retke, a i kada se pojave tj pohapse su skoro uvek u pitanju trovačice a praktično nikad koljačice. Iz veoma očiglednih razloga. Žene ubijaju suptilno, a muškarci uglavnom nasilno.

I u ovoj epizodi je Dilan naravno poyebao svoju klijenticu (je l' tako beše kažu Hrvati?), ali je glupo što Šina nije nacrtana gola. Zašto samo Dilan da joj vidi sise? Da li je to fer prema čitaocu? Pogotovo što je Roi pre toga bio naveliko reklamirao njeno poprsje u nekoliko impresivno-poprsljivih kadrova. Nemoj da reklamiraš nešto što ne nameravaš da kasnije pokažeš - a postoje scene u krevetu.

Sve u svemu sam razočaran što sam opet naleteo na najobičniji triler o serijskim ubicom odnosno ovog puta "ubickinjom". Ta tematika me uopšte više ne zanima i to već dug niz godina, a pritom smatram da se DD već bio pozabavio njome i previše, do ove epizode a i posle nje. Uostalom, zar je moguće da se neki bajni, navodno maštoviti, serijal horor fantastike većinski bavi serijskim ubicama? Pored tolikih silnih tema zašto stalno pribegavati suvoparnom trileru umesto čistoj fantaziji? Da li je to zbog toga što su većina čitalaca kompletni imbecili (jer znam da jesu)? Ili zbog toga što scenaristi ovog serijala još uvek nisu stigli da pokradu baš sve fazone iz takvih američkih trilera? Možda nam napokon ponovo slede prave horor priče tek kada ovaj serijal uspe da obradi baš sve trilere o serijskim ubicama. A tada će već biti suviše kasno odnosno već je sada suviše kasno jer je serijal ionako prdnuo u čabar. Kao i svi serijali koji idu predugo. Pogotovo ovi koji su duboko zašli u 21. vek, najgoru eru stripa.

Lavirint straha

Crtež: odličan
Priča: medju najboljim

Od ovih stotinak priča i epizoda koje sam do sada pročitao ova je nesumnjivo jedna od najboljih. Neka vrsta antologije, a ujedno i celina. Sadrži mnoštvo tvistova, dosta akcije, i prilično zamumuljenu i zakukuljenu radnju - a ovo zadnje je verovatno razlog zašto nekim džiberima ovaj scenario ne odgovara: nisu ništa ukapirali pa im verovatno smeta "filozofiranje". Pritom nije ništa neobično ni novo da se u ovom serijalu pomalo filozofira, pogotovo na zadnje dve-tri strane kada scenarista pokušava da poentira (ili palamudi). Ako ti "filozofiranje" smeta imaš Kapetana Mikija i Blek Stenu pa uživaj... Uostalom, nije to pravo filozofiranje naravno, već samo pokušaj da se unese neki smisao i poenta u sva ova dešavanja; meni je totalno svejedno da li ovo uspe ili ne odnosno da li to filozofiranje na kraju ima nekog smisla ili ne. Ako je priča zabavna i dinamična, kao što je ova, šta te onda boli qrac što je scenarista ubacio malo "filozofiranja". Kako tih nekoliko rečenica može da ti promeni "dojam" celokupne epizode? Zaista debilno...

Džiberi se iskompleksiraju svaki put kada neko "filozofira", bilo da se radi o stripu ili nečem drugom. Ništa novo... Taman posla da scenarista pokuša da navede čitaoca na neko malčice dublje razmišljanje, pogotovo čitaoce koji nikada nisu u životu razmišljali ni o čemu sem o ždranju i sranju - pa onda glasaju za SNS. A džiberi nikada neće razlikovati inteligentno filozofiranje od onog pretencioznog i debilnog, tako da nisu uopšte merodavni da daju svoj sud o ovome. Imaju slobodu da kažu šta misle, ali isto tako ja imam slobodu da utvrdim da su oni debili...

Početak nije obećavajuć. Prva priča od 15ak strana je tipičan debilni serial-killa-trilla sa gomilom gluposti i nelogičnosti. Ali s obzirom da je ovo samo uvod i da je zapravo samo prepričana priča unutar epizode, ne smeta uopšte jer se ispostavlja da i ne mora da bude logična - jer se nikad nije ni desilo. Nakon toga kreće objašnjenje o čemu se zapravo radi.

Način na koji Dilan menja uloge sa namenjenom žrtvom "veštice", to jest sa pravim zlikovcem priče, se previše oslanja na ogromnu slučajnost i na takozvanu "sudbinu", ali može da prođe jer je ovo ipak samo strip, pa još i bonelijevski. Nije ni logično da veštica-psiholog odmah krene u napad na Dilana a da prvo ni ne proveri koga je zapravo pustila da uđe. Pritom je prepoznala Dylan Doga, koji je poznat kao borac protiv kriminala a ne kao kriminalac, a tu je jedan od većih logičkih problema, to što ona uopšte ne posumnja da on možda nije ubica. A zapravo bi trebala odmah da posumnja da je došlo do nekog nesporazuma i greške. Ipak ona planira da ubije osobu koju očekuje pa prema tome bi trebala da bude 100% sigurna pre nego što krene u akciju. Sem naravno ako je ubica kompletan idiot. Što je još gluplje; ona treba da bude neki bajni psiholog, odnosno iole inteligentna i obrazovana osoba sa nekim velikim uvidom u psihologiju ljudi, a ovamo pokazuje uvid na nivou amebe. Ovako bi ameba koja se bavi psihologijom planirala osvetu...

Čak i posle tolikih priča koje je ispričala Dilanu, a pritom i videla i čula njegove reakcije, ona i dalje veruje da je on ubica! To je totalno nebulozno. Nigde nema implikacije da je ona totalno poludela zato nema logike.

Priča o nepostojećem fotomodelu podseća na jednu fantazija-komediju sa Al Paćinom: film nisam gledao ali verujem da je ova priča bazirana na njemu.

Još očiglednija krađa odigrava se u narednoj priči, o neobičnim vampirima koji isisavaju život od umirućih žrtava. Ovo sam bio susreo u jednoj epizodi neke horor serije 80-ih: verovatno Ray Bradbury Theater, a ako nije ta serija onda je sigurno neka druga iz te ere. Međutim ljudi koji nisu gledali ovo, a to je velika većina čitaoca, to ne znaju prema tome im je sigurno zabavno, jer je originalna ideja.

Naredna priča u svemiru je prilično fina, iako je i ova ideja već urađena u filmu, i to više puta. Ima puno filmova u kojima glavni lik ili likovi saznaju tek na kraju da su mrtvi zapravo. Na primer 6th Sense, Carnival of Souls, Stay, jedna horor drama sa Nicole Kidman, i još nekoliko njih.

Bez obzira na ukradene ideje i neke apsurdnosti, ovo je veoma zabavna epizoda a velika zasluga za to pripada crtaču, Roi. Ovde je zaista na vrhuncu, čak je uspeo i par ženskih likova da nacrta veoma lepo što generalno nije njegova jača strana - kao i što nije nekim drugim velikanima stripa koji muku muče sa ženskim licima. Doduše i u ovoj epizodi moram da ga kritikujem, recimo vešticu kako je nacrtao. Bez obzira što je to samo maska a ne pravo lice psihologa, trebao je da je nacrta da liči na ženu a ne na muškarca. Veštice, koliko god bile ružne, ipak treba da liče na žene. Ovo nije prvi put da pomislim da je neki njegov ženski lik muškarac, tj da ne ukapiram odmah da je žena u pitanju. Ume on da nacrta žensko lice, ali samo kad se potrudi i samo ako je baš neka lepotica. Žensko lice ne sme preterano da se senči, to bi valjda trebao da zna bolje od mene... Čim kreneš da senčiš žensko lice previše rizikuješ da liči na muškarca.

Opasne veze

Crtež: odličan
Priča: OK

Vampirska priča odnosno nastavak epizode Manila koju sam pročitao pre nekoliko godina pa je se ne sećam. Taman sam pomislio kako je ovo jedna od retkih priča koja nema nikakve veće nelogičnosti, kad ono zadnja strana tj zadnji kadar uvede neki ultra-nebulozni twist koji ama baš nikakve veze nema ni sa čim. Plavuša Lin najednom grize Manilu, a objašnjenja nema. Logike još manje: pa nije Lin vampir već je Manila to. Ako iko treba ikoga da grize to bi trebala da bude Manila - kada bi uopšte imala razlog da napadne Lin, što nije slučaj. Pritom je Lin samo par strana pre toga veoma odlučno odbila da je Riči ugrize i pretvori u vampira. Prema tome šta je htela Lin uopšte? Da postane vampir time što ona ugrize vampira? Kakva su sad to nova pravila vampirskog horora? I zašto se najednom predomislila?

Na strani 44 (VČ) Roi još jednom crta stariju ženu kao muškarca, odnosno ja ne bih ni znao da je to tetka od Lin da je Lin nije oslovila tako. Mogao je barem da joj da sise ako već ne žensko lice. Muškobanjaste rugobe sa sisama postoje, to bi moglo da prođe.

Na forumu je ova epizoda slabo ocenjena, a realno i jeste osrednja, ništa specijalno. Kliše mlade neuzvraćene ljubavi me nije uopšte interesovao, to je više nešto za klinke (ukoliko one uopšte čitaju DD, što čisto sumnjam).

Ono što mi je fascinantno doduše je koliko malo stripofila razumeju crtež, čak na nekom najosnovnijem nivou koji bi se očekivao čak i od najmaloumnijih anti-estetičara. Neki sebe ekstremno blamiraju tako što kritikuju Roi-a. Jedan od njih kaže kako preferira njegov raniji crtež - koji realno nije bolji od ovog koji je razvio kasnije. A jedan imbecil je čak napisao da su Montanari i Grasani bolji crtači od njega. Neverovatno! Roi je jedan od najboljih 100 crtača svih vremena, dok tandem Montanari i Grasani spadaju među najgore crtače ovog serijala, od nekih najmanje 20-30. Njih ne bih svrstao ni u najboljih 5000 strip crtača. Jedno je ne razlikovati između prosečnog i odličnog crteža: to je već dovoljno jadno. Zato imamo debile koji ne razlikuju loš od odličnog: to je tek neverovatno jadno. A šta tek reći o moronima kojima je loš crtež bolji od odličnog? Eto zašto Bonelli i Marvel unajmljuju toliko puno mediokriteta: zato što je publika uglavnom bedna te bolje i ne zaslužuje. Da se publika većinski sastoji od estetičara onda bi dunsteri kao Montanari i Grasani bili nezaposleni, ili bi u najboljem slučaju zarađivali siću na ulici crtajući loše freske ili veoma bedne karikature prolaznika. Prosto je neverovatno da ovakvi dilberi redovno kritikuju crtež Roi-a a ništa im ne smeta na primer kod Fregijerija ili Bigliardija, veoma osrednjih crtača.

Veliki san

Crtež: dobar
Priča: solidna

Prilični pičvajz od priče, ali uglavnom u pozitivnom smislu. Uporedo sa glavnom radnjom, koja je kao neka detektivska priča sa primesama komedije, tu je i paralelna natprirodna radnja o nekoj sekti. 

Priča je relativno zanimljiva ali kompletno zavisi od totalno nerealnih spleta okolnosti, odnosno od niza velikih slučajnosti. Prva velika slučajnost je što Dilan upoznaje svoju sledeću klijenticu par dana pre nego što ona dođe kod njega sa slučajem nestalog dečka. Jer London je jedna mala varošica, i svi se međusobno znaju. Druga velika slučajnost je što lideri sekte koji haraju gradom žive preko puta te ženske! Kako je samo London mali - barem kada Ruju o njemu piše. Postoji još jedna velika slučajnost, što bi se reklo "a convenient coincidence", a to je što su lideri sekte zapravo vlasnici njene kuće pa su tako imali ključeve da bez problema uđu.

Ima još toga. Tu je još i velika slučajnost što su oni napali tu ženu samo par minuta pre nego što se njen "odbegli" dečko napokon pojavio posle ko zna koliko dana ili nedelja. Strana 70. (Ludens)

Još jednu slučajnost imamo u vidu bizarne činjenice da se Bart odlučio ne javljati Đorđini tokom čitavog nestanka - što bi samo moglo biti logično da je on maznuo njenih 10,000 funti. Ali nije, kako se ispostavlja. A pošto ih nije maznuo zašto se onda svojoj voljenoj nije javljao uopšte?! To je totalno nelogično naravno.

Još jedna slučajnost i totalna nelogičnost je što su dva mafijaša uspeli nekako da čuju krike iz podruma ogromne vile, što smatram da je nemoguće. Strana 82. Apsurdno je da su oni gore sa ulice čuli krike koji su dolazili iz podzemne tamnice, a pritom nisu čak ni išli na tu adresu već su bili preko puta.

S obzirom da je inspektor Blok bio potvrdio da je Bart neki šibicar hoštapler, kako to da se ispostavlja da ima "čisto srce" koje je preduslov da bi uspeo da ubije čudovište Orkam? Strana 92.

Priča nije osmišljena da bude realna već zabavna. Naravno da preferiram kada je nešto zabavno ali istovremeno i logično, jer zašto logika da stalno ispašta? Nisam ja pravi fan trilera pa da kompletno ignorišem logiku. Ali ovo je ipak samo strip pa se donekle može preći preko ovakvih gluposti. Crtež definitivno pomaže, Stano je veoma solidan po običaju. Najbolji crteži su mu oni u tamnici jer sadrže dosta njemu karakterističnog senčenja.








Friday, March 7, 2025

Exterminator 17 - Bilal

 

Exterminator 17
Vrsta: zaseban album

Crtez: Enki Bilal

Scenario: Jean-Pierre Dionnet

Jezik: srpski

Izdavac: Stalker (2025)

Premijerno: 1979 

Dimenzije: 30.4 x 21.7 cm, HC

Br strana netto: 64

Tiraz: 500

Zanr: sci-fi

YU istorijat: -

Kolor? Da.

Politicki obojen? Ne. 

Golotinja? Ne.

Rasprodato? Ne.

Crtez: 10/10

Scenario: 6/10

Ciljne grupe: esteticari, BD fanovi

Prednosti: odlican crtez

Minusi: nije originalan kolor, prica nista specijalno

Album iz Bilalovog zlatnog (ili zlatnijeg) perioda, što su u suštini 70te i 80te, kada je detaljnije i preciznije crtao, i kada je stilski bio mnogo bliži Moebiusu i nekim drugim prvoklasnim ilustratorima tog perioda. Volim ja i njegov kasniji stil (na primer Monstrum Tetralogija, link dole), koji kreće negde od 90-ih, a koji je prilično drugačiji jer ima više veze sa slikanjem tj slikarstvom nego sa standardnim crtanjem olovkom i tušem. U ovom novijem stilu, koji Bilal praktikuje i dan-danas, i dalje se prepoznaje da je to on, pogotovo način na koji crta lica, ali pristupi su prilično različiti.

E17 je trebao pre par godina da izađe na Balkanu, međutim Makondo je bio sprečen da izda prvobitnu verziju albuma. Na svu sreću oni su bili insistirali od Francuza da dobiju materijale od prve verzije, nisu hteli da objave ogavnu drugu verziju, koja se pojavila početkom veka. Problem s tom drugom verzijom je užasni (kompjuterski?) kolor koji je urnisao Bilalov crtež. U međuvremenu se 2023. pojavila i treća verzija, koju je obojio Viljaruba, a to je ovo izdanje Stalkera.

Ova treća verzija je po meni slabija od originala - čiji je kolor radila Bilalova žena. Način na koji su Francuzi, a i mnogi drugi, farbali stripove u 70-im i 80-im je superioran u odnosu na ovu plastičnu lakrdiju koju imamo danas odnosno u zadnjih 20-ak godina. Kompjuteri, lenjost, nesposobnost i nemarnost su zamenili ručni rad pravih eksperta. Međutim, Viljaruba je odradio veoma solidan posao, i nemam previše zamerki. Jer da nije dovoljno dobro kolorisao strip ja ga ne bih ni kupio a time ni ova recenzija ne bi postojala.

Najveću zamerku koju imam je izbor boja za nebo. U originalu je nebo svetlije, što deluje mnogo lepše i u većem je kontrastu sa ostalim objektima i pejzažima. Primera radi prve dve strane: nebo je tamno plavo, skoro pa ljubičasto, umesto da je svetlo plavo. S druge strane, četvrta i peta strana izgledaju fantastično. Danas je moderno da svi "ozbiljni" stripovi budu mračniji nego što bi nekad bili, ili u ovom slučaju nego što su nekada bili. S tim se uopšte ne slažem, a deluje mi i da je kinematografija delimično kriva za ovakvu devoluciju; od negde početka ovog veka, ili možda od kraja 90-ih već, holivudski filmovi su najednom postali jednobojni (uglavnom plavičasti) i previše mračni. Kroz neki Photoshop (ili šta li je već) su režiseri počeli da menjaju prvobitne originalne boje u nešto sasvim neprirodno i previše ujednačeno. Šarenolikost je odjedanput izašla iz mode, što je frapantan idiotizam i neukus. Na primer već u prvim filmovima serijala Gospodar prstenova ima puno scena koje su preterano plavičaste: objekti, likovi i pejzaži - sve je plavo. Ovo je apsurdno, pogotovo u scenama dnevne svetlosti. Postoje i žućkasti filmovi; na primer Lock Stock and Two Smoking Barrels iz 1998. od (madonojebca) Guy Ritchie-a je sav žućkast, kao da se neko popišao po originalima. Film je odličan, pa je zaista šteta što je Guy bio ovoliko glup, i na ovaj način lišio film vizuelnog kvaliteta. Naredni film Snatch mu je sav zelenkast. Jednostavno ne kapiram ovo, ne razumem logiku uništavanja filma sa ovim mono-koloronim pizdarijama.

A deluje da se ovaj šugavi trend nekako i prebacio na svet stripa, jer ne samo da su kompjuteri ruinirali moderni strip već i čitav pristup kolorisanja se izmenio nagore. Kao da više niko ne želi da umetnost bude lepa već ružna: po principu "ružno je lepo a lepo je ružno", jedan prilično komunjarski način razmišljanja. Kao da horori, sci-fi i trileri mogu da imaju atmosferu samo ako je kompletan film umočen u jednobojnost i tminu. Umesto atmosfere se na ovaj način postižu monotonija i ružnoća. Dodatni dokaz koji potkrepljuje moju tvrdnju tj da ne lupam gluposti i ne nagađam se može naći u modernim komedijama koje su ekstremno šarene, sa "veselim" svetlim bojama i puno varijacija. Valjda filmadžije više nisu sposobne da napišu ili nađu dobar scenario pa se sve više oslanjaju na neke jeftine i totalno glupe finte, na nekakve očajne pokušaje vizuelne manipulacije: kao da horor film snimljen u mraku automatski garantuje atmosferu i kvalitet. Niđe veze... Neki od najvećih horor klasika su iz 70-ih i 80-ih, a nijedan od njih nije jednobojan ili previše mračan.

Na slici su sve tri verzije albuma. Ako vam se čini da original deluje previše svetlo, to je možda zato što je ovu slikovnu komparaciju Viljaruba himself postavio na Facebook. Da nas obmane kako je original mnogo gori nego što zaista jeste? Pa valjda nije toliko jadan...? Ko zna, čisto nagađam, ali je činjenica da primerak strane iz 1979. deluje preterano bledo, i to ne samo u poređenju sa mnogo tamnijim naknadnim verzijama.

Šteta je što prva verzija ovog albuma nije izašla, ali zadovoljan sam i sa ovom trećom. Važno je da Makondo nije uspeo (odnosno nije želeo) da izbaci drugu verziju, jer u tom slučaju onda verovatno ne bi bilo ni ove, kod nas barem. U duplom smislu je dobro što Makondo nisu izdali ovaj album jer su, ako se ne varam, nameravali da objave kompletan "serijal" od 200+ strana, a to obuhvata inferiorne nastavke koje nije Bilal crtao. Da je Stalker izbacio to šalabajz-miks čudo od 200 strana ja takav album sigurno ne bih kupio zbog cene, jer me tih ostalih 130+ strana uopšte ne zanimaju pa zato ni u snu ne bih platio neku astronomsku cenu samo za 64 strana stripa. I ovako je cena prebezobrazna, maltene kao da jesu izbacili čitav serijal! Cena je 20 evra, i to računajući popust. Da su bukvalno samo 100 RSD više natakli na cenu ja uopšte ne bih kupio ni ovaj album.
Balkansko stripsko tržište je doživelo velika poskupljenja 2022., a izgovor za to su bili nestašica i poskupljenje papira. Ja sam međutim čuo iz nekih izvora da je ovo u većoj meri bila laž i preterivanje od strane raznih pizdavača samo da bi opravdali astronomske cene. Zloupotreba situacije s Koronom da bi drasticno digli cene? Da bi se došlo do istine valja pitati ljude koji rade u štamparijama, a time sigurno ne mislim na tetkice koje čiste govna iza drugih ljudi...

Koji god da su pravi razlozi, i šta god bila prava istina, cene stripova u Srbiji stalno rastu od 2022. pa zato razmišljam da kompletno prestanem da ih kupujem, ili da makar svedem kupovinu na neki minimum, što mi je u određenim fazama prošle godine i pošlo za rukom. Papir koliko god bio poskupeo nije suvo zlato, niti kupac dobija u stripu kao bonus poklon neke dijamante, safire i rubine. Pizdavači se žale kako jedva pokrivaju troškove, ali ja većini ne verujem. Čisto sumnjam da među njima ima fanatika koji toliko vole stripove da im glavni motiv nije novac. To su priče za malu decu. Ne bi se time bavili dug niz godina da jedva krpe kraj s krajem. Naravno da postoje izdavači koji zaista vole stripove i trude se da svoj posao obave savesno, ali oni su u manjini. Stalker mi deluje kao jedan od tih, mada su istovremeno jedni od najskupljih. Ipak je ovo Balkan, a na Balkanu očekivati neki poslovni idealizam bi bilo previše naivno, pogotovo za mene.

Što se scenarija tiče, očekivao sam konkretniju i kompletniju priču. Ne saznaje se mnogo o ovom svetu već samo ono najosnovnije, ono što je dovoljno da pokreće radnju. Ne znamo čak ni da li je u pitanju neko distopijsko društvo ili ne. Valjda se od nas očekuje da mi to pretpostavimo? Ali zašto bih ja to pretpostavio: zato što se u ovoj budućnosti ratuje sa androidima? Pa bolje s njima nego sa živim bićima!

SPOJLERI:

Kraj priče nije zadovoljavajuć jer suviše oskudan u svojim pojašnjenjima. Šta će androidima doneti novostečena sloboda? Kako će se taj svet promeniti? Kakav je uopšte bio pre "revolucije"? Daleko bi zanimljiviji bio nastavak ove priče; kako će se androidi ponašati nakon sticanja slobode.

Očekivao sam više od scenarija jer je Dione u Francuskom stripu neka bajna faca, a ispostavlja se da bi možda i Bilal sam odradio bolji scenario. Bilalovi scenariji su definitivno hit-and-miss, ali su u proseku ipak bolji od raznih bajnih, precenjenih scenarista koji su radili za njega. Uzdaj se u se i u svoje kljuse bi mu bio bolji način rada. U popratnim tekstovima, koji se sastoje na svu sreću samo od intervjua (znači nema pretencioznih baljezganja nekih nafuranih stripoanalitičara), Bilal objašnjava kako se rad na albumu prilično otegao jer je Dione sporo radio. A to se i vidi po crtežu, koji postaje nešto drugačiji kako priča odmiče. Tim gore, jer ako je Pera Dione imao puno vremena a nije mogao da osmisli bolji i detaljniji scenario, to znači da je omanuo. Album je zanimljiv, i u tom smislu Dione nije promašen slučaj, ali to u velikoj meri ima veze sa odličnim crtežom. Vrhunski crtež uvek može da izvadi manjkavu priču, dok ono obrnuto kod mene nikada ne pali: odlično napisan strip nema nikakve šanse kod mene ukoliko je crtež jadan. To je kao najbolja torta na svetu - pokrivena filingom od govana...

Identitet lika zvanog Kleton, što se ispostavlja da mu nije pravo ime, nije jasan. Ko je on zapravo? Šta je hteo od Eksterminatora? Koji su mu bili ciljevi? U priči su samo dva centralna lika, a motivi jednog od njih nisu uopšte jasni. To je veliki propust. Nije ni sasvim jasno kako su njih dvojica završili baš na Kletonovom asteroidu. Otkad je svemir tako mali, kao neka varošica?

Uopšte se stiče utisak kao da se od čitaoca očekuje da koristi svoje znanje i iskustvo koje je stekao čitajući i gledajući brdo naučne fantastike - da bi sam nekako popunio rupe, kao da je Dione pretpostavljao da će čitaoci poznavati već sve te neke futurističke klišee pa nam nije potrebno sve pojašnjavati. Ne radi se o tome da meni treba sve da se objasni, jer da je tako ne bih bio veliki fan Kubrikovog 2001: Odiseja u svemiru i nekih sličnih filmova. Uostalom, E17 nije takva vrsta cerebralne priče da može da se izvuče sa manjkom informacija, mada sadrži tu i tamo pomalo filozofiranja. 64 strana bi trebale biti sasvim dovoljne da se ispriča jasna priča sa konkretnijom poentom. 

Jeste Bilalov crtež toliko dobar da kvalitet radnje kod njegovih stripova nikad nije morao da bude poseban, ali ovaj propust se nekako kontinuirano pojavljuje kroz njegovu čitavu karijeru: skoro uvek je crtež superioran u odnosu na scenario. Trilogija Nikopol (link dole) je prilično haotična, a politička izdrkavanja kojima se bavio u tandemu sa Kristinom (Christin, prezime komunjare, ne Kristina) predstavljaju tračenje Bilalovog talenta. Sa ređim izuzecima uglavnom je tračio svoj talenat na nedovoljno koncipirane serijale i priče. Veliki izuzetak je Priče iz svemira, album od 45 strana iz 70-ih; ironično jer je sve te priče pisao Bilal. Serijal Monstrum takođe ima svoje jake strane u priči, a i Partija lova nije uopšte loša, jedini iole kvalitetan scenario koji je Kristin napisao za Bilala. Međutim generalno govoreći, crtež je uvek u velikoj meri nadmašivao priču i scenario.

E17 preporučujem samo Bilalovim fanovima, i kolekcionarima koji imaju zaista puno para i prostora. Očekujem da će najkasnije do sledeće godine da se rasproda tako da oni koji su zainteresovani ne bi trebali da odugovlače... Za razliku od nekih drugih Bilalovih albuma i serijala, E17 nikada nije bio izašao na Balkanu, pa još u ovom malom tiražu. Zbog toga se možda čak i rasproda dogodine.

Stalker je takođe već bio izdao Trilogiju Nikopol kao i Legende današnjice. To je već treće izdanje Nikopola na ovim prostorima, posle Publike i Fibre čija su izdanja odavno rasprodata, tako da koga zanima Nikopol ne bi trebao dugo da čeka, jer i to će otići uskoro, pogotovo u ovom tiražu. Cena je doduše paprena pa to možda uspori prodaju donekle. Pitanje da li će Fibra to ikada da reprinta jer vlasnik tog pizdavača nije preterani fan Bilala. Što čudi s obzirom da je ovaj levičar kao i on. Ja nisam nijedno od ova tri balkanska Nikopola kupio jer već odavno imam sva tri albuma pojedinačno, dva na engleskom jedan na nemačkom.

Što se integrala Legende današnjice tiče, imam sva tri albuma pojedinačno na francuskom, i to originalna izdanja u prvobitnom koloru. Ne mogu preterano puno da razumem jer mi je francuski prilično bazičan, ali to nije ni toliko bitno s obzirom na slab sadržaj. Ovo što je Stalker izdao odnosno isprdeo je nov kolor, prilično loš, previše mračan kolor koji zaklanja crtež; možda čak od iste ekipe (odnosno od istog retardiranog kompjutera) koja je odgovorna bila za E17 fijasko 2002. Čak i da nemam te francuske albume sumnjam da bih kupio Stalkerovo izdanje upravo zbog tog mizernog kolora. Ne preporučujem ovaj album ne samo zbog tog pišljivog novog kolora već i zbog levičarskih scenarija koji "krase" sve tri priče. Radnje nisu nezanimljive, čak su povremeno i originalne, ali sadrže previše antikapitalističkog hipi preseravanja, a i previše blebetanja. Ja sam te svoje francuske albume nabavio vrlo jeftino (sve zajedno samo 900 RSD) pa mi nije žao što je polu-sranje u pitanju, bar u scenarističkom smislu. U crtačkom smislu još i te kako vredi imati Legende današnjice jer tu je Bilal kao uvek veoma dobar, u svom najranijem periodu, mozda na momente previse groteskan, ali samo pod uslovom da izbegnete taj smrdljivi novi kolor... Sem naravno ako volite plasticni kolor, i levicar ste, u kom slucaju sta uopste radite na mom blogu?

Stalker namerava da izda i Monstrum Tetralogiju, pretpostavljam negde u Oktobru, taman za Sajam 2025. Ni to ne nameravam da kupim jer već imam sve četiri epizode ponaosob od Publike. Iako su me ta četiri albuma koštala više od 50 evra ne bi ih ikad menjao za ciglu koju Stalker namerava da izbaci. Naravno, ko god ne poseduje taj četvorodelni komplet Publike obavezno treba da nabavi Stalkerovo izdanje kada izađe. Monstrum je dosta bolji od Nikopola u scenarističkom smislu, kao što sam već diskutovao u recenziji...





Tuesday, March 4, 2025

Iznogud - Tabary


Updated: 3/2025 (8. integral)

Iznogoud

Vrsta: 1. integral

Albumi: 1 do 3

Crtez: Jean Tabary

Scenario: Rene Goscinny 

Izdavac: Carobna Knjiga (2021)

Premijerno: 1966-1968 (1962)

Dimenzije: 30.4 x 21.6 cm, HC

Br strana netto: 136

Tiraz: 1,000

Zanr: humor, istorijski, fantastika

YU istorijat: Biser Strip, Strip 81/82, Stripoteka

Kolor? Da.

Politicki obojen? Ne. 

Rasprodato? Ne.

Crtez: 5-8/10

Scenario: ?

Ciljne grupe: nostalgicari, svi uzrasti, fanovi Asteriksa 

Prednosti: veoma zabavne i luckaste price, delom dobar crtez

Minusi: mnogo slabiji crtez kod ranih epizoda

Iznogud je jedan od najboljih humoristickih strip serijala, i uopste jedan od najboljih stripova bilo koje vrste. I crtacki i scenaristicki je na nivou Asteriksa, sto ne moze da preterano cudi s obzirom da je scenarista bio isti covek.

(A opet, taj isti Goscinny je bio zaduzen i za velik broj Lucky Luke epizoda, sto je osrednji serijal sa prosecnim crtezom i tupavim humorom vise orijentisanim ka klincima. Ali sta ja znam? Talicni Tom je na Balkanu popularniji od Iznoguda - sto me naravno ne cudi, jer je Talicni sa svojim mnogo primitivnijim humorom daleko pristupacniji od Iznoguda koji je neuporedivo ludji, originalniji, inteligentniji i duhovitiji. Uostalom, TT je vestern, sto mu kod domace publike daje prednost nad daleko zanimljivijim Irakom srednjeg veka... Vecinu ljudi originalnost odbija, a komfor im predstavlja ono sto je vec ustaljeno i sto odmah i lako razumeju. TT je popularan za slicne razloge kao prejadna humoristicka serija Only Fools & Horses tj Mucke, koja takodje profitira od niske inteligencije prosecnog gledaoca. Mucke je jedna od najjadnijih TV komedija ikad, totalno sranje, bedno u svakom smislu. Ali to je ono sto raja voli: jeftine i predvidljive fazone na nivou ameba.)

Kad kazem isti scenarista, to se odnosi na prvobitnog scenaristu Asteriksa Iznoguda. Kao sto je Albert Uderzo nastavio Asteriksa posle Gosinija tako je i Tabary odlucio sam da se bavi scenarijima posle Gosinijeve smrti. Kao da su oba crtaca "izucili skolu" od Gosinija pa su bili u stanju i sami da se snalaze? Odnosno Tabary je definitivno radio sve scenarije od 15. albuma nadalje, dok za Uderza vec ne mogu biti siguran.

Ne mogu biti siguran jer Uderzo je bio tezak smrad i olos od coveka, u svakom smislu. Konkretno u ovom slucaju se radi o tome da je njegov (jos uvek totalno nepoznati) brat Marcel Uderzo radio tush i kolor na velikom broju Asteriksa - a da pritom nije bio ni pominjan na albumima, a nije dobijao ni procenat od ogromnih profita. (Radi se o multi-milionskim tirazima, i to samo u Francuskoj a kamoli u citavom svetu.) Tretirati na ovakav nacin nekoga ko ti nije rod je vec prejadno, ali ovako iskoriscavati nekog blizeg clan porodice je odlika psihopata i shljama. Braca Uderzo su se kad-tad morali posvadjati, sto je i logicno kada je u pitanju trulez kao sto je to bio Albert. Zato i imam neke sumnje da je Albert pisao sve scenarije nakon Gosinija; mozda je placao nekoga krisom ili su mu pomagali sa strane, ko stigne. Mozda: jer ne tvrdim nista, samo nagadjam. Koliko je bio dobar Marcel? On je nacrtao kratku epizodu 12 Zadataka, koja se objavila u Stripoteci. Crtez je gotovo identican Albertovom... Pritom je ilustrovao citavu zadnju stranu u epizodi Asteriks u Belgiji a ni tu se nigde ne pominje.

Sto se tice Tabarija, njegovi scenariji su veoma dobri. Moje neskromno misljenje je da su na istom ili slicnom nivou kao i oni od njegovog malog nosatog prethodnika/kolege. On je iskljucivo pisao duge BD-standard price, dok je velika vecina Gosinijevih scenarija radjena za kratke price, koje obuhvataju prvih 11 albuma. Od 12. albuma nadalje Iznogud se vise ne bavi kratkim epizodama. (Ne racunajuci Kosmarne Iznogude, koji su maltene zasebna stvar.) Prvih 13 albuma je pisao Goscinny, a sve ostale Tabary. (Opet, ne racunam u to Kosmare.)

Da budem precizniji, Tabary je sve pisao/crtao od 15. do 27. albuma, a onda je crtanje preuzeo njegov sin ciji je talenat limitiran, da se diplomatski izrazim. Sto se mene tice, Iznogud se sa tim 27. brojem i zavrsava, a ovi kvazi-Iznogudi posle toga su za kompletno ignorisanje jer s njima nemaju nikakve veze ni Tabary ni Goscinny, a jos su pritom sranje... Slicno je sa ovim novokomponovanim Asteriksima, koji su za razliku od novih Iznoguda crtacki prilicno dobri ali sadrzajno su gomila politicko-propagandnog smeca koji nisu u duhu sa prvobitnom idejom serijala.

Imamo i zavrzlamu sa redosledom prica - a to je usko povezano i sa kvalitetom Tabarijevog crteza. Tabary, bas kao i npr Franquin (i mnogi drugi kvalitetni karikaturni crtaci), nije bio preterano dobar u svojoj najranijoj fazi. Stoga su prve epizode neuporedivo slabije od onog sto je stvarao u 70im, 80im i 90im. 1962-1966 mu je crtez bio mnogo manje elegantan, a pogotovo je (glavne) likove crtao totalno inferiorno u odnosu na kasnije periode. Na slici gore je odlomak iz 2. albuma, price nacrtane iz tog ranog perioda. Iznogud kao i Kalif izgledaju mnogo drugacije - i to jako lose. Iznogud deluje suvise "stakorski", sitno i neupecatljivo u odnosu na njegove kasnije verzije. I Kalif je mnogo manje zanimljiv. Iznogudov sluga je previse "realno" nacrtan. Meni toliko smeta taj raniji crtez da veoma retko citam te epizode. Slicno je i sa Frankanom: njegove ranije albume uopste ne konstatujem...

Sto znaci da sam preskocio prvi (i drugi) integral i kupio sam samo ove kasnije?

Nazalost, nije tako jednostavno... Kao sto vec rekoh, ovde je zavrzlama u pitanju. Francuski izdavac (Dargaud valjda) je upravo iz ovog razloga (?) odlucio 1966. da ne izbacuje serijal po hronoloskom redosledu, vec nabacano - namerno mesajuci losije nacrtane epizode sa onim daleko boljim iz kasnijih godina. Iz ovog razloga imamo veliku fluktuaciju u crtezu od epizode do epizode, a to traje cak do 10. albuma. Los/slabiji crtez moze da se nadje u svih prvih 10 albuma - umesto samo u prvih 3-4 kao sto bi bilo da su isli redom. Tek od 11. albuma vise nema loseg (starog) crteza, a to je zato sto tada otprilike i prestaju kratke price a zamenjuju ih one duge standardne koje sve poticu iz dobrih crtackih era.

Konkretno, u ovom prvom integralu se prva dva albuma skoro kompletno sastoje od losije nacrtanih prica, dok je treci album vecinski dobar. Kad kazem "dobar" mislim na neki nivo koji je daleko bolji od onog prvobitnog (na slici) - ali malo slabiji od crteza kakav postaje kasnije. Drugim recima, Tabary nije najednom naucio bolje da crta, vec se postepeno razvijao, od price do price. Medjutim, ako se ne varam, moze se slobodno reci da je veci kvalitativni skok usledio negde 1967. ili 1968. Od tada nadalje je sve veoma dobro pa onda i odlicno.

Da rezimiram: Iznogud se prvi put pojavio 1962. u nekoj reviji, a onda se tek 1966. krenulo sa BD-ima. Ti albumi nisu isli originalnim redosledom, vec navrat-nanos, bez puno logike. Cilj je bio da se ranije (slabe/losije) epizode rasire na sto vise albuma.

Ja licno sam preskocio prvi integral Carobne Knjige, i uzeo odatle samo treci album - koji je izdao Darkwood zajedno sa CK pre 5-6 godina, kada su izbacili samo prva 4 albuma a onda iz nekog razloga stali. Bookglobe je takodje bio poceo sa individualnim originalnim albumima pa je stao kod 10. broja. Neshvatljivo je da je ovaj serijal dva puta zapocinjan a onda obustavljan, kao da se radi o nekom obskurnom sranju. Mada, mozda je prodaja kod DW/CK serijala bila slabija upravo zato sto su objavili samo tu najraniju fazu koja ima dosta osrednjeg crteza i slabije price. Sve ostale integrale imam, osim naravno 10. jer taj ne sadrzi nista od Jean Tabarija. Moja preporuka su integrali 2 do 9, a vi radite sta hocete...

A i bilo je je*eno vreme da napokon i ovde izadje Iznogud - u kompletu, sve, i to tek nakon vise od 55 godina postojanja ovog stripa! Zaista sramota... Jer za razliku od Asteriksa, koji je manje vise objavljivan u celini u Jugoslaviji, od Iznoguda su ovde nekad izlazile samo ranije epizode, npr mnoge od tih kratkih prica - i to nikada u boji. To znaci da na Balkanu i dalje ima najmanje 15ak albuma koji se do nedavno nikada nisu bili pojavili ovde! Neverovatno...

Sta ste cekali, klosari?


Vrsta: 2. integral

Albumi: 4 do 6

Crtez: Jean Tabary

Scenario: Rene Goscinny 

Izdavac: Carobna Knjiga (2021)

Premijerno: 1969-1970 

Br strana netto: 122

Tiraz: 1,000

Rasprodato? Ne.

Crtez: 5-9/10

Scenario: 10/10

Prednosti: odlican scenario, cesto kvalitetan crtez

Minusi: jos uvek ima poneka slabo nacrtana prica

Drugi integral je u crtackom smislu daleko bolji. Samo 3 price (tj nekih 25 strana) su loseg ili prosecnog kvaliteta, sve ostalo je veoma dobro ili odlicno.

Ova strana je dobra reprezentacija tipicnog crteza "srednjeg" kvaliteta, a to znaci crteza koji je bio veliki pomak u odnosu na onaj najraniji - a opet nesto slabiji od crteza koji je usledio kasnije. Sam stil je veoma dobar, ali likovi su za nijansu slabije nacrtani.

Price su uglavnom duzine od 8 do 10 strana. Vrlo su originalne, zabavne i opicene. Ako je humor u Talicnom Tomu primitivan, a u Asteriksu idealan za sve uzraste, onda se za Iznoguda moze reci da je najinteligentniji od ova tri Goscinny serijala. TT vise dodje kao Bud Spencer humor, Asteriks kao neki veoma dobar nad-prosecni mejnstrim humor, a Iznogud je od ova tri ubedljivo najblizi Monty Pythonu. Odnosno TT i nema dodirnih tacaka sa pajtonovcima.

Prevod Carobne Knjige nije posebno dobar. Ima puno igre reci u originalnom tekstu sto posao prevodioca cini teskim, pogotovo kada je taj prevodioc nemotivisan i zuri mu se, zato su mnoga "resenja" za koja se ovaj prevodioc odlucio nezadovoljavajuca. Ipak stripove treba da prevodi neko ko ih cita i razume a ne neka lenja ustva koja samo zeli da otalja posao. Sa ovakvim stripovima ne postoji otaljavanje: ili ih prevedes sa najboljom namerom ili ih prepusti nekom drugom da to bolje obavi... Medjutim, otkad su se CK olosi preterano opterecivali kvalitetom tj "sitnicama"? Jel papir nepopishan? Jel ima crteze na sebi? E pa onda je sve uradjeno kako treba: to je "ideologija" i kodeks ovog (p)izdavaca.



Vrsta: 3. integral

Albumi: 7 do 9

Crtez: Jean Tabary

Scenario: Rene Goscinny 

Izdavac: Carobna Knjiga (2022)

Premijerno: 1971-1973 

Br strana netto: 130

Tiraz: 1,500

Rasprodato? Ne.

Crtez: 5-10/10

Scenario: 8-10/10

Prednosti: odlicne price, odlican crtez

Minusi: ima jos po koja slabo nacrtana prica

Evo jos jedne epizode tj strane iz najgoreg perioda. Tesko da i najveci antitalenat za estetiku i crtanje ne primeti koliko je ovo gori tj ruzniji i skromniji stil od onog prikazanog kasnije u ovom tekstu. (Mada, dovoljno je samo pogledati naslovnice pa razlike odmah postaju evidentne.) Nije toliko problem Tabarijeva tehnika vec jos uvek nedovoljno razvijen stil.

A kod smo vec kod naslovnica, sve redom su iz kvalitetnih crtackih faza. Govorim naravno o integralima i naknadno izbacivanim zasebnim albumima, ne nuzno o naslovnicama iz 60ih. Ali cak i ako racunamo te prvobitne naslovnice, samo je npr prvi broj u izdanju Dargaud imao taj losiji crtez. A to je zbog toga sto 1966. nije ni postojao jos uvek neki bolji crtez da se izabere za omot... Drugim recima, nije uopste slucajno sto svi izdavaci izbegavaju naslovnice sa crtezom iz ranog Tabarijevog perioda. (Kao sto nijedan iole pametan alanfordovac ne bi izabrao crtez Piffafferia za omot neke hipotetitcne knjige o Alan Fordu vec bi se bez razmisljanja odlucio za nesto od Magnusa.) Nije Dargaud bio nimalo glup izdavac: na lukav nacin su "razvodnjili" slabu crtacku fazu time sto su isprosipali gomilu tih ranih epizoda u kasnije albume i na taj nacin onemogucili izbirljivijim stripofilima da preskoce tu losu fazu odnosno sve prve albume - da se islo hronoloski. Primera radi, ja od Gastona nisam nikada kupio nijedan album starijeg perioda, jer su izdavani manje-vise po redu, uredno, a razlika izmedju prvog i zadnjeg albuma je drasticna. A sto se mene tice mogli su ladno da kompletno zaobidju tu ranu Tabarijevu fazu... Ali naravno da je tako nesto bilo nemoguce jer su mnogi stripofili kompulsivni kompletisti, a mnogima i ne smeta slab(iji) crtez.

Izmesati (inferiorne) stare i (superiorne) kasnije periode nekog crtaca/serijala je cista prevara. Nema nikakvih pravih izgovora da se svaki serijal ne izdaje hronoloski (po numeraciji), ima samo prevarantskih kvazi-izgovora, ukoliko su Francuzi ikad uopste i bili obrazlozili tu odluku.

Retko koja je prica prosecna (a kamoli slaba), a ironicno je da je upravo najbolje nacrtana i najduza prica u 7. albumu, titularna Sargarepa za Iznoguda, ujedno i ubedljivo najslabija "kratka" prica verovatno od svih 40-50. Pritom je to i prica sa naslovnice ovog integrala. Cak 20 strana o tome kako Kalif trazi sargarepu. Iznogud se jedva pojavljuje sto je ujedno i dokaz da su njegova zloba i fanatizam ono sto pokrecu price a ne miroljubivi Kalif koji je zanimljiv samo kao kontrast Iznogudu. A posto ovde Iznogud fali, kontrasta nema, a zato nema ni humora... Istina je da u serijalu ima mnostvo zanimljih i neobicnih epizodista (mahom madjionicari i/ili razni ekscentrici), ali bez Iznoguda oni nisu ni upola interesantni.

A kad smo vec kod kontrasta, Dan ludih, titularna epizoda iz 8. albuma, je takodje duza prica (20 strana), i nudi odlican kontrast. Koncept je skroz blesav te nudi sirok dijapazon fora i fazona tj situacija u kojima Iznogud pravu budalu od sebe. Ne bih rekao da spada u najbolje price, ali je dakeko zabavnija od Sargarepe.

Zato je Megdan jedna od onih sjajnih epizoda koje funkcionisu od A do Z (nema kod mene cirilice). Ima potpuno blesav i sasvim nepredvidiv obrt, a zatim i nove muke za Vezira...

Lavirint je jedna od najstarijih epizoda, iz 1963., sto znaci da je crtez dosta slabiji. Medjutim, prica je toliko zabavna i dobro osmisljena da to ne smeta preterano. A opet, koliko bi tek bila dobra sa onim pravim crtezom...

Izbori u Kalifatu je politicka satira, ili bolje reci dobronamerna sprdnja, posto nema onog pretencioznog moralisanja ni mracenja koji se cesto pronalaze u politickoj satiri. A opet, Goscinny se na veoma lukav nacin zajebava na racun izbora, a (skrivene) poente "shvatice onaj koji razume", po obicaju... Jedna od ociglednih poenti je lakoca s kojom politicke stranke manipulisu glasacima, a to su u ovom slucaju carobnjaci, fakiri i duhovi. Sjajna prica, naravno totalno opicena kao i uvek.

Magijska Fantastika, sa vanzemaljcima, je odlicna epizoda, jedna od najboljih, a tu su i Ice Crime i Smrtonosna dremka, sve biser do bisera. U 9. albumu su Leteci cilim, Inkognito i Kutija za uspomene sve na tom ili slicnom nivou.



Vrsta: 4. integral

Albumi: 10 do 12

Crtez: Jean Tabary

Scenario: Rene Goscinny 

Izdavac: Carobna Knjiga (2022)

Premijerno: 1974-1976 

Br strana netto: 132

Tiraz: 1,500

Rasprodato? Ne.

Crtez: 4/10, 10/10

Scenario: 8-10/10

Prednosti: odlicne price, humor, originalnost, crtez

Minusi: ogavno nacrtana epizoda u 10. albumu

Ovo je Iznogud u svojoj "punoj snazi", i u crtackom i scenaristickom smislu. Odlomak iz 10. albuma.

10. album krece sa pricom Urokljivoj skolici. Kome, cemu? Urokljivoj skolici. Zasto je naslov u yebenom Dativu? Ko prevodi ove albume? Google Translate? Tipicna iznogudska ludost u kojoj se gomila broj zrtava Velikog Vezira - dok on sam ne zavrsi kao poslednja zrtva na identican nacin. A inace volim price u kojima se glavni likovi pretvaraju u decu, tema koja se ponavlja i u jednom od kasnijih albuma. (Groo takodje ima jednu ovakvu epizodu, Izvor mladosti, koja je odlicna.)

Slicno je i sa Trgovac zaboravom i Frula za kuce u kojima je primenjen isti fazon, zrtve se nizu a onda i Iznogud placa debelo; naravno uz obavezne blesave situacije koji prethodu neizbeznom zakljucku. Obe ove price imaju dosta slabiji crtez. Zapravo, sporedni likovi uopste nisu slabo nacrtani, ali zbog inferiornog izgleda Iznoguda i njegovog sluge su mi ove starije price manje draze od onih kasnijih, uprkos jednako kvalitetnim scenarijima.

Ostrvo uspomena (na slici) je jedna od mnogih avanturisticko-turistickih epizoda, jos vise sumanuta od ostalih. Carobni katalog na lukav nacin povezuje Iznoguda sa tadasnjom Francuskom tj sadasnjicom, i to na veoma duhovit i originalan nacin. Ovo je odlican izgovor ne samo da se Iznogud i Tabary poigraju malo modernim predmetima vec i citava zavrzlama dovodi do hapsenja jednog pariskog mafijasa.

Sve u svemu pet besprekornih prica u ovom prvom albumu. Cista desetka.

Turcinova glava je duza prica i pomalo specificna jer pokazuje Iznoguda u nekom malo drugacijem svetlu: ovde ne vristi i histerise bas uvek kad mu neko pravi probleme vec je u nekim sutuacijama toliko fokusiran na cilj da je prakticno apatican. Nigde ova "letargija" nije jasnije nego kada dozivljava brodolom i otmicu od strane pirata bez da se preterano nervira vec samo ima smrknutu facu, kao da se pomirio sa sudbinom baksuza, i cilja na cilj. Ovo je dosta originalno. Zen mirnoca mu je takodje odlika kada mirno nastavlja da se bavi puzzle-om cak i kada ga odjednom okruzi gomila nemirnih turista. Obratiti paznju i na igru reci na stranama 2 i 3, koja deluje prvo nejasno a onda i "lose" prevedena. Sigurno da nije lako ili cak moguce prevesti sve igre reci sa francuskom, ali od ovih CK prevodioca se to tek ne moze ocekivati. Takodje obratiti paznju na arapske zene na plazi: cak i dok su u kupacim kostimima one imaju veo preko lica. Sprdnja ili slucajnost (zato sto Tabary inace tako crta zene u Iznogudu)? Sami odlucite...

Pesma koja skamenjuje je tipicno iznogudsko ludilo sa jednom debelom sirenom u glavnoj ulozi. Ideja je odlicna ali izvedba je mogla biti malo bolja: sirenini izgovori tj razlozi za odgadjanje "misije" svaki put kad se nadje pred Kalifom su mogli biti malo mastovitiji i ubedljiviji. Obicni su takvi neuspesi uverljivi i logicni (u nekom sasavom smislu), ali ovog puta se Goscinny mucio da ih nacini onako dobrim i efektivnim kao obicno.

Seikov napitak je mozda prva epizoda citavog serijala, ili u svakom slucaju mora da spada u prve tri, jer je crtez bas los. Verovatniji najgore iustrovana epizoda od svih. A koliko je samo francuski izdavac bio bezobrazan da ovako nesto inferiorno (i sasvim drugacije) ubaci u jedanaesti album samo potvrdjuje ono o cemu sam bio pricao u uvodu tj tekstu 1. integrala. Ali je zato ovo i zadnje govanjce iz daleke proslosti: od naredne price nadalje nikada nas vise ne smara los crtez. Ne racunajuci kada drugi crtaci preuzmu od Tabarija nekoliko decenija kasnije, od 28. albuma tj od 10. integrala.

Po cemu je Iznogud poseban strip?

Ima vise razloga.

Kao prvo, ne postoje (humoristicki) serijali koji se odigravaju u Iraku srednjeg veka ili uopste u tom delu sveta, jednostavno tako neceg nema.

Drugo, humor je luckast i opicen - kao i svet u kom se odigrava. Ne ide se klishe linijom banalnog, predvidljivog, previse decijeg humora. Jedino sto se uvek zna unapred je da Iznogud nece uspeti u svojim namerama; sve ostalo je prilicno ludo i uglavnom originalno.

Trece, glavni lik je zlikovac. Na pocetku je ideja bila da Kalif bude glavni junak ali je vremenom postalo ocigledno da je Iznogud daleko zanimljiviji, da se on namece kao centralna figura, i da bi to bilo uostalom originalnije.

Cetvrto, uz te originalne price i koncept ide i originalan crtez koji je pritom na vrhunskom nivou. Ima vrlo malo humoristickih serijala za koje se moze reci da su i crtez i price na najvisem nivou.

Peto, za razliku od npr Asteriksa i Talicnog Toma nema suptilnog poigravanja sa fantazijom (tzv low fantasy) vec magija i carobnjaci igraju kljucnu ulogu u mnogim epizodama. A to otvara razne mogucnosti odnosno scenarista ima odresene ruke da se bavi cime god hoce, a to mu daje mogucnost da se bavi plejadom zanimljivih obrta. To znaci i daleko vise varijacije a manje klishea, za razliku od npr usko definisanog vestern zanra u kojem se jedne te iste teme i situacije provlace i ponavljaju, a to je samo jedan od razloga zasto je Talicni Tom totalno inferioran Iznogudu.

Uprkos tome, a mozda bas i zbog toga, je Iznogud manje popularan (barem na Balkanu) od Talicnog Toma, koji ima uglavnom stupidan humor - a i mnogo slabiji crtez. Nisu dinje za svinje... Uostalom zato ovih iznogudskih dinja ima daleko manje nego talicnotomovskih crvrljivih sljiva.



Vrsta: 5. integral

Albumi: 13 do 15

Crtez: Jean Tabary

Scenario: Jean Tabary, Rene Goscinny

Izdavac: Carobna Knjiga (2022)

Premijerno: 1978-1981

Br strana netto: 135

Tiraz: 1,400

Rasprodato? Ne.

Crtez: 10/10

Scenario: 10/10, 7/10, 10/10

Prednosti:

Minusi: srednji album (vinjete) je slabiji i neke fore su konfuzne
"Ko zuri posle velikog kasnjenja pola mu se prasta." Stara narodna vjetropevska izreka.

S obzirom da su Carobnoj Knjizi trebali vekovi da napokon krenu sa ovim serijalom, barem su uspeli da ga dvo-trecinski dovrse u "rekordnom" roku. Za 12 meseci su izbacili 6 integrala od ukupno 9 (odnosno prvih 18 albuma od ukupno 27) na kojima je radio Tabary. (Da li nameravaju da izbace epizode 28-31 koje je crtao Nicolas Tabary, me uopste ne zanima. To definitivno ne kupujem. EDIT: izbacili su i to.) Time se CK iskupio za toliko odlaganje (u korist mnogo shunda i sranja koje redovno izbacuje). Neke od ovih albuma i prica prvi put citam.

Na primer Iznogudovi Kosmari 1, 14. album po redu, koji se sastoji iskljucivo od jedno-stranih (ne "jednostranih") gegova. Prica nema. Ovo su vinjete i to "politicke", ako ih tako mozemo nazvati. Satiricne su i bave se upravljanjem jedne diktature. Crtez je na sjajnom nivou, kao i na ostalim albumima Tabarijeve najjace ere, ali je zato scenario slabiji. Ne samo zato sto ja mnogo vise preferiram Iznoguda u obliku prica od 8-10 strana ili punih BD-a od 45 strana, vec mi neke fore nisu jasne. Ima gegova koji su mi preleteli preko glave, ili kroz usi, ili kako vec, koje nisam shvatio. Rekao bih da bar petinu nisam ukapirao.

Potencijalni razlozi za to su mnogobrojni:

1. Mozda sam suvise glup. (Vrlo mala verovatnoca, jer je vise nego jasno da sam genije, ili makar neka jeftinija verzija genijalca.)
2. Mozda se nesto izgubilo u prevodu jer em su Tabary (i Goscinny) koristili puno igru reci, em su CK prevodioci lenji i ne preterano kompetentni.
3. Neke su vinjete radjene u kontekstu tadasnjih zbivanja u Francuskoj, pa nisu razumljive mozda ni mladim Francuzima a kamoli balkanskim citaocima.

Kako god... Iako su vinjete interesantne a ponekad i sa dobrim forama, ne mogu se porediti sa mnogo zabavnijim pricama. Detinjstvo Iznoguda (na slici) je odlican album, a isto vazi i za Zelim da postanem Kalif umesto Kalifa. D.I. je prvi album koji je Tabary uradio kompletno samostalno, a ZDPKUK  je zadnji u kojem se jos uvek pominje Goscinny kao scenarista, mada ja imam neke sumnje da je veci deo scenario pisao Tabary a da samo glavna ideja ili osnovna skica price potice od Gosinija.

Ko god tvrdi da serijal gubi na snazi posle Gosinijeve smrti taj poprilicno lupeta. Serijal se od 12. albuma menja, iz formata kratkih prica u dugometrazne, ali to je jedina znacajnija promena. Cak je Tabarijeva faza mozda i bolja - jer ne sadrzi lose nacrtane epizode. Taj mit da Iznogud valja samo sa Gosinijem ionako nije rasprostranjen, vec je limitiran na par bolida, verovatno istih onih bolida koji smatraju da je Asteriks odmah posle Gosinija propao. Ne, Asteriks je propao tek negde posle 30. epizode, kada je prestao da bude zabavan strip vec se izdegenerisao u jos jedan paravan za politicku korektnost i marksisticku propagandu, a otprilike tada su krenuli i drugi crtaci da zamenjuju Uderza. Asteriks se komotno moze citati do 30. broja, a onda stop. Kod Iznoguda je to 27. broj i onda stop...

Sto se Kosmara tice, taj album u svom prvobitnom (i drugobitnom i trecebitnom) francuskom izdanju ima 120 strana. Kasnije se taj mini-serijal podelio na BD-e standarne duzine. Zato je svaki Kosmar album u izdanju CK po 45 standardnih strana. Jedino sto cudi je sto CK tvrdi da se u 6. integralu nalazi ne 2. deo vec 4. deo Kosmara, sto mi nije sasvim jasno. Bilo kako bilo, ukupno ima 4 dela koji se nalaze u integralima 5, 6 i 8.



Vrsta: 6. integral

Albumi: 16 do 18

Crtez/scenario: Jean Tabary

Izdavac: Carobna Knjiga (2022)

Premijerno: 1983-1985

Br strana netto: 

Tiraz: 1,400

Rasprodato? Ne.

Crtez: 10/10

Scenario: 8-10/10 

Prednosti: 

Minusi: 
Vremenom cu mozda da kompletiram recenzije ovog kao i preostalih integrala...

Vrsta: 7. integral

Albumi: 19 do 21

Crtez/scenario: Jean Tabary

Izdavac: Carobna Knjiga (2023)

Premijerno: 1987-1992

Br strana netto: 

Tiraz: 1,000

Rasprodato? Ne.

Vrsta: 8. integral

Albumi: 22 do 24

Crtez/scenario: Jean Tabary

Izdavac: Carobna Knjiga (2023)

Premijerno: 1993-1994

Br strana netto: 134

Tiraz: 1,000

Rasprodato? Ne.

Crtez: 10/10

Scenario: 4/10, 6/10, 10/10 

Prednosti: 3. album

Minusi: 1. i 2. album
Ovaj integral sadrži dva albuma političkih gegova odnosno Noćne More Iznoguda. Nisam veliki fan ovog mini-serijala tako da ovaj integral automatski spada u najslabiji od svih.

Ovog puta je manji broj vinjeta koje nisam ukapirao (zbog prevoda ili zbog satire vezane za Francusku 80-ih), ali je zato puno više onih koji su mi jednostavno prosečni ili čak neinteresantni. Meni je ovo suviše mlaka satira, suviše očigledna, i nekako mi se ne uklapa u ovaj serijal. Iznogud je apolitički strip pa mi je uvek čudno kada čitam ove Noćne More u kojima najednom imamo brdo politike, pa čak i konkretnih ekonomskih tema. Puno gegova pominju štrajkove, nezaposlenost ili inflaciju, a to mi je sve nekako suviše suvoparno za serijal koji je inače veoma maštovit i opičen: dve ključne karakteristike kojih nešto nema preterano puno u ovim političkim gegovima. Koliko god to paradoksalno zvučalo, redovni serijal je inteligentniji i lukaviji od ovog političkog koji je nešto primitivniji uprkos "naprednijim" temama.

Osim crteža jedina veoma pozitivna stvar je što Tabari nije dozvolio da njegova levičarska ubeđenja zagade strip - što bi bio (ili jeste) slučaj kod 99% drugih levičarskih scenarista koji se late "socio-političkog" komentarisanja. Ne znam kako mu je to pošlo za rukom, ali da nisam upućen sa činjenicom da je Tabari bio socijalista nikako ne bih to mogao da provalim čitajući ove političke vinjete. Uspeo je nekako da izbegne sve svoje pristrasnosti, pa mu svaka čast na tome. Uostalom, u to vreme je postojala umerena levica, kojoj je Tabari skoro nesumnjivo pripadao, a ti umereni levičari nisu isto što i ovi današnji (jadni i histerični). Nijedne ni druge ne gotivim nikako, ali uprkos toj svojoj mržnji prema ovoj maloumnoj i opasnoj ideologiji ipak sam dovoljno priseban da umem da diferenciram između normalnih levičara i onih podivljalih (koji danas vladaju planetom, ili makar Zapadom). Možete misliti kako bi izgledao ovakav strip kada bi ga Alan Moore pisao! Svaka njegova vinjeta bi prosto curela marksizam; crvena farba bi kapljala sa svake strane...

Interesantno je da je kvalitet humora nešto bolji u ovoj drugoj (ukupno četvrtoj i zadnjoj) kolekciji Noćnih Mora. Pogotovo na početku drugog albuma ima nekih dobrih fazona. Čmarobna Knjiga je greškom označila ova dva albuma kao drugi i treći deo Noćnih Mora: barem tako piše na koricama pozadi. Zapravo su to treći i četvrti delovi. Idioti štancuju i štancuju, pa ni sami ne znaju šta rade. Daleko bilo da je to jedini feler kod ovih izdanja Iznoguda...

Treći album ovog integrala se zove Povratak Iznoguda. To nije zasebna priča, već je jedna veoma originalna i odlična ideja koja se bazira na nastavljanjem starih priča, onih kratkih od po 10 strana. Pošto Iznogud nagrabusi na kraju svake priče, ovaj album nudi nastavak pojedinih tih priča - nastavak koji se direktno nadovezuje na zadnji kadar te priče. Svaki nastavak odnosno povratak sastoji se od samo dve strane, mada postoje i nastavci od nastavaka! Tako da neke prvobitne priče imaju i do šest strana nastavaka. Treća dvo-strana priča iz nekog razloga ima crtež iz ranije faze, tj onaj slabiji Tabarijev. Da li je to namerno tako urađeno, zaista ne znam, jer ovi nastavci bi trebalo da su nacrtani u nekoj kasnijoj fazi.

Osveženje je čitati ih, odnosno osveženje je čitati ponovo "standardnog" Iznoguda posle 90 strana političkog izmotavanja. Ovo je onaj pravi Iznogud, iako se priče sastoje od samo po dve strane; opičen i maštovit. A i crtež je mnogo zabavniji: u tehničkom smislu je kvalitet identičan kod standardnog Iznoguda kao i kod Noćnih Mora, ali kod ovog prvog ima mnogo više detalja, a ima i više kaiševa što znači da je crtež sitniji što mnogo više odgovara ovakvom crtačkom stilu.

Na prvoj strani drugog dela (odnosno na trećoj strani trećeg albuma) Povratak Iznoguda imamo (anti-)rasističku sprdnju tipa kakav se danas nikako ne može naći nigde: ni u stripu, ni u filmu, ni na televiziji. Ovo je osveženje i podsetnik nekih daleko normalnijih vremena. A samo par priča kasnije Tabari se opet sprda na račun Orijentalaca. Nije to nikakva zlobna sprdnja, već vrsta humora koja je nekad bila sasvim normalna i koju su svi prihvatali. Svi sem pomahnitalih levičara kojih je naravno i tada bilo. Ovakav strip danas nikada ne bi mogao da izađe jer bi ga neki urednik u startu stopirao, a kad bi nekim slučajem Tabari danas izbegao taj deo cenzure bio bi svakako teško iskritikovan, a možda bi ga pomahnitali levičari nazvali i rasistom. Odnosno ne možda već skoro sigurno.

Doduše moram da se dotaknem i teme selektivnog (anti-)rasizma u kulturama Zapada. U tom nekom periodu 70-ih i 80-ih, kada zapadna levica još uvek nije bila toliko ekstremna - a opet je mnogo više dominirala nego 20-30 godina ranije - može se vrlo lako primetiti kako su na primer konkretno crnci bili zaštićeni od šala, dok je bilo sasvim prihvatljivo sprdati se na račun Orijentalaca. Ovo je bilo primetno u TV serijalu Mystery Science Theater 3000, u film serijalu Pink Panter, u nekim drugim filmskim komedijama, i mnogim humorističkim stripovima. Pa eto i u ovom albumu Iznoguda među ostalom. Zapitajte se začas zašto je tako. Zašto je bilo OK sprdati se na račun Japanaca i Kineza a ne na račun crnaca? Moja teorija je da se takozvana "žuta rasa" smatrala ekonomski uspešnom - pa su iz tog nekog bizarnog razloga smatrani kao prihvatljiva meta zayebancije. Ovo se dosta dobro podudara i poklapa sa levičarskom ideologijom koja navodno štiti sve one slabe i "neuspešne". Samo zato što su Japanci i Kinezi ekonomski uspešni, neuporedivo uspešniji od afričkih država, levičarima je bilo OK da njih podyebavaju. Kakva divna logika! Ovo ujedno i objašnjava zašto levičari imaju toliki rasistički antibelački stav, pogotovo sada. Mada za taj antibelački stav postoje i drugi uzroci o kojima ovde ne želim da pričam...

SPOJLERI

Najbolje priče su 1. u kojoj su Iznogud i Dil žabe, 7. u kojoj Iznogud postaje beba, a pogotovo 12. u kojoj se Bagdađani muče da se ratosiljaju roba Iznoguda. Veoma su retki stripovi koje me glasno nasmeju, a ovaj maltene pajtonovski serijal je jedan od tog malog broja. Humor je nekako surov, a pritom i veoma opičen, pa mi valjda zato leži toliko. Upravo su pajtonovci uvek bili poznati po surovom i opičenom humoru, a za mene su oni neprevaziđeni i retko dostizani u svetu komedije.