Tuesday, June 16, 2026

Kafka - Crumb


 Kafka for Beginners
Vrsta: deo edicije "za početnike"

Crtež: Robert Crumb

Sadržaj/priče: David Mairowitz & Franz Kafka

Izdavač: Hinaki (2000/2004)

Premijerno: 1993 

Dimenzije: 21 x 14 cm, SC 

Br strana netto: 173 

Tiraž: 500 + 300

Žanr: humor, biografija, psihološki

Kolor? c/b

Politički obojen? Ne sećam se. Sumnjam.

Golotinja? Mislim da ne. 

Rasprodato? Da.

Crtež: 10/10

Sadržaj: 10/10 

Ciljne grupe: anti-bonelijevci, anti-marvelijanci, pajtonovci

Prednosti: originalno, inteligentno, opičeno, kontinuirano odličan crtež

Minusi: format

NAPOMENA: Ovo sam čitao pre nekih pet godina pa se mnogih detalja ne sećam. Kada/ako budem ponovo čitao dodaću još tekstova.

Robert Crumb's Kafka je prvi put izašao s nazivom Kafka for Beginners 1993, a kasnije i kao Introducing Kafka. Ovo nije zasebno izdanje, već je deo britanskog serijala zvanog "... Za početnike". Primeri drugih titlova su Platon za početnike, Genetika za početnike i Mafija za početnike.

(To što je Mafija za početnike u Srbiji izašla u 90-im je prilično zanimljivo. Da li je neko od tadašnjih dizelaša možda pokupio po koji savet odatle? Teško... Sumnjam da je iko od njih išta pročitao u životu. A možda ne bi svi pocrkali kao zečevi da su je pročitali? Ili bi izgradili prave mafijaške imperije umesto tih par uličnih bandi, a koje su se ovde veličale kao bog zna kakve organizovane grupe.

Zanimljivo je i to da su na primer italo-američke bande, koje su dizelaši veličali, bile u konstantnoj borbi protiv države, te su zato morali biti jako dobro organizovani i promoćurni. To je bilo u suštoj suprotnosti sa dizelašima koji su konstantno sarađivali sa državom (Miloševićevim režimom) pa nisu morali puno da se plaše hapšenja. Glavni problem su im bili suparnički klanovi, a zato su i krenuli da se međusobno uništavaju munjevitom brzinom, jer su bili suviše divlji i primitivni za bilo šta drugo. A time su dokazali da onim italijanskim mafijama iz 20. veka nisu bili ni pod nokat.

Voleo bih da nađem jedan primerak Mafije za početnike. Baš me zanima u kom fazonu je urađeno, i kakav je crtež.)
U Srbiji je već odavno izašla hrpa ovih "za početnike" naslova, nekih 20, ali u smešno limitiranim tiražima tako da ih je teže naći. Zašto reprinta (tih drugih brojeva) i posle 20 godina nema, ne bih znao reći, ali možda je potražnja suviše mala. A možda je izdavač u medjuvremenu propao.

Moguće je i to da je knjiška publika suviše primitivna da bi ih ovako nešto preterano zanimalo. Moguće je i da knjiškim snobovima smeta što je ovo previše blizu stripu (a oni su suviše "rafinirani" da bi čitali stripove), kao što je moguće da je ova sveska stripofilima suviše bliska knjizi pa ih to odbija - jer se gade knjiga. Pošto su većina stripofila kao i bibliofila bolidi, ne bi me uopšte čudilo da je tako. Zato među knjigama dominiraju gluposti kao Harry Potter i tupavi ljubavni romani, a među stripofilima Bonelijevi kauboji i Marvelovi maskirani klovnovi. Ljudi ne žele ništa da nauče, samo ih zanima jeftina zabava. (Zašto ne može i jedno i drugo?) A onda se pojedini bibliofili kurče kako "čitaju knjige", dok fibratori sebe smatraju "uzvišenijim" stripofilima. Džaba i jednim i drugim svo to čitanje ako su knjige (i ta hipsterska fibrijana) sve u paketu sranje! Po čemu su onda bibliofili "bolji" odnosno pametniji od stripofila? Po cemu su fibratori "uzvišeniji" od Bonelijevaca?

Ne samo da je serijal neka vrsta hibrida između stripa i knjige - što odbija tupsone među čitaocima i jednog i drugog - već nije u pitanju fikcija nego obrazovno štivo. A pošto je nivo obrazovanja na Balkanu u kanalizaciji, onda se ne bih trebao suviše čuditi što je potražnja toliko mala. Znači ne samo što ove sveske imaju nedefinisan izdavački format, već spadaju u nefikciju. A pritom je i obrazovni format nešto između ozbiljno intelektualnog i onog prilagođenog/podjednostavljenog za "neintelektualnu" publiku. Sasvim je moguće da je intelektualcima (odnosno žvalavcima koji sebe tako vide) ispod časti da čitaju ovakva izdanja, a da je plebzu i ovo suviše intelektualno. Znači opet se ovaj serijal nalazi negde između dve krajnosti, između dve stolice!

A meni je baš zato ovo zanimljivo, odnosno još zanimljivije, jer je drugačije. Koliko su ljudi samo konzervativni i ustaljeni u svojim dosadnim navikama...

A možda ja previše kenjam o svojim stripskim kolegama (i mojim daljim rođacima bibliofilima), jer je pravi razlog za manju prodaju eventualno bila previsoka cena. Te maloprodajne cifre od pre 20 godina ne znam tako da tu temu sada završavam.
Samo da ne dođe do zabune, ne smeta meni nešto preterano što ovi ostali titlovi ne mogu da se nabave u Srbiji, već zato što konkretno Kafka za početnike ne može nigde da se kupi, sem na oglasima. Razlog takvom stavu je zato što su većina ovih sveski napisane od strane levičara pa čak i marksista.

Niče za početnike je pisao levičar, isto važi i za James Joyce za levičare. (A i sâm Joyce je bio levičar.) A iz ovih primera se potvrđuje po milioniti put koliko su levičari nefer: Joyce-a je smeo da uradi levičar, a Niče-a nije smeo da uradi neki desničar, iako bi to po nekoj logici ove edicije trebalo tako da bude. Ako već levičari pišu o levičarima, onda daj makar poneki desničar da piše o filozofima koji nisu bili levičarski nastrojeni, a to je definitivno slučaj sa Ničeom koga levičari nimalo ne mirišu. Jer nije lupetao gluposti kao Marks, Spinoza, Ruso, pa čak i Platon. Kao što komunjare ne mirišu ni Šopenhauera, koji je bio notorni, legendarni realista, verovatno najinteligentniji pragmatični mislilac od svih tih velikih imena iz filozofije. Nije me iznenadilo da ne postoji Schopenhauer za početnike, a toga nikada neće ni biti - sem ukoliko se neki levičar ne seti da bi bila dobra ideja da se nabljuje. Nije nemoguće, jer sve više se Šopenhauer pojavljuje na YouTube-u, pogotovo od strane nelevičarskih vlogera, pa zato mozda levicari uskoro krenu u kontranapad da ga izblate. Jer su u tome eksperti.

Ali nije samo politika u pitanju. Kramb je veliki izuzetak jer je jedini veliki stripadžija koji je deo ove edicije.

Zbog ova dva razloga je logično da pretpostavim da su ostala izdanja daleko slabija od Kafke, bez obzira što je tematika kod nekih vrlo zanimljiva. (Mafija, genetika, Hoking, Niče, Jung, i romantizam. Eventualno i Aristotel i Platon.) Zašto bih čitao Genetiku za početnike ako je loše nacrtana i ako ju je napisao neki levičar? Ne želim da mi levičari sole pamet o bilo kojoj grani nauke, čak i o onima totalno nepovezanim s politikom, jer je razmišljanje levičara generalno veoma nelogično i iracionalno. Pritom su skloni ubacivanju propagande čak i u teme koje su kompletno nepolitičke; to je jednostavno jače od njih.

(Istina je da puno serendam o politici na ovom blogu, ali to je zato što stalno nailazim na levičarsku propagandu u stripovima, a ne nameravam o tome da ćutim već se uvek bunim.)

Jung za početnike je napisala žena koja se bavi astrologijom! Samo zato što je Jung imao ozbiljno interesovanje za tu "oblast". To bi bilo kao da neki od pythonovaca napiše knjigu o Elvis Presley-u zato što je Elvis voleo Monty Python. Valjda o Jungu treba da piše neki psihijatar, a o Elvisu neki muzičar ili muzički istoričar!

Prema tome ja više podržavam ideju ovakve edicije, da se poznate i kultne ličnosti iz umetnosti i nauke približe ljudima na jedan lak način, nego što ovu konkretnu ediciju podržavam. Ne podržavam je zato što ne vidim da je urednicima crtež bio preterano bitan, a pritom su u pitanju levičari koji dominiraju edicijom. Ništa novo: levičari su ekstremno pristrasni i ne tolerišu druga mišljenja.

Još za vreme Jugoslavije je bilo izašlo nekoliko takvih knjižica, od drugih izdavača i u sasvim drugačijem pakovanju. Imao sam Marks za početnike i Frojd za početnike, a postojali su i priručnici za Lenjina, Ajnštajna i Darvina. Marks i Frojd su mi bili prilično zanimljivi, mada je crtež skroman. Marks izdanje je bilo malo bolje nacrtano (mada primitivno) dok je Frojd bio tematski mnogo zanimljiviji, ali sa previše pikasovskim crtežom.

Tada, pre više od 40 godina, nisam znao maltene ništa o marksizmu, pa nisam ni mogao da provalim koliko je ta sveska pristrasna, neobjektivna i pretpostavljam prepuna gluposti. Njen autor Ruis je okorela komunjara, stoga bi Marks za početnike trebao da se zove Marksistička propaganda za početnike, ili još bolje Marksistička propaganda za neupućene a kojima je zbog toga mnogo lakše ispirati mozgove.
Kramb je ovaj nazovi-strip crtao početkom 90-ih, upravo kada se bio spremao da se preseli za Francusku. (Podrobnije o mentalitetu Amerikanaca koji misle da im je Francuska spas možete naći u mojoj recenziji za Drawn Together, link dole.) Trebalo mu je godinu-dve da završi "album".

A namerno kažem album, iako je sveščica u pitanju, jer se nadovezujem na moju glavnu - i jedinu - frustraciju. Ovakav jedan "strip", maltene savršen, trebalo je da bude izbačen u tvrdom povezu u A4 formatu. Ili makar u marvelovskom formatu. Ne kapiram o kakvim (p)izdavačkim budalaštinama se ovog puta radi, da se baš nijedan pizdavač u svetu nije ikada setio da na ovakav način unapredi ovako genijalno izdanje.

Kramb i Kafka! Pa gde će bolje od toga? Crtež je onaj najbolji za koji je Robert sposoban, a tematika ne može biti interesantnija. Pritom ovo nije samo analiza Kafke (hiljadita po redu) uz po koju ilustraciju, već je Kramb uradio nekoliko priča i skraćene verzije glavna tri romana.

Da stvari budu još gluplje, postoji niz totalno besmislenih ultraluksuznih A4 HC izdanja od nemačkog Taschen-a, kompilacije Krambovih skica i žvrljotina, takozvane Sketchbooks. Ima ih čak osam. Ja ih ne preporučujem nikome, jer za paprene cene dobijate uglavnom škart. To su mahom loši crteži koje je Kramb na brzinu izbrljao, a pritom se ne radi ni o kakvim stripovima ni pričama. Kompilacije (od)bačenih ostataka i beleški! Ova hrpa govana je trebalo da izlazi u skromnom pakovanju, a Kafka da bude u luksuznom.

Izdavači širom sveta kao da su većinom retardirani; često sve rade obrnuto, kontra logici. Toliko grešaka prave, kao da su trolovi koji namerno sabotiraju stripove. Biraju pogrešne formate, pogrešan papir, izbacuju kompjuterski kolor bez potrebe, ignorišu kolorne verzije kada su one bolje od CB, izbacuju od crtača slabije radove dok najbolje ignorišu... Tu nema nikakve volje niti inteligencije već se posao samo otaljava, onako preko one stvari. Ponekad se pitam zašto se pojedinci uopšte bave strip izdavaštvom kada ih ono uopšte ne zanima i kada u stripove uopšte nisu ni upućeni. Ko hoće veliku zaradu na brzinu, to može postići efikasnije u drugim oblastima biznisa. To je slično buzdovanima koji otvore restoran, a pritom niti se razumeju u kulinarstvo niti ih nešto posebno zanima kvalitet hrane, pa se onda čude kada im restoran propadne u roku od samo godinu dana.

Nisam bio nimalo iznenađen da je Kramb Kafku smatrao "srodnom dušom". Da li je to njegovo mišljenje bilo pre odluke da uradi Kafku, ili je to ukapirao tokom rada na stripu, to ne znam. U svakom slučaju se radi o dva neurotika, jednom težem slučaju i jednom malo blažem. Moglo bi se čak reći da su obojica napravili velika imena od sebe uglavnom zato što su bili tj jesu žestoko opičeni. A ključni razlog njihove slave, osim očiglednih talenata obojice, je što se nisu libili da svoje neuroze i strahove podele sa čitaocem. Takva iskrenost je izuzetno retka, u literaturi a pogotovo u stripu.

Franc je bio čudak i veliki ekscentrik. Greška bi bila nazvati ga totalnim ludakom, uprkos nekim veoma bizarnim opsesijama i idejama, jer je u pravom životu relativno normalno funkcionisao. Možda ne u privatnom životu, koji nije bio bajan i sjajan, ali definitivno u profesionalnom. Mnogi ga zamišljaju kao depresivnog luzera koji se gubio u svom svetu mašte. To je samo delimično tačno, jer ljudi koji su ga poznavali su pričali kako bi im čitao pojedine segmente - dok se valjao od smeha! Ja njega ne zamišljam kao nekog samoubicu koji lije suze dok piše svoje bizarne tekstove, već verujem da se tokom pisanja ponekad ludo zabavljao. Uostalom, osim raznih boleština ima tu i puno humora. Prijatelji su ga opisivali kao duhovitog čoveka. Imao je probleme sa depresijom (mada verovatno ne klinička), ali to ne znači da je čitavo vreme piljio u pod pognute glave. (Ljudi vole sve da podjednostavljuju jer ih kompleksnost i kontradikcije zamaraju. Što bi pythonovci rekli, "my brain hurts!") Stiče se i utisak da ljudi koji nikada nisu čitali Kafku imaju mnogo veću tendenciju da ga doživljavaju kao nekog preozbiljnog ekscentrika. Mada i mnogi njegovi čitaoci ne provaljuju koliko zajebancije ima u njegovim pisanjima. Nekim ljudima je humor očigledan samo kada im se unosi u lice, kada je stereotipičan.

Da ne bude da samo kenjam o drugima i o tome koliko su oni ludi a ja kaobajagi normalan, i ja sam pronašao izvesne paralele između sebe i Kafke dok sam bio čitao razne priče i dva od tri glavna romana. A bogami postoje i paralele sa Krambom! Nisam ni ja sasvim čist u glavi, niti sam ikada tvrdio da jesam. Uostalom, da bih pronalazio toliko zabavnih momenata kod Franca (a pogotovo kod Kramba) verovatno je neophodna i izvesna doza identifikacije sa mentalitetima autora.

Kramb je apsolutno idealan za Kafku, možda čak i najidealniji od svih strip crtača iz poslednjih 50 godina. Ne samo zbog toga što imaju sličnosti pa ga Robert dosta dobro kapira, već i zbog samog crtačkog stila. Takav tradicionalan crtež, koji mnogo asocira na prošla pa čak i davna vremena, je baš onakav stil koji bih ja lično izabrao. Modernistički pristup mi se ne bi uopšte dopao, a kamoli neko nedisciplinovano pikasovsko žvrljanje. A da ne govorim o Krambovoj vanserijskoj sposobnosti da prikaže mizeriju, depresiju i psihičku torturu. Pošto je vrhunski karikaturni crtač, on s lakoćom i velikom preciznošću dočarava sve emocije potrebne za ovako nešto. A pritom ume i realno da crta, kao i da kombinuje realu s karikaturom. Sve ume.

Ima i drugih crtača koji su se bavili Kafkom, ali nisu vredni pažnje a kamoli novca. Na primer Peter Kuper sa svojim hladnim modernizmom. Tako nešto bi eventualno moglo da prođe kod knjige sa nekolicinom ilustracija, ali kao čistokrvni strip tako nešto nema svrhe.
A ima i totalnih klovnova koji su ovakva sranja naškrabali (slika gore, prilično očigledno), a onda se bez ikakvog ustručavanja usudili da ovakav proliv proturaju kao "umetnost" ili "zabavu". To su netalenti bez ikakvog obraza, okoreli šarlatani. Ako imate iole samopoštovanja ili trunke smisla za estetiku, ne nasedajte na promovisanje ovakvih bolida. Samo pravite budale od sebe, a finansirate antiumetnost.
Scenario je pisao Mairowitz za koga nikada nisam čuo. Pošto dugo nisam ovo bio čitao, ne mogu da komentarišem koliko je dobro ili loše odradio posao. Odnosno definitivno ga nije loše odradio, ali znajući mene skoro je sigurno da sam imao neke zamerke; jednostavno ih se ne sećam. Ali pošto je ovakvu temu vrlo teško upropastiti, pogotovo sa ovakvim crtežom, to što sam visoko ocenio "strip" ne znači da je to u velikoj meri njegova zasluga. Pretpostavljam da bi većina iole kompetentnih novinara/pisaca scenarista odradili solidan posao.

Pošto sam ovo davno čitao, ne mogu da zalazim dublje u temu, ali ono što mogu je da ubacim stariji tekst koji sam napisao o Zamku. Na engleskom je.

Znam da ovo nije književni blog, niti sam ja veliki fan književnosti, a blog je pritom na srpskom - ali koga zabole? Moj blog, moja pravila...

Inače, ja takozvane klasike ne čitam, odnosno izuzetno retko, a Kafka dođe kao izuzetak. Jednostavno mi leže taj pajtonovski humor, suludi dijalozi, opičenost, i to što sama radnja nije toliko bitna. Ko će još da se bakće sa Tolstojem ili Dikensom...

Tekst sam napisao na engleskom, jer nisam mislio da će završiti baš na ovom blogu.

Samo još da pomenem notornu glupost kada sam kupovao The Essential Kafka u Vulkanu, pre nekoliko godina. Knjigu nisam mogao da nađem na policama pa sam pitao radnicu da li je još uvek imaju...

Ona: "Kako ste rekli?..."
Ja: "Kafka."
Ona: "Kako...? Kaf...?"
Ja (zbunjen): "Kafka! Franc Kafka."

Riba nikada nije čula za njega! Kao da sam joj bio tražio nekog opskurnog kineskog pisca koga čita 500 ljudi. A to mi je bilo totalno fascinantno. Inače gotovo nikad ništa ne kupujem u Vulkanu i veoma retko tamo zalazim, ali uprkos tome sam nedavno imao još jedan sličan susret, sa još jednom njihovom lobotomiziranom radnicom.

Zaključak je da vlasnici Vulkana zapošljavaju isključivo preko rodbinske veze i slično. Ne samo da radnice uopšte ne moraju da se razumeju u literaturu, već verovatno ne moraju ni da budu pismene. Valjda je dovoljno da umeju da potpišu svoje ime da bi dobili posao. Jer poznaju nekoga ko poznaje nekoga ko poznaje vlasnike... Da li je ovako i širom sveta sada u knjižarama, ili je više tipičan balkanizam, ne bih znao reći.

THE CASTLE

I don’t do book reviews. Ever. (Except for autobiographies, which you can find on my music blog.) But considering how insane both this novel and its author are, it was almost inescapable. It was irresistible. I just had to add my 5 cents to the “debate” i.e. this century-long guessing game.

How ironic – and kind of pointless too – that my first book review is that of one of the most over-analyzed works ever. I might not say anything new, considering how many volumes had been written about TC, but then again...

I am convinced that the odds are in my favour, that I probably do offer some new viewpoints, simply because I think outside of the box regarding all things, and because I’m not a pretentious sheep critic saying all the things one expects to hear about Kafka. Most importantly, I’m never afraid to give the full extent of my opinion. Some of the following you may have expected to hear from me, but certainly not all.

The Castle is an anally-obsessive story about extreme bureaucratic hell, written by a highly neurotic individual whose background as a legal professional reveals itself not just in obvious ways, but excessively and throughout. Anyone not privy to Kafka’s private life (which is more interesting than any of his books or stories – and I don’t mean this at all disparagingly) yet who is reading this book should suspect immediately that he may have studied Law. The painstaking detail with which Kafka describes the infinite "maze" of this world’s absurdly complex bureaucratic system is one of the defining traits of The Castle.

For example, there is an almost 50-page near-monologue by Olga, in which she describes her family’s precarious situation to the main character K. It is an alternatingly amusing, absurd and tiresome account. In fact, the book gets quite tiresome in its last third. A Monty Python skit such as the “Cooker Sketch” trashes extreme bureaucracy in mere minutes, quickly and efficiently. Whereas Kafka just goes on and on and on, piling on the garbage to no end.

Some have compared TC to a maze, or a labyrinth, which is true to an extent. I just wish it had been a labyrinth with more variation, more locations, more surprises. Instead, Kafka autistically hammers home the same point(s) over and over, and he does it utilizing excessive amounts of detail, and relentlessly, with the gusto of a madman fixated on only a few things.

TC is an autistic novel written for other autistic people, though I'm not implying that he was necessarly autistic. I enjoy it more as an opportunity to get to know the mind of a disturbed, crazy, individual – who should have been committed to an asylum for life, by most accounts – rather than enjoy it as a stand-alone “classic” that's supposed to "educate".

If anybody else had written this pile of nonsense I would have been far less forgiving of its obvious flaws. But because it came out of the head of a disturbed individual, it holds some degree of relevance and interest. Sort of the way Mein Kampf would have been a truly worthless book if authored by a nobody, but because Hitler had written it, still it attracts attention. (I hope you're all intelligent enough to realize that I am not comparing these two.) 

Also, because Kafka possibly didn't intend this book to be published, one cannot criticize it as one might criticize a commercial undertaking. Franz wasn't necessarilly writing for an audience, hence did not have any impulses and reasons to explain himself every step of the way. Whatever might appear illogical or unclear can be excused more easily because of this. (Though that doesn't mean that we can completely ignore it, either.)

Going back to Olga’s verbal onslaught, TC is sometimes tiresome because 50 pages of anything can easily become too much, let alone when it’s excessive detail about one family and its unjust ostracization. However, it is also amusing, because it reminds the reader just how anal Kafka was about this kind of unnecessary detail – and because Kafka’s villagers are such damn morons, besides being utter lunatics.

The villagers behave like utter sheep; they are basically zombies, willing slaves to a cretinous, inhumane system that places the “elites” practically as gods compared to the utter “worthlessness” of the worms that deify this awfully amoral ruling elite. The patheticness of the villagers, specifically in this case of the utterly stupid Barnabas clan, is always present. We are ceaselessly reminded that Frankie inhabits a village of retards, or at the very least a bunch of masochists with zero self-respect.

Almost as if they deserve to be oppressed. Almost as if they want to be oppressed.

The appalling submissiveness of the villagers toward their tormentors – the ruling bureaucratic elite – is very reminiscent of Kafka’s own low sense of self-worth, and stems from it. Franz often regarded himself as a worm, or a worthless rodent who wanted to be ignored by everyone, who fully deserved to be treated like shit. That's the only way I can interpret those short stories. He may or may not have been mocking about with the idea of being a pitiful rodent, but some of his true character shines through; it has to. His whole life he fantasized numerous ways how he could best be killed off by others. (I doubt this was done as a joke, although he may have injected some of his dark humor into some of it.) His desperate impulse to be invisible, because his self-worth was presumably low (in most ways, because I assume he did value his own intellect and/or education and/or social status at least) led him to write about these things: about worthless worms, about dumb plebians, about strict class divisions within an organization or outside it... These were some of his obsessions.

Like most obsessive, autistic-type personalities, Kafka seems to be expert on certain things, but clueless about others. (Admittedly, this could be said about many if not most people.) 

Where he horribly fails is gender psychology. His portrayal of Frieda is the best example, the character around whom the most nonsense occurs. Despite being homely and unattractive, she has all her “clients” i.e. customers worshiping her every move – and just because she happens to be the (self-proclaimed) mistress of the hot-shot Klamm, the elusive official who is treated as a deity by every single character in the book. We are meant to believe that a homely, unsexy woman automatically becomes attractive to men just because of her high social status, just because she is a big-wig’s woman. And not even a proper wife, but a mistress. But that’s not what men are like. Men act on impulses, on sexual instincts, and social status has nothing to do with that.

Women are like this. Women find power and social status attractive, and decisive even; they can do an immediate 180 the moment they find out that a fat ugly man is extremely powerful and wealthy. Show the average woman a fat, bald, old, ugly man and she will completely ignore him, treat him literally as air. Tell her that he is the CEO of the world’s largest corporation and instantly she will be attracted to him, even if not physically; she might even marry him. Not all women, but most women would marry such a guy. Or can you actually imagine that a majority of women would deny themselves the opportunity to be married to a billionaire, even if he is physically totally unattractive to them? Whoever disagrees with this has bought into leftist propaganda about women being moral saints.

Power and status are much more important to (many) women than physical appearance. They're not to be blamed for this, it is simply biological wiring which benefits the species in the long run. They don't do it on purpose, they are programmed that way.

Men, on the other hand, are primarily about women’s physical appearance i.e. men are far more guided by their genitals than women are by theirs. (I discussed this in my Female Masochism post, on my political blog.) Give a man the choice between Oprah Winfrey and her billions on the one hand, and an anonymous barmaid with exceptional beauty and a perfect body on the other hand, and the vast majority of men will pick her instead of Oprah. Especially if they're drunk. Men’s sexual impulses are direct and overwhelming, quite uncontrollable, whereas female sexuality is far more reclusive and less important to women. Women can rein in and direct their sexual attraction with more control, which is why they use sex far more often as a weapon of manipulation than men do, or can. Men's strive for power and Status as a means to an end, not as the ultimate goal, and that end is to get the best-looking woman (or women) that they can. They climb various social and corporate ladders precisely because they instinctively feel that that's what is required to impress the best women. Or what they perceive to be the best women.

Hence this “big reveal” in the end that Frieda had manipulated not only K but all the other men into liking her, despite her crap looks, and just because she is Klamm’s mistress (big frigging deal!), doesn’t wash. Not even within the context of this bizarre, utterly alien world which has its own logic. But I don’t care how “weird” your world is, because some basic “gender logic” always needs to be in place, otherwise things get too chaotic. They get dumb rather than just absurd. The very least this strange world should have had is more gender-appropriate behaviour.

Excuses that this novel is a like a dream world, hence doesn't have to abide by gender logic, aren't good enough. Besides, these are the same defenders who claim that the novel acts as a strong satire of bureaucracy. You can't have it both ways: you can't argue that it's dream-like when things don't make sense - but then insist that things make enough sense to connect to the real world. It's either satirical or absurdist.

Kafka, I am certain, didn’t commit this error on purpose, nor did he do it to amuse himself, but did it because his understanding of the genders was so confused. There are anyway generally many misconceptions about the genders. Just as women are programmed by biology to manipulate men with their sex appeal, men are programmed to respond to the manipulation like the naive dumb creatures that they are whenever they get horny. This sexual game has been going on for hundreds thousands of years and ensures the survival of the species.

Franz was disgusted and appalled by the sexual act itself – so could we truly expect any logical sexuality and non-bizarre relationships to develop? Of course not. He may as well have been a pervert; if he had been a pedo his notions of what makes a female attractive would have been just as unfamiliar and baffling. In fact, even a pedo has a more familiar attitude toward male-female relations than a person who hates (or at least avoids) sex of any kind.

His very limited experience with women heavily contributed to his ignorance about gender behavior and gender differences. Even guys who have had a lot of women often acquire a very false read on female mentality, the reasons being wishful thinking getting in the way of truth, or just a basic lack of intelligence. This is why most guys live under severe delusions about women well into their old age, believing them to be romantic creatures and all sorts of other over-idealized nonsense with which they place women on a moral pedestal. Not to mention that currently Marxist Western culture deifies women as flawless victims of the "male patriarchy". Which is complete bullshit, as almost everything Marxists claim. This pro-female/anti-male feminist-leftist propaganda only exacerbates the delusions about women that men already possess. If Frankie were our contemporary he'd probably be completely wrong about everything when it comes to women. Though that would also depend to how easily brainwashable he is. Even highly intelligent people can become victims of fairly transparent and idiotic propaganda, as the concept of the "intellectual moron" readily proves.

Frieda’s highly far-fetched “master plan” (to seduce K just to - eventually - increase her social status!) is perhaps the most ludicrous revelation of all. Especially absurd (and not in a good way, but in a dumb way) is her realization that 4 days of being away from her old job would be ideal to increase her notoriety, and 4 days would be just enough to be able to go back to her old job once she dumps K. Five or six days would have been too long, according to the narrator i.e. had she extended her plan just by one or two days Pepi would have been probably impossible to replace i.e. Frieda’s replacement would have become permanent.

I don't have to explain just how dumb this is; it sounds like a desperate plot-device used by an incompetent beginner rather than that of a world-class writer who knows what he’s doing. Clearly, there is nothing Kafka could have conceived of – no elaborate bullshit rationalization – that could possibly convince anyone that Frieda could possibly know exactly how many days would work to her advantage, and how many would be too many or too little to carry out her plan. That is ludicrous. Who knows why he did this. Perhaps he thought it was funny.

Another absurdity is Frieda’s plan being based on increasing her notoriety by creating a scandal. Nothing in the novel suggests that scandals might be considered beneficial in the village. Yet somehow Frieda’s status increases because she ditches a high-ranking castle official... Which is nonsensical. It seems to contradict this world, in which scandalous behaviour is more likely to destroy a reputation rather than enhance it. K’s actions were often deemed scandalous by the villagers – so why did he only garner minus points for his actions then, while Frieda’s scandalous behaviour was deemed good? Kafka wanted Frieda to be this female ogre who uses men for her own selfish ends, which is fair enough, but he does this so clumsily that the entire K-Frieda plot falls apart like a deck of cards – at least from her side. At the very least he should have made her beautiful. Making her ugly kills the logic, nor is it funny in any way.

In fact, this major plot-twist involving Frieda is quite telling regarding Kafka’s writing style, or to be precise his preparations or lack thereof. Any attentive reader may notice how Kafka sort of improvises, “cheats” his way through the novel, making things up as he went along. I am convinced he didn’t have a clear outline before he started TC, but instead wrote in a stream-of-consciousness way that would allow a person who is writing for fun to not be burdened by structure. He had simply decided at some point, late in the game, that Frieda’s love was never real and that it was all an elaborate conspiracy, so he went about explaining how she tricked everybody, especially K. To pull this off, he needed to pull something big out of a hat, like a magician. Except that the magic hat, in this case at least, gave us a big pile of shit instead of a big shiny white bunny. The explanation doesn’t work on any level, not for our world nor for this "fantasy" world. Far-fetched bullshit is sometimes universal, hence cannot be justified or excused by anything, not even for the book’s inherently weird world. As if weirdness on its own can be an all-purpose excuse to get away with everything. If this were the case then all of Lynch’s films would be masterpieces...

Then Franz throws us another big twist: K suggests that Pepi’s story of deceit and betrayal is a paranoid fabrication, he doesn’t believe in it. Now, as much as I lambasted Pepi’s version of events as laughably absurd, what is the alternative? That Frieda is an impulsive masochist whose absurd behaviour vis-a-vis K should be taken at face value? If we were to not believe Pepi’s version, Frieda is the most absurd character in TC, by far. Every step of the way her actions and reactions are baffling, illogical, contradictory, random and mystifying. Above all they reveal amazing stupidity and the naivety of a 3 year-old. For example the ease with which K’s assistants – whom she knows since childhood - allegedly manipulate her into ditching K. At least within Pepi’s version – as far-fetched as Frieda’s “alleged” masterplan is – a lot of Frieda’s decisions become understandable and more logical, intelligent rather than dumb.

Given a choice between Frieda being an easily influenced imbecile (K’s version, though he never describes her this way) and a conniving manipulator (Pepi’s version), I choose the latter, simply because it makes more sense. And sense is something sorely lacking in the village. (A fact which, I understand, may actually contradict my choice.)

Also, Frieda’s completely unfounded hatred of the Barnabas clan supports Pepi’s unflattering version of her as a bitch. Besides, K’s naive response to Pepi’s theory of events seems to only confirm Pepi’s suggestion that K was very naive as far as Frieda is concerned. Also, K lies or deceives himself in claiming that he didn’t tire of Frieda – as Pepi claimed – which is untrue because we had been told far earlier that K was starting to find Frieda less interesting and attractive soon after she lost her status as Klamm’s mistress. I choose to believe Pepi’s version, despite her youth, which K uses as a flimsy argument to denigrate her story. Did Kafka even know i.e. decide which version is true?

K, who falls for Frieda way too easily, quickly and foolishly, through this (ultimately failed) romantic relationship alone, tells us that he is just as inexplicable as the villagers. He is definitely not the straight man here, the one normal character surrounded by loons, that one person the reader can latch on to and identify with. His reasoning is often bizarre, his decisions are questionable, and his behaviour is occasionally no less silly or erratic than that of the uniformly brain-damaged villagers. He is introduced as the classic outsider, the “stranger who rides into town”, but he fits in with these castle-worshiping boneheads far more than first appears. We just assume, right from the gate, that K must be the normal one, that he is like us, because that's how it is in the vast majority of books and films: normal, or at least normal in the sense that he could stem from our world, the real world. But this isn’t the case. 

This is unfortunate, because a normal person’s reactions to this bizarre world and his interactions with it would have been more fun. The contrast in mentalities alone would have provided many amusing, interesting situations. As it is, K is just a loon visiting a loony village. In other words, as far as we know, this entire world might be nuts. Not just the village. K may be somewhat more “well-adjusted”, but hardly very different or different enough from the cretins who make his stay miserable.

In a sense, even though the main character K is considered by many to be an extension of the author himself (or at least a version of him), Kafka is in fact a lot more like the pitiful villagers (who act as if the castle’s officials were divine beings and they mere insects who get in their way when they actually dare expect that these “elites” do something concrete for the village i.e. for society). At least as far as their sense of self-worth is concerned. Intellectually speaking, Kafka was very far from a moron, obviously. Only a highly intelligent loon could concoct such blissful rubbish as this goofy, mostly pointless story.

I say pointless, because ultimately there isn’t that much to learn from it, except - maybe - about the writer. Why not though? Why doesn't the book give us any real insight into the real world? Because this society is so far removed from anything we have on planet Earth that it’s tough to make any valid analogies. Exaggerating to make a point is one thing, but there is such a thing as going so far with it that the point is not only lost but there is no proper interpretation that is possible. We can’t really learn much either in the way of psychology because regular humans do not behave this way. At best, TC gives us insight into madness, or at least Kafka’s specific brand of lunacy.

Another problem is that none of the characters are likable. K is vaguely likable, Pepi and Olga are too, to some extent, perhaps Barnabas and a few others are tolerable too. But every character, even those who aren’t utterly evil and corrupt, is so far gone in their insanity that it occurred to me at one point that the best way TC would end would be like the movie If... in which most characters just get gunned down. The emotional retardation and the utter hopelessness and decadence of TC’s world makes one not give a hoot even if somebody simply nuked the entire village. This society is so deeply flawed that its mere existence is annoying, on some level. 

Worse yet, the narrator doesn’t condemn it. If anything, the narrator (whoever that may be, might not be Kafka’s perspective fully, or at all) is more critical of K than of the lunatics who make his life difficult for no credible reason whatsoever.

This raises crucial questions. If Kafka as narrator isn't rooting for the main "hero", then maybe K is the villain in the story? Or at least a troublemaker. Maybe the villagers are the victims of an intruder who wants to stir the pot. Even if the pot is dysfunctional, it belongs to the villagers and that's the life they want to lead.

That's one interpretation. It would mean that Kafka believes people should be subservient, the way he'd mostly been.

Another interpretation could be that Franz is ambivalent about this whole thing. He may feel defensive about the villagers just as he might be disgusted with them. At the same time. This is quite possible, and I believe might be closer to Kafka's intentions - whether deliberate or subconscious - than to be a defender of either K or the villagers. No side is being taken, that much is for sure. At least not clearly. And if it's not done clearly then it's very difficult to extrapolate the "message" or a moral lesson, if there even are any. I don't understand why readers assume there must be one. This is Franz Kafka, not Leo Tolstoy.

Whether the truth is that Kafka was ambivalent, or that he sympathized more with the villagers, the whole notion of this being a huge critique of bureaucracy falls almost completely. If he sided with the villagers then he would have no reason to condemn the bureaucracy that they so strongly tolerate and support.

What did Kafka try to say with TC? This is the question (pompous) book critics probably mull over the most.

Firstly, we can’t be even sure he wanted to make a concrete “point”. I doubt that a guy as intelligent as Kafka saw TC as anything more than a fun mental exercise, something to keep himself occupied with, i.e. yet another venture into one of his bizarre worlds – simply because he was an escapist who enjoyed running away from himself and reality. The book may not have a “message”, at least not intentionally. It could be free for interpretation, which is something many readers and so-called experts are uneasy with. Because they want everything to be neatly divided into boxes.

From what I know, he mostly wrote for his own entertainment and that makes a huge difference from the other 99.999 % of writers, who write for an audience, sometimes even for a very specific demographic. They write to please others; the satisfaction of their audiences is of paramount importance to them i.e. readers being happy fuel their egos and/or their bank-accounts. Kafka had no such ambitions or concerns, or very few; he wasn’t nearly as interested in popularity, fame or even money as most other writers are. There appears to be ambivalence within him: I want my stuff to be read, but on the other hand I am terrified to be so exposed to the public. He wrote because he had to, as an urge, essentially being petrified at the very idea that his works get published. Always the “worm”, wanting to be unnoticed and left alone, marginalized, smaller than an atom – kinda the complete polar opposite of a non-talent buffoon such as Stephen King. Now, there's a lesson! That talentless buffoons want fame, while brighter people might not.

What he may have wanted to unconsciously say with TC is up for debate, but it’s a somewhat futile debate that can anyway never be settled because Kafka is no longer living. He’s been deceased for almost 100 years, so no, we cannot say with certainty what he intended – unless there is some private correspondence regarding TC that I’m not aware of, in which he clearly formulates his intentions or at least hints at them. Perhaps in his letters to Milena there are some clues, because he wrote them late in his life, while writing TC, and because Milena was allegedly whom he based Frieda on. I haven’t read these letters, so I can’t either confirm or deny.

If he wanted to criticize excessive bureaucracy, then he may have achieved that with TC, though a lack of logic and confusing characterization are obstacles. In fact, he went way overboard with it, pummelling that point incessantly. But that’s just an assumption because he never takes clear sides with K.

The fact that TC is an incomplete novel changes little as far as its interpretation, because Kafka isn’t some average horror writer who gave the readers a sudden and unexpected twist at the end. The argument that TC would have made more sense or even complete sense had Kafka completed it is a theory I can’t totally disprove, obviously, but I suspect that a complete version of TC wouldn’t have made a lot more sense. Coz he never had an outline, and had already entangled himself in flawed logic.

I very much doubt he set out to write a story that was coherent and had a clear beginning, middle and end. I don't think he cared about the structure at all. I believe he was just out to have some fun, and to see where the writing takes him. This would anyway be in line with somebody who isn't necessarily writing for a publisher, and somebody without a fan base to have to worry about. It would make much more sense for somebody treating writing as a hobby. If you're writing primarily or only for yourself then you have limitless freedom, in the sense of breaking various rules. You can literally do whatever you want. And that includes not having a point, not having clear allegiances toward anybody or anything, being contradictory, and confusing the potential reader.

One thing is certain. The world in TC isn’t a world as we know it – anywhere. Kafka’s worlds are uniquely alien, nightmare-like, sometimes humorous, but never realistic. We don't even know for certain what the intentions were. From the reader’s standpoint every single character in TC is a lunatic. A lunatic society whose very existence is not possible. But that’s the biggest appeal in his writings, this weirdness that isn’t forced i.e. contrived but comes off “naturally” out of a highly eccentric individual.

Frankie was autistic, at least in how he wrote. Variation wasn’t of any importance to him. Nailing the same point, over and over, is more what his writing was about. Very determined, fanatical, one-dimensional, one-note, and obsessively revolving around just a few themes. Not so much a labyrinth as an endless loop of repeating themes. 

Anyone new to his writing, you're better off starting with The Trial, which makes more sense and has more of a story arc to it.



Nedavno apdejtovano:
https://vjetroscomics.blogspot.com/2020/10/drawn-together-robert-crumb.html

Još:
https://vjetroscomics.blogspot.com/2020/09/muke-sa-zenama-robert-crumb.html

Recenzije rok/metal autobiografija:





Sunday, June 14, 2026

American Splendor - Crumb


American Splendor
Vrsta: integral (best of)

Crtež: Robert Crumb i drugi

Scenario: Harvey Pekar

Izdavač: Random House (2003)

Premijerno: 1976-1991

Dimenzije: 27.5 x 21 cm, SC 

Br strana netto: 310

Zanr: humor, autobiografski

YU istorijat: -

Kolor? c/b

Politički obojen? Donekle.

Golotinja? Ne.

Rasprodato? Ne znam.

Crtež: 3-10/10

Scenario: 4-10/10 

Ciljne grupe: anti-bonelijevci, anti-mangatardi, anti-marvelijanci 

Prednosti: Krambov crtež, tematika, originalnost

Minusi: loši ne-krambovci, levičarsko preseravanje

Iako ovaj strip nikada nije izlazio kod nas, postoji ustaljeni prevod naslova a to je Američki sjaj, po istoimenom filmu. Nije baš najsjajniji prevod, ali ovaj naslov i ne može da se idealno prevede. Ali o filmu ću kasnije.

Daleko je bitniji strip. Ali pre nego što krenem s mojim uobičajenim cepidlačenjem o crtežu i scenariju, prvo treba razumeti koncept. Prilično je neobičan, čak i jedinstven u neku ruku. Pogotovo je balkanskoj publici ovako nešto relativno strano jer ovde ovakve vrste autobiografskog stripa ima vrlo malo. Bar mi se tako čini. Doduše, i u Americi ovako nešto ima vrlo malu publiku. Kramb je u određenoj meri radio takve stripove (na svoju ruku, nevezano za Pekara), a neke je objavio Komiko pre skoro 15 godina, linkovi dole. Ovakav tip stripa ima svoju publiku i na Balkanu, ali u velikoj meri nisu to isti ljudi kao oni koji se fokusiraju na Bonelli, Marvel i slično.

Harvey Pekar je američki Jevrejin, običan lik (luzer) iz nižeg srednjeg staleža, fan džez muzike i radnik u administraciji jedne bolnice. Negde početkom 70-ih kreće da svoje ideje i lične dogodovštine prenosi u strip. Ali pošto nije umeo "da nacrta(m) nijednu pravu liniju" morao je da krene da moljaka razne likove da to rade umesto njega. On im uruči scenario a oni nešto našvrljaju (a ponekad i nacrtaju). A onda Harvey lično objavi svesku, finansirajući sve sâm, u tiražu od samo 5,000. Neki su crtali dok su drugi škrabali - kako to obično biva u svetu stripa. A pošto je ovo niskobudžetni "arthaus" strip, crtački prosek je bio dosta nizak.

Najbrži i najdirektniji način da se dočara o čemu se ovde radi je napraviti poređenje sa američkim nezavisnim filmom 80-ih, a pogotovo 90-ih. Takozvani independent films. To su niskobudžetni filmovi "bez radnje", filmovi u kojima je karakterizacija čitava poenta. Likovi su suština, daleko više nego neka konkretna priča. Njihov mentalitet i ponašanje su centralni fokus. U takvim filmovima dijalog je kralj, a klasični šablon uvod-razrada-rasplet se uglavnom zanemaruje. Nije to za svakoga - što je potvrđeno činjenicom da ovi filmovi imaju mnogo manju publiku od tipičnog komercijalnog sranja sa Ben Aflekom. Većina ljudi od filmova želi eksplozije i banalne jednodimenzionalne likove, a ovo je sušta suprotnost.

E sad, ovo pomalo zvuči na hipsteraj, zar ne? Možda tako deluje, ali nije. Jer da jeste ja ne bih gledao gomilu takvih filmova! Hipsteraj je po definiciji pretenciozno smeće sa niskim (a tobože visokim) umetničkim sadržajem, a reč smeće dođe kao sinonim za maltene sve što hipsteri vole i cene (ili se pretvaraju da vole i cene). Ja vam dođem kao antihipsterski kompas odnosno antihipsterski litmus test: ukoliko se nešto meni sviđa šanse su izuzetno male da je to hipsterski produkt. Samo u retkim slučajevima. Na primer, postoje određene vrste dobre muzike koje se dopadaju i njima, ali su u takvim ređim slučajevima hipsteri samo deo jedne veće - daleko normalnije i inteligentnije - publike. Nijedna maloumna demografska grupacija, pa čak ni oni, imaju baš uvek loš izbor.

Neki od mojih najomiljenijih filmova 90-ih su upravo indie filmovi. Na primer Living in Oblivion (genijalna satira indie filma), In the Soup (oba filma sa Stiv Bušemijem), a neki od poznatijih primera su Slacker, prvi film Kevin Smitha Clerks, kao i filmovi Jim Jarmuscha.

Izdvajam 90-te jer je nezavisni film u velikoj meri propao u ovom veku, kao uostalom i komercijalni film što se kompletno srozao. Nivo scenarija, glumačke ekipe, sve se srozalo. A poenta kod novijih filmova ovakve vrste više nije iskreno izučavanje (opičenih) likova već političko pridikovanje, a i pretencioznost je mnogo porasla. Retki izuzeci bi bili filmovi Cory McAbee-a.

Samo da napomenem da se ne slažem sa generalnom definicijom šta sve navodno čini "independent film", jer u ovu kategoriju se ubrajaju čak i Tarantinovi prvi filmovi. To međutim nisu nikakvi indie filmovi, jer su imali žestoku globalno promociju, poznata glumačka imena, i daleko veće budžete od pravih malih filmova. Uostalom, indie film se, onako kako ga ja razumem, ne bavi nasiljem već banalnim svakodnevnim temama. Flegmatična kinematografija. Kad čujem dunstere kako Pulp Fiction nazivaju "nezavisnim američkim filmom", samo pomislim koliko su jadne i usamljene njihove tri moždane vijuge. Njihova definicija nezavisnog filma obuhvata svaki film koji nije direktno finansiran od strane velikih holivudskih studija! Budalaština. Gorepomenuti Tarantinov film je imao budžet od skoro 10 miliona dolara, a ne znam u kom svemiru je to "mali budžet". Mali možda za Soroša ili Bill Gates-a. Da ne pričam koliko je glumaca u njemu koji su već tada bili svetska imena, bez obzira na to što je na primer John Travolta tada već bio zaboravljen. Možda je tačno da je Tarantino bio nezavistan u tom nekom kreativnom smislu, ali nije to ono što definiše nezavistan film. Inače bi i Stenli Kubrik bio smatran indie režiserom.

Mogao bih sada da kenjam na tu temu naširoko i naveliko, ali nije to poenta ove takozvane recenzije.
Ovaj integral je u suštini nezvanični best-of, izdat uporedo sa filmom. Pokriva prvu fazu, gladne godine 1976-1991, a to se smatra glavnom erom. Nakon toga Pekar je osigurao ugovor sa Dark Horse-om, ali o tome već ne znam skoro ništa. Iz prve faze je proizašlo nekih 900 strana, a iz ove druge za DH nešto manje. To znači da ova kompilacija čini neku trećinu svega iz prvobitne ere. To nije malo, ali bogami nije baš ni puno, bar ne za mene. Voleo bih da imam više. Superherojskih stripova ima 5 miliona sigurno, vesterna 50 miliona, a stripovi autobiografskog tipa - s dobrim crtežom - su šaka jada. Mada se ovo odnosi samo na epizode koje je crtao Kramb. Integral se sastoji od dve manje prethodne kompilacije, iz 1986. i 1987.

To nije slučajno jer 1986. Harvey ima prvi susret sa mejnstrim medijima kada je krenuo da povremeno gostuje kod Davida Lettermana, koji je tada važio za "nekonvencionalnog" tj "edgy" talk-show kenjatora koji kaobajagi puno eksperimentiše. (U odnosu na dosadnog Johnny Carson-a, tadašnjeg vladara tog domena, svaki voditelj je nekonvencionalan...) To je Pekar iskoristio da proširi publiku, a i da zaradi po koji dolar za nastupe. (Verovali ili ne, to mu je takođe bila prilika da povremeno ode u New York a da ne mora da plati za put.) 1988. je tokom svog gostovanja debelo uvredio Lettermana time što ga je nazvao korporacijskim poltronom, zbog čega je dobio zabranu na određen period. (Harvey je bio zagriženi levičar, opsednut "zlim" korporacijama.) Valjda se bio suviše uneo u ulogu kontraša, "pobunjenika" i "iskrenog glasa naroda" - kakvim je sebe smatrao. Bio je svadljiv i direktan, a pošto je bio i ekscentrični neurotik publici je bio zanimljiv. Gledaoci su ga videli kao "loudmouthed nerd", što je donekle precizan opis.

Za razliku od retardirane američke superherojštine koja je vrlo prikladno izbacivana u toalet-papir sveskama sa po 20-ak strana - Pekarovi stripovi su bili po 50-60 strana, i to gusto napisanih. Tipičan Spiderman "single issue" strip bi se mogao pročitati za 10-15 minuta (za one koji imaju dovoljno koncentracije da ne padnu u komu posle prvih 5-6 strana), dok je za Pekarovih 50ak strana potrebno neuporedivo više. Trebalo mi je prilično dugo da dovršim ovaj integral; mislim da sam za to vreme mogao da pročitam maltene dve knjige. Pogotovo čitanje ide sporo kada je crtež Krambov. (Za razliku od većine stripofila ja ne prepišam crtež već se fokusiram na njega kad je dobar, a pogotovo kad je odličan.) Ovakvi autobiografski stripovi su generalno natopljeni balonima. Akcionih scena nema uopšte.

Ne znam da li bi ih uopšte mogao zvati "pričama", jer ovde se ne radi o pričama u standardnom smislu, ali su svakako "epizode" u pitanju. Dužina epizoda varira od jedne do nekih desetak strana, a retko idu duže od toga. Možemo ih nazvati kratkim anegdotama, raznim "nebitnim" događajima, manje ili više čudnim situacijama u kojima se Harvey bio zatekao. Odnosno nisu situacije nužno čudne već njegove reakcije na njih.

Poneke epizode su humorističke vinjete, a neke su obični monolozi; čisto filozofiranje, Pekar u "dubokoumnom" preseravanju. Ponekad je pronicljiv, a ponekad lupeta. Pogotovo baljezga kada je politika u pitanju, jer me neodoljivo podseća na sredovečne pivadžije radničke klase koji misle da su popili čitavu pamet sveta dok se vrte oko supermarketa, a zapravo su totalno neinformisani. Nisam razumeo njegovu potrebu da daje političke govore, jer koga to još zanima? Ko god je sastavljao ovaj integral, bilo bi mu mnogo pametnije da je tih par političkih epizoda zamenio s nepolitičkim.

Ali i ta neujednačenost (čas pronicljiv, čas glup) je sastavni deo ovakvih stripova, mada to nikada nije bio Harvijev cilj, jer naravno da on veruje da je uvek u pravu. Međutim, svestan je svojih mana, barem nekih, jer da to nije slučaj strip bi bio previše banalan, suvoparan i glup. Da Harvey ne poseduje samosvest strip ne bi imao nikakvu draž. Neko ko sebe nikada ne preispituje nema šta da traži s pisanjem ovakvih stripova. Sposobnost samospoznaje i neprezanje od samokritike su ključni da bi autobiografski strip valjao. Postoje dve vrste iskrenosti u ovom kontekstu, a to su iskrenost prema sebi i iskrenost prema čitaocu. I jedno i drugo je neophodno. Prvo sam sebi priznaš neke stvari, a onda to saznanje preneseš čitaocu. Bez toga nemaš strip.

Nema tu nikakvih savršenih heroja niti bezgrešnih mudraca. Indie filmovi kao i autobiografski anderground stripovi se bave neurotičnim i (ne)običnim likovima koji se snalaze kako znaju i umeju u običnim situacijama. Većina tih situacija su sastavni deo svakodnevnice - što je i poenta. (Kao na primer babe koje ga nerviraju dok čeka red u prodavnici.) Znači, opet imamo kompletno obrnutu situaciju od mejnstrim filmova, u kojima su situacije uglavnom ekstremne a likovi su prilično standardni pa čak i (kod loših filmova) dosadni.

Kao što rekoh: sve se vrti oko karakterizacije i dijaloga. A meni je tako nešto mnogo zanimljivije od standardnih priča, i žao mi je što nema više toga. Odnosno da preformulišem: žao mi je što nema više toga sa dobrim crtežom.

Mene je ionako oduvek privlačilo nekonvencionalno više od običnog. Zato mi je Monty Python milijardu puta bolji od Mućki, Seinfeld je odličan dok mi je Friends totalno sranje, zato i slušam muziku koju slušam, a većina mojih omiljenih filmova je originalna i neobična. Ne zbog toga što namerno želim takve stvari (kao što to rade hipsteri, pa se onda priklone najvećim govnima), već zato što me takve stvari prirodno privlače.

Nije da se kurčim, ali i da se kurčim - neka se kurčim. Koga to još zanima...

Šalu na stranu, to što preferiram neobično i originalno ne znači da ne volim i ono suprotno. Mogu da čitam Pekara a da onda pređem na Dilan Doga. Mogu da slušam sat vremena ABBA-e, a onda da pređem na Ministry ili DRI. Ne limitiram se ni na šta, ni kod stripova... sem što ne čitam superherojištinu i ništa sa nakaradnim crtežom. (Od nekih 400 albuma koje imam samo 3 su Marvel/DC, a njih sam uzeo samo zato što su sva tri bila na velikom popustu, a pritom sa dobrim crtežom - pa još i epizode iz prošlog veka.) Šta da se radi, takav sam; imam kriterijume, za razliku od mnogih svaštojeda, svaštočitača, svaštoslušača i svaštojeba. Koliko god da volim prasiće, nisam jedan od njih pa da sve turam u usta što mi dođe pod nos. A zavidim onima koji to mogu.

Pretpostavljam da postoje dva osnovna razloga zašto su autobiografski stripovi ovakve vrste uglavnom loše nacrtani. Prvo, komercijalni potencijal je nizak, a to znači da se najbolji crtači teško mogu nagovoriti da učestvuju. Previše je crtanje vremenski zahtevno da bi se vreme bacalo za male pare. To je nažalost tako. Umesto da jedan Ortiz, koji tako genijalno ume da crta ljude, radi autobiografske stripove ljudi kao što su Pekar, on trači svoj talenat na bonelijevska vestern sranja. To je samo jedan od bezbroj primera. On samo reaguje na tržišne realnosti, a glavna realnost je da većina stripofila preferira gluposti.

Drugo, postoji ta veza sa hipsterajem, a hipsteri se gade kvalitetne umetnosti: oni su skeptični po pitanju dobrog crteža, dobro odsvirane muzike - i generalno se im trud i disciplina takođe gade. Ukoliko se previše trudiš onda podsećaš na preterano ambicioznu osobu a to znači da si previše sličan nekom kapitalisti odnosno da si deo "lakoverne stereotipične buržoazije" kojima navodno dominiraju niski porivi. (U hipsterskom snobizmu "krije" se puno marksizma.) A hipsteri su tobože uzvišeni i imaju samo više porive.

Ovo je moj lični, veoma podjednostavljen sistem razmišljanja jednog hipstera, odnosno onako kako ja zamišljam da to oni rade u retkim slučajevima kada razmišljaju. Pošto su gotovo svi hipsteri ateistički levičari, oni se diče svojim nihilizmom, a to podrazumeva manjak truda kao i izvestan ponos kada se nešto uradi ofrlje i traljavo. Kao što je slučaj sa aljkavom indi rok muzikom koju hipsteri generalno mnogo vole. ("Čega se pametan stidi, budala se ponosi.") U fazonu "ja sam hip i cool baš zato što se nisam potrudio, jer me zabole za sve". Hipsteri su teški foliranti...

A i glupi su k'o tocila. To su veoma često narcisoidne spodobe željne pažnje i afirmacije, a to je u direktnom kontrastu/kontradikciji sa njihovim ponašanjem kao da ih zabole uvo za sve. Moglo bi se sumirati da su to iskompleksirani narcisoidi željni pažnje ali koji ne žele da deluju kao da im je toliko bitno da budu u centru pažnje. U stilu "molim te primeti me, ali znaj da ne želim da pokažem da želim da me primetiš, jer želim da se osećam superiorno u odnosu na tebe."

Takođe ključan aspekt hipsterizma je "želja da budem drugačiji, da ne pripadam mejnstrimu". Ovo je retardirano i ironično jer su njihova interesovanja, hobiji, omiljene muzičke grupe i ostalo neretko deo mejnstrima (a što hipsteri ponekad ne uspeju da prepoznaju). Ili u najmanju ruku nisu ni približno anderground kao što to oni veruju. A hipsteri uvek veruju u ono što žele da veruju, ne u ono što jeste. Baš kao i religiozni fanatici, a navodno su gadljivi na religije... Jedna od mnogih njihovih kontradikcija.

Jedna vrsta ranijih hipstera su bili pankeri 70-ih i pogotovo 80-ih: oni koji su imali prepoznatljive "uniforme" i stereotipične "spiky" frizure. Hipster navodno želi da bude drugačiji, ali istovremeno poprima navike i modu koje neki trend nalaže, što znači da se ovaj navodni individualista povinuje pravilima grupe. To su pomodari koji veruju da nisu pomodari. Kao ona famozna scena u Životu Brajana Monty Python-a: "yes, we are all individuals!" Yebene ovce...

Za razliku od hipstera, koji se bore za neke svoje status simbole, ja nemam žarki poriv da budem prihvaćen, odnosno da moji stavovi budu prihvaćeni. Meni je samo bitno da napišem ono što zaista mislim, a sve ostalo mi je ravno do Sibira. Uostalom, ovaj blog čita šačica ljudi, a ne masa. A i da čita masa, to ne bi ništa promenilo. Ja bih i dalje na isti način pisao. Možda bih se samo malo više trudio, ali samocenzure i dalje ne bi bilo... Radije bih da budem iskren i opušten tj da ne moram da se cenzurišem - a da imam samo šačicu čitaoca - nego da se foliram i dodvoravam a da ih imam na hiljade. Uostalom, jedan balkanski stripski blog koji se prvenstveno bavi recenzijama teško može da dostigne takve cifre ionako.

Ali da ne duljim opet sa svojim stranputicama koje nemaju kraja, ko u Harvijevim stripovima očekuje priče, obrte, seks, akciju i uzbuđenje taj je na pogrešnom mestu.

Koliko je Pekar poseban da bi uopšte opravdao egzistenciju ovog serijala? U neku ruku nije neka posebno unikatna ličnost, ali nije baš ni prosečan Džou Šmou. Recimo da je neka vrsta kontraša, jedan od onih ljudi koji ne podležu mejnstrimu i prosečnom razmišljanju, odnosno nerazmišljanju. U tu kategoriju i sebe ubrajam - nažalost.

U smislu njegovih generalnih razmišljanja je donekle neobičan, mada kad god krene da trabunja na političke teme nema ništa novo niti inteligentno da kaže, već samo papagajiše ono što je već naučio od levičarskih propagandista. U tom smislu zvuči kao obična neinformisana i antiintelektualna budaletina - i baš kao prava ona mainstream ovca. U prevodu: on je jedan najobičniji naivni i lenji levičar. Na svim američkim izborima, već puno decenija unazad, skoro 80% Jevreja u Americi glasa isključivo za "Demokrate" (koji su isto toliko demokrate kao što su Naprednjaci napredni) tako da njegova politička orijentacija ne može uopšte da čudi. Ne znam ni da li je uopšte kapirao da je u tom smislu bio hodajući stereotip. A ovaj podatak ga čini još većom ovcom, makar u političkom pogledu. "Neurotični Jevrejin sa Istočne obale koji glasa za levičare" je popriličan etnički kliše.

Ali poenta i ne mora da bude da je centralni lik nešto posebno zanimljiv ili pametan. Upravo je ta obična perspektiva jednog manje-više prosečnog čoveka ono što ovakve stripove i filmove čini zabavnim. Ima taman dovoljno ekscentričnosti da zabiberi epizode zanimljivostima.

Mene lično ovakve stvari opuštaju. Nema nikakvih ubistava, nikakvih zavrzlama, nikakvih osveta i ostalih otrcanih klišea koje se uvek završavaju na skoro identičan način; stvari jednostavno idu svojim tokom kao u pravom životu. Drugim rečima onako dosadno - a da ipak ne bude dosadno. To je paradoks: običan lik priča o običnim situacijama i običnim ljudima, a rezultat nije smaračina. A to je zato što ne znaš šta će sledeće da kaže ili uradi, jer strip nema šablon pa je nepredvidljiv.

Većina marvelijadnika i bonelijevaca se doduše ne bi složilo sa ovim. Oni bi ovakav strip smatrali ekstremno smornim. Ali kad kažem marvelibednici i bonellismarači govorim isključivo o zadrtijim fanaticima među njima. Bonelli fanatik ne može bez tomahavka, dok marvelipaćenik ne čita strip u kojem se heroj ne prerušava u smešne kostime.
Priče/anegdote su uglavnom zanimljive, ponekad slabe a ponekad odlične. Ima veće varijacije u kvalitetu, ali to je ponekad i zbog različitih crtača.

U serijalu su se okušali mnogi crtači ali postoji samo jedan majstor među njima, a to je naravno Kramb. Zbog njega sam uostalom i kupio ovaj album, uprkos činjenici da tu ima samo 64 strana njegovog crteža. Svi ostali su neki prosečnjaci, poludiletanti, pa čak i diletanti.

Kramb je uostalom i razlog zašto ovaj strip uopšte postoji. Njih dvojica su se upoznali u Pekarovom gradu Klivlendu desetak godina pre nego što je strip pokrenut, dok je Kramb još uvek bio nepoznat. Nepotrebno je prepričavati detalje kako je serijal pokrenut jer postoje epizode koje se bave time, i u kojima se on pojavljuje. Rekoh već da je ovo autobiografski strip, a to znači da se ponekad strip bavi sam sa sobom, onako meta.

Kvalitet Krambovog crteža je veoma dobar do odličan. Nema onog njegovog brljavljenja kada se baš malo trudi. Mada, sve je to iz kasnih 70-ih i 80-ih kada je retko brljavio. Njegova slaba faza su 60-te i eventualno rane 70-te. Nakon toga kvalitet drastično raste.

Scenario nije hipsterski, tako da bi se moglo reći da se samo u crtežu mogu naći elementi hipsteraja, jer hipsterske stripove odlikuju u prvom redu loši škrabatori koji onako fino lenjo i netalentovano žvrljaju pa na Boga ne misle. 

Stoga mi je čudno što Fibra do sada nije objavila Američki sjaj. Totalan vic i veoma iritantna ironija: izdavač koji je izbacio na stotine beskorisnih i antiumetničkih hipsterskih albuma se nikada nije setio da izbaci barem nešto retko dobro za šta bi se moglo eventualno reći da spada u domen hipsteraja. (Ringe ringe raja.) Zapravo je šokantno - a opet nekako i "logično" - da Fibra ništa od Kramba nije objavila do sada. Ama baš ništa.

Ali je zato bitno da su izbacili ižvrljano sranje kao što je Okrug Eseks od mega-netalentovanog Džefa Lemura. Može da scenario bude Bog zna koliko zanimljiv (što čisto sumnjam), ali s takvim "crtežom" mogu samo da brišem zadnjicu. Lemur je trebao da ostane na Madagaskaru sa ostalim svojim primatskim rođacima, da jedni drugima mirišu guzice. Jer za bolje i nije.

(Ovom prilikom se izvinjavam lemurima...)

Daytripper bi bio još jedan takav strip, u indie fazonu sa lošim crtežom (i plastičnim kolorom). Znači nije da takvih albuma nema na ovim prostorima, pogotovo od hipsterskih izdavača kao što su Fibra i Komiko, ali su to mahom loše ilustrovane pretenciozne budalaštine. Kao što je indie film propao u ovom veku, njihovi stripski ekvivalenti su takođe loši, iz maltene identičnih razloga. A po pravilu takvi albumi imaju vrlo malo ili nimalo humora, što ih čini još manje zanimljivim. Takvim scenaristima je bitnije da izreklamiraju svoju imaginarnu intelektualnu dubinu nego da čitaoca zabave sa vedrim sadržajem. Uostalom, baviti se humorom je daleko teže nego napisati najobičniju dramurinu.

Kramb je levičar, pa je već zbog toga jak kandidat za Fibru, a da ne govorim o tome što je kultni crtač u pitanju. Mada postoji tu i druga strana medalje, a to je Krambova politički-nekorektna strana - i to veoma blago rečeno. Može on biti levičar koliko god hoće, ali je neosporna činjenica da je njegovo suštinsko razmišljanje suviše iskreno i necenzurisano da bi se uklopilo u svet moderne levice koja ne toleriše intelektualnu nezavisnost niti bilo kakve sprdačine na njihov račun. Kramba su uvek mrzele feministkinje, primera radi, a one su maltene sve levičarke.

On je pripadao ili još uvek pripada staroj levici, onoj još iole normalnoj koja tada još uvek nije bila totalno zagrižena i sluđena sopstvenim ekstremizmom. Stara levica se zalagala protiv cenzure, dok se ova nova zalaže za cenzuru. A to je jedna od ključnih razlika. I jedni i drugi su maloumni/fanatični socijalisti tj komunjare, ali pristupi su im ipak drugačiji. Stara levica je ipak bila ukorenjena u nekim demokratskim principima, dok je nova levica u potpunosti marksistička.

(Samo da se na kratko osvrnem na temu cenzure... Razlog zašto su levičari u 60-im, 70-im i 80-im uglavnom bili protiv cenzure se nalazi u tome da su hteli da se njihove bolesne ideje i stavovi lakše i brže probiju u mejnstrim. Kada se to desilo levica je postala dominantna politička i kulturološka sila, a tada im je - naravno - mnogo više odgovaralo da krenu da i sami cenzurišu - opoziciju. Biti "cancelled" je levičarski izum, a militaristička politička korektnost je samo oruđe da se uništi sloboda govora; u fazonu "ako to kažeš ti si šovinista i fašista", pa je zbog toga ljudima lakše da ćute nego da ih optuže za nešto što nisu. A kad narod krene da se plaši da slobodno priča te počne da ćuti, tada su već jednom nogom u orvelijanskom društvu.

To je veoma stara levičarska strategija: izigravaj borca za slobodno razmišljanje i za slobodu govora, ali samo dok sâm ne zavladaš - a onda radi ono suprotno: porobi i cenzuriši, odnosno ponašaj se baš kao fašisti koje navodno mrziš. Moderna Amerika kao i Zapadna Evropa su savršeni primeri ovoga o čemu pričam. U Britaniji se već naveliko hapse ljudi samo zbog nekih bezazlenih izjava na društvenim mrežama! Ne dobijaju novčane kazne već idu direktno u zatvor, a to blage veze nema sa demokratijom. Kir Starmer je šonjavi psihopata a njegova stranka je oduvek bila komunistička, samo što su se još više radikalizovali u poslednjih 10-15 godina, ohrabreni komunjarizacijom Evropske Unije. A ovako nešto bilo bi nezamislivo pre samo 20 godina.)

Kramb je često optuživan da je šovinista i rasista, i to još u 70-im kada se takve optužbe nisu pravile olako kao što se to radi danas - od strane njegovih "kolega" levičara. A to su dve stvari koje moderna levica ne toleriše ni u najsitnijim količinama. Bukvalno, ako si samo optužen za jedno od ta dva, a kamoli oba, ti si za levičare njihov najveći neprijatelj - a kamoli da se bave vašim stripovima, muzikom ili filmom. Ovo je moguć razlog zašto Fibra do sada nije ništa od Kramba izbacila, jer im je to sve suviše kontroverzno. Skupa prava ne mogu da budu razlog jer ako je sitni izdavač Komiko mogao da izbaci gomilu njegovih albuma, onda to sigurno i Fibra može. Da hoće. Ali očigledno neće jer ne želi.

Čak i da neko na Balkanu izbaci ovaj strip, bio bi suočen sa problemom prevođenja. Koriste se veoma specifični slengovi, a koji su ređe prevodljivi na idealan način. Pekara kao i Kramba uvek treba čitati u originalu, ukoliko čitalac ima tu opciju. Ne bi me čak ni čudilo da prevodioci Fibre, kad bi se nekim čudom taj izdavač latio ovog stripa, izaberu neki dalmatinski ili zagrebački dijalekat ili slično. A to bi upropastilo strip.

Moje rešenje za takve prevode je da se pretežno koristi kolokvijalni govor, ali da se izbegavaju previše regionalno obojeni dijalekti. Zašto bi Harvey pričao kao Dalmatinac ili Nišlija?! To je retardirano. On je iz Klivlenda. Takođe treba da se izbegavaju izrazi koji su suviše vezani za ere koje nemaju veze sa onima iz stripa. Drugim rečima, "brate tebra" bi bio katastrofalan izbor, za praktično bilo koji strip.

Ima tu još jedan razlog zašto se Fibra gnuša Američkog sjaja. Ima nekoliko kraćih epizoda koje se bave kancelarijskim crncima, a u kojima pričaju baš onako gramatički pogrešno, na način na koji crnci danas nikada ne bi bili prikazani jer bi se to smatralo "rasističkim". Tačno je da i u sadašnjim filmovima američki crnci i dalje koriste izvesnu dozu tog slenga, ali ne na ovako ekstreman, pa maltene i arhaičan, način kao što je to prikazano ovde. Njihov govor u ovom stripu podseća više na govor crnaca dok su bili robovi, odnosno onako kako su crnci bili prikazivani u filmovima od pre 100 godina. (Naravno da nisu tada bili robovi, ali je njihovo mesto u društvu bilo daleko niže nego danas kada su prilično privilegovani zbog antibelačkih zakona levičara.)

Na naslovnici, koja je nažalost prilično mizerna, vidimo u krupnom planu glumca Pola Đamatija. On tumači Harveya u istoimenom filmu iz 2003, kada je uostalom i izašla ova kompilacija. Ja sam taj film bukvalno gledao 20 godina pre nego što sam pročitao išta od stripa. Zato mi je film bio dobar tada. Međutim, sada kada sam veoma dobro upoznat sa stripom i likom, verujem da bi mi film bio razočaravajuć. Čisto zbog toga što Pol jednostavno nije za tu ulogu.

Nije on loš glumac - iako je jedan od mnogobrojnih nepotista - ali je loš izbor. Harvey Pekar je bio mnogo više radnička klasa, bio je grublji, i bio je agresivniji od Harveya kakvog Pol prikazuje u filmu. Suviše je Ðamati pihtijast, mlohav i šonjav da bi bio Harvey Pekar: na Đamatiju se vidi da je odrastao u privilegovanim okolnostima, a to je nažalost veliki problem u kinematografiji generalno. Mlakonje koje su odrasle na Beverly Hillsu a pokušavaju da budu "tough" su smešni i neubedljivi. Ali to je toliko tipično za Hollywood da baš zabrljavi po pitanju kastinga, i ne samo zbog toga što forsiraju svoju sopstvenu derlad. Kada bi čovek pisao o filmovima u kojima su ključne uloge uništene lošim izborom glumaca, tu bi se moglo napisati 50 knjiga. Bez preterivanja. A to se sve više radi u već odavno raspalom Holivudu.

Nije to problem samo američke filmske industrije već svuda, a to je zato što u kinematografiji dominiraju dunsteri i debili. A nije ni kinematografija jedina grana umetnosti koja je devalvirana zbog dominacije debila, već je to slučaj u svim njenim granama. Pa i u svim zanimanjima. Gde god se okreneš vidiš mediokritet. Visoki kvalitet, talenat i temeljnost su uvek u manjini, ali bukvalno u svemu. Ko god se sa ovim ne slaže, taj je vrlo verovatno deo problema; odnosno takvi ljudi i ne znaju da razlikuju dobro od lošeg, pametno od glupog. Oni nemaju kriterijume, a često nemaju ni inteligencije. Oni su deo te mediokritetne većine, te je i logično da bi se pobunili protiv mojih zaključaka - jer sebe u mojim kritikama prepoznaju.

(Naravno da nije poenta da automatski ocrnim svakoga ko me kritikuje. Nisam ni ja uvek u pravu... qrac u glavu.)

Film sam gledao kada je bio izašao, samo jednom. Trebalo bi ponovo da ga pogledam, jer možda ipak nije loš, uprkos baš glupom izboru glavnog lika. Ne glavnog već centralnog, zato je i kesting kod ovakvih filmova još bitniji nego kod običnih. (You say cAsting I say cEHsting, you say potAto I say poteyto...)

Ne može se doći do informacije koliko je otprilike strana Kramb uradio za Pekara, a pošto ovde ima 64 pretpostavljam da ukupno ima najmanje 100. Prava je šteta što se niko nije setio da sve Krambove epizode skupi u jedan integral. Da li se to nije desilo jer su velika većina izdavača kompletni idioti, ili iz pravnih razloga? Koji god odgovor bio, ništa ne menja da su većina pizdavača budale. Na svim meridijanima. Nedavno je izašla kompilacija svih Korbenovih priča Hellboy serijala, pa ne vidim zašto se to ne bi moglo uraditi i za ovaj serijal. Kapiram da je Hellboy daleko popularniji od ovoga, ali Kramb je još veća kult ličnost od Korbena.

Evo svih crtača i njihovih ocena:

Crumb - 8-10/10. Disciplina, stil, senčenje, preciznost, atmosfera, dinamičan emocionalni dijapazon likova - drugim rečima sve što je potrebno za jedan (ovakav) strip. Kad polako i bez žurbe crta, jedan je od najboljih karikaturnih crtača ikad, i ništa se ne može kritikovati.

Budgett/Dumm - 4/10. Jedva funkcionalan crtež, taman dovoljno "dobar" da priče mogu da pročitam a da strip iz frustracije ne bacim. Na samoj granici (jedva) prihvatljivog. Nije nemoguće da bi većina studenata likovne umetnosti mogli bolje.

Shamray - 4-6/10. Kada je lenj samo je za nijansu bolji, a tada je i manje precizan od ovog dvojca iznad. Ali zato više atmosferičan. Kada se više potrudi crtež je dosta bolji: precizniji i detaljniji. Na primer epizoda On Friday I Will Be 43.

Brown - 5/10. Pristojan crtež, ne mogu sasvim da provalim na šta me podseća. Dovoljno precizan i sa jasnim debelim outline linijama.

Cavey - 3/10. Ovaj lik je zapravo amater, a ne može ni da se odluči za stil. Kompletan pičvajz različitih pristupa. Prilično je neprecizan i trapav, ali se donekle izdiže iznad najgorih crtača jer koristi različite "tačkaste" tehnike kojima malčice pokriva očigledne slabosti. Ko ovakve naziva "umetnicima" zaslužuje najmanje pet lobotomija i jednu sterilizaciju.

Fascinantno mi je da postoje stripofili koji ne mogu jednostavno da priznaju da postoje užasni crtači, već svakoga pravdaju, čak i one najgore za koje znaju da su loši. A ne smeju ili ne žele to da priznaju, iz kojeg god čudnog razloga.

Ili kažu "to je pitanje ukusa", kao da veruju da svaki crtač ima pravo da bude objavljen. E pa ja kažem da nemaju pravo! Loši crtači nemaju šta da traže u svetu strip izdavaštva, jer ima toliko dobrih i solidnih ilustratora da nema ama baš nikakvog razloga da one najgore proturamo raji.

A da neki prijatelj ili poznanik takvih branitelja sranja slučajno nacrta isto tako nešto veoma loše i pokaže im možda bi priznali da je sranje. Kao da crtež dobija na snazi samo zato što je zvanično izdat. Kao da puko objavljivanje nekog stripa dokazuje da je on kvalitetno nacrtan. To je isti onaj debilni mentalitet u fazonu, "pošto ovo piše na naslovnoj strani novina u velikim slovima, mora da je tačno".

Kada neko krene da serenda o tome da je "sve pitanje ukusa", ja ih korigujem da je "sve pitanje lošeg ukusa". A onda im pojasnim da je "pitanje ukusa" da li biraš Kum trilogiju ili Gospodar prstenova trilogiju, a "pitanje je lošeg ukusa" kada izabereš turbo-folk umesto Bitlsa.

Neverovatno je koliko se olako ljudi zalepe za neki glupi kliše, za neku otrcanu i nelogičnu izreku ili frazu, i to samo zato što su je čuli 1000 puta. Ne padne im na glupet da makar nešto kritički osmotre, da barem nešto postave u pitanje, nego sve što čuju prihvataju kao tupavi sunđeri. "Sve je pitanje ukusa" ili "o ukusima se ne raspravlja" nisu fraze koje su izmišljene da bi se opravdalo postojanje sranja, niti da bi se ukinuli kriterijumi. Ali ljudi sve bukvalno shvataju...

Mayerik - 3/10. Klasično brljavljenje, vrlo jasan nedostatak talenta.

Carroll - 3/10. Slično kao ovaj iznad.



Nedavno apdejtovano:
https://vjetroscomics.blogspot.com/2020/10/drawn-together-robert-crumb.html

Još:
https://vjetroscomics.blogspot.com/2020/09/muke-sa-zenama-robert-crumb.html